Intervju Montažstroj, Obustava radova, POGON
Piše: Igor Ružić
Konstrukcija, rekonstrukcija, dekonstrukcija, montaža. Stari pojmovi i dalje funkcioniraju, ne samo u teoriji i praksi izvedbenih umjetnosti, nego i, na primjer, u građevinarstvu. Pridoda li im se i rekontekstualizacija, dobiva se sasvim upotrebljiva početnica terminoloških alata za opis performansa Obustava radova (i) umjetničkog kolektiva Montažstroj.
Ipak, u godini nakon svečanog obilježavanja četvrt stoljeća djelovanja, rezime za Montažstroj i njegovog osnivača i umjetničkog voditelja Boruta Šeparovića ne dolazi u obzir. Između ostaloga i zato što su vježbe rekonstrukcije i rekontekstualizacije vlastitog rada i radova već obavljene, pa logično slijedi tek postavljanje novih tema i novih postupaka. Zgodna je podudarnost da se nakon tako fluidne kategorije kakva je raster autorskih prava i intelektualnog vlasništva, na red došlo nešto puno, čak i u pravom smislu riječi, konkretnije. Obustava radova, performans izveden 5, 6. i 7. listopada u Pogonu Jedinstvo Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, početak je Montažstrojeva bavljenja doslovno i prevelikom temom Sveučilišne bolnice u Blatu ili Kliničke bolnice Zagreb, megaprojekta iz osamdesetih koji danas poludovršen, naizgled nepotreban i neupotrebljiv, poput tranzicijskog Pripjata dočekuje sve koji, nimalo slučajno, sa zapada autocestom prilaze hrvatskoj metropoli.
Nije Montažstroj ni prvi, a vjerojatno ni posljednji zainteresiran za tu građevinu, istodobno i simbol i sindrom i alegoriju. S vremena na vrijeme netko se, u medijima ili u političkim, urbanističkim i razvojnim raspravama, prisjeti (od)bačenog blaga, bez obzira računa li se dosad/dotad uloženo u gradnju, današnja i dalje nemala vrijednost materijala ili prostora. Nezaobilazna je činjenica, s kojom različiti pogledi i ideologije različito barataju, da je bolnica građena samodoprinosom građana Zagreba, da je novac potrošen ili mu se gubi svaki trag, i da zato mrtvi kapital pored Save nije samo (bez)vrijedna uspomena na prošla vremena, žuđeni a neostvarivi napredak ili pogrešan tajming, nego i možda ipak utuživ, ili barem moralno krajnje upitan, finale jedne velike priče. Napuštena građevina kolosalnih gabarita i danas je mjesto koja intrigira, kako zaljubljenike u urbana istraživanja tako i građevinare, povjesničare i kulturnjake raznih vrsta, uključujući i arheologe. Sveučilišna bolnica Blato zaista jest vrijedna lokacija, ali i neusporedivo vrednija tema za iskopavanje. Arheologija i služi tome da se iskopavanjem ostataka prošlih vremena shvati društvene i ekonomske mehanizme ustroja koji su možda bivši, ali se njihova esencija nalazi u svakom kasnijem.
Performans koji izvodi nova Montražstrojeva ekipa, ne kao ranije primarno izvedbena već heterogena i okupljena putem radionice tematski vezane uz “The Bolnicu”, jednostavan je u svojoj pojavnosti: velika dvorana pogona Jedinstvo oblijepljena je kronološki poredanim fotokopijama novinskih napisa, potkrijepljenim minimalnim objašnjenjem imena i funkcija navedenih osoba, te kontekstualizacijom u vidu tečaja njemačke marke prema dinaru u osamdesetima, te kasnije hrvatskom dinaru pa kuni. Ovaj posljednji podatak, iako je priča o gradnji bolnice tijekom osamdesetih najprije poletna, pa turbulentna i kompleksna, da bi pred kraj desetljeća, zajedno sa sve jasnijim političkim nesuglasicama tada još zajedničkom državom objedinjenih socijalističkih republika, postala gotovo utopijskom, na onaj način kako utopija istodobno funkcionira i kao idealna i idealizirana projekcija, ali i kao dimna zavjesa pred realnošću ili, kao u ovom slučaju, nadolazećom katastrofom.
Godine se nižu i na drugom zidu kad samostalna Hrvatska, tijekom rata i kasnije, najprije obećava nastavak gradnje, pa neko vrijeme šuti, da bi s vremenom već počela razmišljati o alternativnim načinim korištenja gomile poluizgrađenih kvadrata, čiji je projekt već pomalo zastario, kako u tehnološkom tako i u estetskom smislu. Neizvjesne su zato i dalje budućnost i zgrade i pravnog subjekta “Sveučilišna bolnica u osnivanju u likvidaciji”, koji u svojoj nadrealnoj punini najbolje ocrtava razmjere tranzicijske katastrofe koja još nije pronašla svoje profitere da je ‘privedu svrsi’, u pravilu privatnoj. Vrijeme za barem letimično upoznavanje sa slučajem Blato, izvođači koriste za minuciozno iscrtavanje tlocrta projekta krep-trakom na podu Pogona Jedinstvo, označavanje pojedinih prostorija i odjela, za što im treba gotovo dva sata iscrpljujućeg i koncentriranog rada nalik sletu, vježbi iz biomehanike i možda ipak previše posvećenom igranju tombole. Jednom konačno gotov, tlocrt ima vrijednost uloženog rada i određenu siromašnu spektakularnost, ali samo nakratko, jer ga ubrzo njegovi autori, sad nimalo koncentrirano i organizirano u žaru oslobođene i naizgled nagonski iracionalne destruktivnosti, odlijepe i pretvore u hrpu…, hm, potrošene ljepljive trake. Nakon toga, ponovno zajedničkim snagama, izvođači ogole zidove od svih grafičkih materijala, i bivša tvornička hala opet postaje polivalentni prazni prostor, a priča o Sveučilišnoj bolnici gomila više-manje uredno složene dokumentacije. Plus spomenuta, nimalo moćna, gomilica.
Dramaturška i izvedbena jednostavnost performansa nedvojbeno je ilustrativna, ali funkcionira na nekoliko značenjskih razina, dosta jasno čitljivih unutar strukture. Nizom pogrešnih političkih odluka, megalomanije i rivaliteta među nekadašnjim republičkim sastavnicama iste države, uz svjesno ili nesvjesno zanemarivanje ekonomskog konteksta te države same i njezinog globalnog političko-ekonomskog položaja, Sveučilišna bolnica bila je gotovo osuđena na propast, a novac iz samodoprinosa, čak i onaj njegov dio koji nije pojela inflacija, iskorišten je za druge ciljeve, možda zajedničke, ali sigurno ne u svrhu bolje zdravstvene skrbi za bilo koga. O toj možda i nepredviđenoj, ali logičnoj propasti, Montažstroj planira snimiti i film, po istom principu po kojem je od ranijeg izvedbenog projekta 55+ nastao dokumentarac Potrošeni, sudeći po broju nagrada i uspješniji, jer film, kao trajn(ij)a i definitivno fiksiranija inačica svjedočanstva i angažmana, u posljednje vrijeme postaje jednako važan, ako ne i važniji, produkcijski segment autorske radionice Boruta Šeparovića.
Unatoč nesumnjivoj važnosti vraćanja na vječne, ali i već pomalo zaboravljene “vječne” teme, vrijednost Obustave radova leži drugdje, ne samo u kopanju po Blatu presjeka proteklih više od trideset godina ovog društva sa svim njegovim traumama, pretvobama i pre(t)varama, jer osim te uvjetno rečeno dijakronijske ima i sinkronijsku razinu značenja. Najnoviji rad Montažstroja moguće je čitati i kao posvetu nezavisnoj kulturi Zagreba, prekarijatu čiji je rad obezvrijeđen, a doprinos zanemaren, koji funkcionira s manjkom adekvatnih prostora, u uvjetima koji više podsjećaju na ruševinu koja još stoji samo zahvaljujući kvalitetnoj strukturi, unatoč nebrizi političkih garnitura i sve češćim nasrtajima kapitalistički poduzetnih ajkula. Naravno, to je i posveta Montažstroju samom i njegovih četvrt stoljeća konstrukcija, rekonstrukcija, dekonstrukcija i montaža.
ObjavljenoObjavljeno
