Blic Na prvi pogled, projekt Kino u mom kvartu djeluje kao posve jednostavan i bezazlen događaj: na gradskoj livadi postavit će se veliki ekran i održati četiri filmske projekcije između 22. lipnja i 4. srpnja (projekt je trebao krenuti 14. lipnja, ali odgođen je zbog kiše). Slučajni namjernik koji se tako ove nedjelje našao na livadi mogao je vidjeti desetke mladih i starih koji su, bilo planirano ili spontano, sjeli na travu i mirno gledali filmski program, za inat nogometnom prvenstvu i dosadnim komarcima.
Čini se kao da je riječ o malenom dodatku postojećoj ponudi koju čine ljetna kina na Tuškancu i Gradecu ili projekt Screen on the Green. Međutim, valja izdvojiti upravo ovo ljetno kino, prvenstveno zbog simbolične lokacije na kojem će se odvijati: na Trgu Franje Tuđmana (koji je građanima poznatiji pod imenom susjednog, manjeg Trga Francuske Republike), na nevidljivoj granici između centra grada i kvarta na nekadašnjoj gradskoj periferiji.
O vezanosti ovog projekta za lokalnu, kvartovsku zajednicu govori činjenica da je organizator Centar za kulturu i film Augusta Cesarca koji se predstavlja kao “svojevrsni animator kulture na području četvrti Črnomerec”. Riječima suradnice na projektu Sandre Šimundić, “Centar već dvadesetak godina na prostoru Trga održava programe najrazličitih vrsta i oblika”, a ovim projektom reagira na činjenicu da “nekad omiljena kvartovska kina danas gotovo i ne postoje”. Stoga se može reći da Centar ne pokreće Kino u mom kvartu tek da bi proširio turističku i kulturnu ponudu grada općenito (ili zaradio novac), nego smatra da bi ovaj projekt, kako se navodi u opisu, “obogatio život stanovnika Črnomerca te znatno pridonio kulturnoj ponudi ovog dijela grada”.
Osim kvartovske obilježenosti, znakovito je i da se Kino u mom kvartu održava upravo na ovom Trgu koji zbog svoje “praznine” vječno predstavlja trn u oku gradskih vlasti i privatnih poduzetnika. Značaj Trga Francuske Republike dodatno dobiva na težini s obzirom da pojam “trga” posljednjih godina okupira i brojne građane koji onda, opet, tokom prosvjeda okupiraju konkretne gradske trgove. Iako Kino u mom kvartu predstavlja tek mikroskopski dio ove globalne priče, ono ipak privlači pozornost kao jedna od rijetkih organiziranih manifestacija na Trgu Francuske. U kakvom se kontekstu zapravo nalazi Kino u mom kvartu? I što nam ono prikazuje?
Značenjem gradskog trga ponajviše se bavio (i bavit će se) UrbanFestival koji se odlučio tri godine zaredom (2013-2015) posvetiti temi Natrag na Trg! Kustosice Ivana Hanaček i Ana Kutleša (iz udruge [BLOK] koja organizira UrbanFestival) u uvodnom festivalskom tekstu navode da je kao povod ovoj temi poslužila problematična politika Grada Zagreba (u slučaju Cvjetnog trga, Trga Europe, Starog placa u Dubravi, gornjogradskih trgova, Devetog parka…). Da bi se artikulirao promišljen protest protiv takve politike, bilo je potrebno vratiti se osnovnim pitanjima: “što je danas trg i koje kriterije mora zadovoljavati da bi u svakodnevnoj praksi trgom (p)ostao”. (str.22)
Na ovo pitanje ubrzo slijedi i “sokratovski” zaključak: “trg treba biti javan, svima dostupan prostor, na kojem se korisnici različitog klasnog porijekla dogovaraju i pregovaraju o zajedničkom korištenju ovisno o širokom rasponu potreba, na kojem se oni ujedno mogu okupiti kako bi u takvom prostoru, koji ne pripada nikome od njih pojedinačno ali pripada svima, mogli politički djelovati.” (ibid.)
I dok filozof Stavros Stavrides tvrdi da “zajednice u pokretu ‘izlučuju’ vlastiti prostor” (ibid., str.23), čini se da vrijedi i obrnuto: ukoliko su postojeći gradski trgovi uistinu zajedničko vlasništvo, onda automatski otvaraju mogućnost za uključenost građana, interakciju, stvaranje solidarnosti i kolektivne odgovornosti. Tim putem zajednički prostori uspijevaju izolirane individualce povezati u zajednice.
UrbanFestival ove je godine posebnu pozornost posvetio upravo Trgu Francuske. Ukratko, čini se da, unatoč tome što se doima ispražnjenim od sadržaja, Trg trenutno u bitnoj mjeri ispunjava navedene kriterije: daje slobodu građanima da se bave raznim “malim” aktivnostima (od šetanja pasa preko igranja balota na boćalištu pa sve do malog nogometa ili pukog sjedenja na klupi), ali i lokalni građani osjećaju odgovornost brinuti za taj zajednički prostor (što vidimo na primjeru građanske inicijative “Za Keglić” koja se usprotivila gradskim planovima za preuređenje trga). Trg doista okuplja kvartovsku zajednicu koja uzvratno kreira identitet i funkciju trga.
Međutim, navedene funkcije trga obično se poklapaju s interesima političkih i ekonomskih moćnika: oni trg vide prvenstveno kao prostor za stvaranje profita, uspostavljanje političke kontrole ili podizanje spomenika vlastitoj taštini (o čemu svjedoči i službeno ime Trga). U tom vidu, nezamislivo je građanima prepustiti veliki, zeleni, prazan prostor u centru grada. Kako dopustiti da po trgu koji nosi ime Franje Tuđmana kakaju pesi? I kako propustiti komercijalni potencijal prostora kojim prolaze tisuće građana dnevno? Stoga ne čudi što Grad Zagreb među strateške projekte ubraja i “Integrirani grad“, vrlo problematičan predložak za spajanje Trešnjevke i Črnomerca te preuređenje Trga Francuske (o čemu je pisao Bojan Mucko).
U tom kontekstu pojavljuje se Kino u mom kvartu, sadržaj koji nema politički artikuliranu poziciju, ali koji iskorištava pozitivan potencijal Trga: djelatnici lokalnog Centra organiziraju besplatne projekcije za građane u kvartu, i to na lokalnom trgu. Same filmove odabrali su filmski glumci koji žive na Črnomercu. U tom smislu, ma kako Kino bilo maleno i lokalno ograničeno, takvi projekti predstavljaju jasnu alternativu megalomanskim gradskim projektima i put prema obilježavanju zajedničkih prostora, kao i prema stvaranju same lokalne zajednice.
Naposljetku, valja obratiti pozornost i na samo “kino” koje trenutno prolazi kroz sličnu krizu kao i sami trgovi. Naime, pojedinačna kina se danas suočavaju s dvostrukom prijetnjom na tržištu: s multipleksima te skidanjem filmovima s interneta. Kino u mom kvartu se, kako nam je rekla ravnateljica Centra Maja Jurić Ivoš, referira na “kultno kino Cesarec, kino u kojem se nekada davno, u zadnjim redovima moglo uz dim cigarete i piće u ruci gledati omiljene filmove… To sjećanje nije izblijedilo. Svatko malo zrelijih godina koga sretnete u kvartu pa i šire, na spomen kina Cesarec duboko će uzdahnuti.” Za razliku od art kina i kinoteka koje prikazuju kvalitetne filmove, program ovih projekcija ne donosi alternativna ili kanonska djela, nego relativno nove i popularne američke filmove. Dakle, Kino u mom kvartu ne nudi alternativno kino, nego (kvartovsko) kino kao alternativu. Umjesto preskupog (multipleks) ili individualiziranog filmskog iskustva (“kućno kino”), Kino u mom kvartu daje mogućnost besplatnog, zajedničkog gledanja filma na velikom platnu.
Samo Kino pokušava okupiti lokalnu zajednicu tako što, kako navodi Šimundić, nudi “zabavu za sve. Svaka od projekcija koncipirana je tako da prvo ide sadržaj za najmlađe, a onda za starije.” Tako prvo ide animirani film o profesoru Baltazaru, potom slijedi film iz radionice Centra za osnovnu školu, a na kraju dolazi dugometražni film.
Da se vratimo na početak, projekt Kino u mom kvartu doista jest jednostavan i malen događaj. On lokalnim građanima pruža tek priliku da se prošeću sto metara od kuće i besplatno sa susjedima pogledaju film. Stoga činjenica što nam Kino ipak ovoliko znači pokazuje u kakvoj se krizi nalaze kulture lokalnih, kvartovskih zajednica u Zagrebu, te koliko će nam takve male građanske inicijative trebati u budućnosti.
ObjavljenoObjavljeno
