Intervju Sezona je kestena. Mnogi od nas slobodno vrijeme koriste da bi otišli u šume na obroncima Medvednice i pognuli se bliže tlu u potrazi za ovim ukusnim plodovima. Mi smo sakupljači i sakupljačice kakvima je Agnes Varda posvetila svoje remek-djelo o praksi tihog otpora ograđivanju zemlje. Ne uzimamo od prirode, već smo dio nje, u razmjeni u kojoj se gube granice između prirodnog i društvenog.
Šumu smo krčili i eksploatirali, ali smo u nju i bježali, u njoj se skrivali, lovili, tražili, brali, sakupljali. Šuma nas je hranila i liječila. Proučavali smo njezino bilje i plodove, sušili, prešali, varili u čajeve, zapisivali. Ostali su herbariji, crteži, recepti, popisi. Prosvjetiteljstvo i modernizacija stavili su lišće pod mikroskope, bobice u petrijeve zdjelice. Magija je nestala, ali se čarobna prašina nije dala do kraja usisati. Bilježnice su sačuvane, nađene, naslijeđene. Priče su zapamćene i ponovno zapisane.
Zagrebačka umjetnica Ana Hušman naslijedila je bilježnice svoje tete Lidije. “Svaka se bavi određenom temom – od recepata do uzgoja biljaka i svakodnevnih zapažanja. Sve ih odlikuje iznimna sistematičnost i gotovo kataloški karakter.” Tako prenosi kustosica Mirna Rul u predgovoru izložbe Arboretumi, prašume i bilježnice tete Lidije otvorene ovog listopada u Galeriji Atelijera Žitnjak. Izložba donosi nekoliko fragmenata, bilješki u različitim medijima (film, grafika, kratka književna forma), koji su inspirirani naslijeđenim bilježnicama, a zapravo su dio procesa rada na budućoj umjetničkoj knjizi.
U samom imenu objašnjeno je što Hušman zanima pored (ili iz) samih bilježnica – različiti modaliteti našeg odnosa sa šumom. Prema Hrvatskoj enciklopediji, arboretum je “(lat.: nasad drveća), botanički vrt u kojemu se uzgaja drveće i grmlje domaćeg i stranog podrijetla u znanstvene, dekorativne i uzgojne svrhe.” Prašuma je pak “prirodna šuma razvijena bez znatnijega čovjekova utjecaja”.
Arboretumom se već više od deset godina istraživački, a posljednjih nekoliko godina i kroz rad na participativno-filmskom projektu Kiša pada drugačije bavi i belgijsko-srpska umjetnica Dušica Dražić. I nju je prema šumi, u ovom slučaju nasadu na Pešterskoj visoravni na jugozapadu Srbije, usmjerilo obiteljsko nasljeđe – ono njezina oca.
“Svakog leta između 1978. i 1988. hiljade mladih ljudi iz cele Jugoslavije volontiralo je na pošumljavanju. Rad je organizovan kroz omladinske radne akcije, okupljajući nove generacije u duhu bratstva i jedinstva. Moj otac, Milutin Dražić, bio je jedan od inženjera šumarstva na tom projektu i svedok dugogodišnje posvećenosti, dobrovoljnog rada, brige i poverenja – ili verovanja – u opšte društveno dobro, u politički imaginarij koji je van uslova potrošnje. Četrdeset godina kasnije zrela šuma dominira pejzažom. Uprkos svim društvenim promenama koje su se odigrale – raspadu zemlje, ratovima, privatizacijama, ekocidima, uprkos svim tajnama zakopanim u njoj, Šumi.”
Dražić krajolik promatra kao “forenzički dokaz duboko ispod površine, koji povezuje naizgled nepovezane istorijske događaje.”
Ostavljamo Peštersku visoravan, i preko Crne Gore putujemo na istok Bosne i Hercegovine, u područje Sutjeske, danas nacionalni park u kojem se nalazi prašuma Perućica. Sada smo u republici Bosni i Hercegovini, u entitetu zvanom Republika Srpska. Jedna šuma, dvije “republike”, a nekoć smo imali dvije šume – Pešter i Perućicu – i dvije republike u jednoj federaciji. Socijalistička Jugoslavija utjecala je, simbolički i doslovno, na oba ta krajolika. Utjecao je i njezin raspad.
Kratka filmska bilješka Ane Hušman predočava nam krajolik Sutjeske kako ga je vidio jedan drugi umjetnik, Krsto Hegedušić. Prema njegovim su skicama Branka Hegedušić, Milenko Bosanac, Milutin Gajić, Ratko Janjić Jobo, Zlatko Keser i Fedor Ličina početkom 1970-ih oslikali unutrašnjost Spomen doma na Tjentištu. To je mjesto na obali rijeke Sutjeske odabrano da se obilježi 40. godišnjica Bitke na Sutjesci iz 1943. godine. Arhitekt Ranko Radović i kipar Miodrag Živković stvorili su skulpturalni doprinos spektakularnom pejzažu, a sam je Radović projektirao tek nešto manje spektakularnu kuću spomen doma, u kojoj su uz pomoć zidara Hamida Madešaka i Ahme Kreke realizirane spomenute freske.
Sama činjenica da su sva ta imena ostala zapisana do danas svjedoči o naporima koje je socijalistička Jugoslavija ulagala u to da se jedna od najrazornijih bitaka rata u kojem je rođena snažno memorijalizira. Neki će povjesničari reći da je odluka partizanske vojske da se povuče u Sutjesku – na izrazito težak teren jednog od najdubljih europskih riječnih kanjona, prašume, klanaca i klisura – bila nepromišljena i da je probijanje obruča koji je brojčano daleko nadmoćnija njemačka vojska stegla oko partizana bilo ravno čudu.1 Nije stoga neobično da je ova bitka kasnije mitologizirana. Ako se šuma na Pešteru sadila u duhu bratstva i jedinstva, to se bratstvo i jedinstvo kalilo u prašumi i vrletima Sutjeske. Oba krajolika jasno nam govore da priroda nije izvan ideologije.
Objektiv Ane Hušman na Hegedušićevim freskama traži upravo prirodu, linije stabala, korijenja, stijenja, kamena i rijeke, bilježeći ljudsku prisutnost tek na rubovima kadra, kroz ljudski kostur, odbačenu cipelu, zauzdanog konja, ćirilično slovo. Snimke bilježe recentno stanje fresaka, nakon 2018. godine kada su obnovljene od tragova devastacije omogućene raspadom ideološkog okvira u kojem su nastale.
Taj je raspad na krajolik utjecao na više načina, a o jednom od njih čitamo u tekstualnoj bilješci Ane Hušman, smještenoj na zidu blizu projekcije filmske minijature. Tražeći paprat i lišajeve u obližnjoj prašumi Perućica, umjetnica nailazi na tablu opasnosti od mina “od posljednjeg rata”. Tako se u galeriji jedan pored drugog susreću dva rata – jedan davni, posredovan slikom kamere koja bilježi sliku slikara, i jedan “friški”, o kojem umjetnica priča neposredno, u prvome licu, u zapisu koji podsjeća na isječak iz dnevnika. Opisuje svoje znojne dlanove, ritam lupanja srca i nasumične misli koje joj proizvodi panika.
“Posljednji rat”, onaj kojim je rasformirana Jugoslavija, na području Bosne i Hercegovine vodio se od 1992. do 1995. godine, a u toj je zemlji do danas ostavio više od 80 tisuća neaktiviranih mina. Duž linija bojišnice, uključujući i područje Sutjeske, minirale su vojske svih triju zaraćenih strana: Vojska Republike Srpske, Armija Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatsko vijeće obrane. Prašuma Perućica smatra se starom 20 tisuća godina i među rijetkim je područjima europskog kontinenta čiji ekosustavi i ciklusi nisu pod utjecajem čovjeka. Nekim dijelovima prašume ljudska noga nije kročila. No, u neke je dijelove ljudska ruka postavila mine učinivši Perućicu još neprohodnijom. Štoviše, teški metali iz eksploziva s vremenom onečišćuju tlo i ulaze u vegetaciju, ugrožavajući poljoprivrednu proizvodnju, ali i branje i sakupljanje bilja i plodova na područjima blizu minskih polja.2
Tako se vraćamo na početak, na prakse skupljanja i branja. Vraćamo se i na tetu Lidiju, čije zabilješke odjekuju mislima njezine nećakinje dok luta opasnim šumama (bilješku o nailasku na minsko polje Hušman započinjem citatom iz bilježnice: “anksioznost = strepnja, strah”). Teta Lidija je, doznajemo iz još jedne bilješke, “živjela odmjereno,” u djetinjstvu preboljevši tuberkulozu, ostavši čitav život s roditeljima, čuvajući se istraživanja i avanture. Bilježnice na izložbi nisu izložene, ni u originalu ni u repliciranim isječcima koji bi nam rekli nešto o Lidijinom rukopisu, tinti i papiru koje je koristila, dali nam nešto topline opipljivog. Prisutne su tek kroz pokoji pretipkani citat, onaj koji Hušman nalazi zanimljivim za vlastita istraživanja, pravljenje biljnih pigmenata i papira od različitih stabala, traženje lišajeva po prašumama.
Na izložbi koja je opsegom mala, ali obiluje motivima za daljnje istraživanje, teta Lidija ostaje nepoznanica. Iz ono malo fragmenata prije bih pomislila da njezine bilježnice otvaraju pitanja vezana za klasifikaciju znanja i njegovu rodnu dimenziju. Koje znanje završava u knjigama, a koje ostaje u bilježnicama? Kako bilježnice nastaju, između odricanja od stvarnog življenja nauštrb kompulzivnog bilježenja s jedne, i čuvanja specifičnog korpusa znanja utemeljenog u praksi i dubokim odnosima s konkretnim okruženjem s druge strane? Kako bilježnice nestaju, a kako se čuvaju? I kakve veze s time imaju rod i preuređenje sfera rada i reprodukcije kapitalističkim odnosima?
Hušman (za sada) ova pitanja ostavlja tek latentno prisutnima i otvara vlastite istraživačke pravce, od zanimanja za ideologijom natopljeni krajolik Sutjeske do praktičnih upotreba botanike za bojanje, liječenje i proizvodnju (papira), a sve to na podlozi težnji koje vidi kao suprotstavljanje: one za kontrolom (arboretum) i one za slobodom (prašuma). Stavimo li prezentirani work-in-progress u širi kontekst, kakav nam se nudi kroz stariju i noviju povijest Sutjeske ili pak umjetničku refleksiju peštarskog arboretuma Dušice Dražić, vidjet ćemo koliko je svaki krajolik slojevit u modalitetima čovjekova odnošenja naspram istoga. Gdje god zagrebemo, tlo će nam početi pričati priču u kojoj sloboda i kontrola prestaju biti suprotstavljene, a ostaje za vidjeti koje će puteve Hušman utabati u nastavku rada.
- Vidi: Povijest Četvrtkom: Bitka na Sutjesci – Krvavi proboj ↩︎
- Vidi: Causes of soil damages in Bosnia and Herzegovina and soil protection measures ↩︎
Objavljeno
