Kritika Piše: Davor Konjikušić
Zagrebački potres od 22. ožujka ove godine pokazao je sasvim jasno svu katastrofalnu nedjelotvornost sustava koji treba brinuti o građanima – navijači su zbrinjavali trudnice i bebe, alpinisti i alpinistice sanirali krovove, prijatelji pomagali prijateljima. U točkama krize i doslovnog pucanja, kakva potres koji je razorio centar i okolicu Zagreba sigurno jest, sve dosadašnje pogrešno vođene politike i korupcija jasno izlaze na vidjelo. No, nakon te konstatacije malo toga se mijenja, jer kako objasniti da je, unatoč svemu, Milan Bandić i dalje zagrebački gradonačelnik. Uza sve domoljublje koje se nominalno pokazuje u svim političkim opcijama zastupljenima u Saboru, nema odgovora na jedno jednostavno pitanje: Ako toliko volite svoje pučanstvo, zašto u trideset godina hrvatske samostalnosti nije sagrađena niti jedna nova bolnica? Zašto se kao centralno mjesto za borbu protiv pandemije odabire nekadašnja vojna bolnica, danas Klinički bolnica Dubrava, izgrađena u tako omraženom socijalizmu koja, prema riječima ministra zdravstva Vilija Beroša, posjeduje dobru infrastrukturu i dobre pristupne ceste? Dakle, radi se o projektu koji je dobro i pametno osmišljen. I naposljetku, zašto bolnica otvorena 1988. godine izgleda kao futuristički projekt u odnosu na ono što smo sposobni danas?
U vrijeme zatvaranja društva za prvog vala koronavirusa, imali smo dovoljno vremena i da prošećemo uz Savu i vidimo spomenik javnom zdravstvu, nikada realiziranu Sveučilišnu bolnicu u Zagrebu, oko koje je danas uredno pokošena trava i postavljeni roštilji za kvalitetnije slobodno vrijeme građana. Taj veliki nedovršeni projekt ujedno je i tema nikad aktualnije izložbe Montažstroja i Boruta Šeparovića U osnivanju u likvidaciji, postavljene u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Otvaranje izložbe bilo je planirano povodom 35. godišnjice polaganja kamena temeljca koji je bio položen davne 1985. godine, dok je bolnica kao pravni subjekt ugašena desetljeće kasnije, u lipnju 1995. No nitko nije mogao pretpostaviti da će biti aktualizirana i kroz pandemiju i potres. Kroz predstavljene materijale na izložbi možemo pratiti kronologiju izgradnje i društvenih okolnosti u kojima je bolnica nastajala. I dok je primjerice za najveću austrijsku bolnicu, bečki AKH, trebalo trideset godina izgradnje koju su pratile mnogobrojne afere, za zagrebačku Sveučilišnu bolnicu tadašnji političari obećavali su da će biti realizirana za ne duže od sedam do osam godina.
Svako toliko njeno pitanje aktualizira se kroz ideju izgradnje Nacionalne dječje bolnice, što je zadnji potegnuo smijenjeni ministar zdravstva Milan Kujundžić uz blagoslove premijera Andreja Plenkovića i Milana Bandića, koji su uz smiješak i iskreni stisak ruke potpisali u travnju prošle godine. Iako nikada nije javno prezentiran, okvirni sporazum o suradnji na pripremi projekta “Izgradnja Nacionalne dječje bolnice”, trebao je predstavljati prvi korak u realizaciji dječje bolnice u zagrebačkom Blatu. Vrijednost projekta je navodno 42,3 milijuna kuna, od čega bi 85 posto bilo financirano iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Usporedbe rade prioritet aktualne zagrebačke vlasti nisu bolnice, već žičara na Sljemenu za koju se grad zadužuje s nevjerojatnih 537 milijuna kuna.
“Bez uvida u novi medicinsko-tehnološki program teško je odrediti ima li taj projekt perspektivu. Stvar je identična baš kao i u prvoj polovici osamdesetih ili kako je to tada rekao, ‘čovjek koji je ljubio bolnicu više od svih drugih’, političar Ivo Latin: ‘Ljudi se teže pokreću nego aparati, i lakše je graditi bolnicu, nego rušiti navike. Za izlječenje stanja u zdravstvu treba nam mnogo više od klinika i postelja’. Vizija Sveučilišne bolnice je u osnovi izvanredna, jer podrazumijeva razvojnu politiku i ne sagledava zdravstvo isključivo kao potrošnju. Kao takva ona i danas ima smisla”, smatra Borut Šeparović, autor spomenute izložbe.
Radi se o kompleksnoj matrici društvenih odnosa koja nadilazi isključivo odnose u zdravstvu i u neku ruku ocrtava četrdesetogodišnji proces tranzicije na ovim prostorima. No, još u osamdesetima nitko nije bio sposoban zaustaviti pregradnje i nadogradnje postojećih bolnica, pa u međuvremenu nema bolnice koja nije dograđivana, pregrađivana, razgrađivana, što je ne samo razvodnilo projekt Sveučilišne bolnice nego ga i dovelo u poziciju ‘neželjenog djeteta’. I nakon očiglednih razornih učinaka nedavnog potresa zaista bih volio da građanima Zagreba i Hrvatske netko objasni zašto će se opet obnavljati prastare oštećene bolnice za koje bi malo jači potres značio potpunu katastrofu i koliki novac će se potrošiti u tim i takvim obnovama?”, zaključuje Šeparović.
Međutim, ova bolnica nije jedini kolos nastao u socijalističkom Zagrebu, pa tako treba spomenuti i Društveni centar Dubrava. Naš sugovornik, istraživač i arhitekt Maroje Mrduljaš, autor sjajne dokumentarne serije Betonski spavači, smatra kako bi trebalo napraviti ozbiljno istraživanje po pitanju donošenja odluka o programima i dimenzioniranju tih sustava, što bi nam moglo donijeti nova saznanja o socijalističkom samoupravljanju.
“S jedne strane imate društveno korisne i potrebne programe, no s druge strane mnogi projekti su bili nerealistični, previše su se oslanjali na koncepte centralizacije i čini se da nisu imali dobro postavljene modele financiranja. Pitanje same Sveučilišne bolnice je specifično jer ocjenu opravdanosti njenog mjerila treba prepustiti stručnjacima. Inicijalne ambicije tih projekata nastaju u okviru socijalističkog sustava koji je puno pažnje posvećivao socijalnim servisima i javnoj domeni. Aktualni sustav napušta te vrijednosti i teško je za očekivati da se relikti socijalizma dovrše”, smatra Mrduljaš. “Ovi prostorni resursi imaju puno potencijala i izvan svojih inicijalnih programskih okvira, ali današnje društvo, ne samo u Hrvatskoj, toliko je opsjednuto normativnim razmišljanjem, da sve što iskoračuje izvan rigidnih birokratskih pravila postaje gotovo nemoguće. Zato je sasvim prirodno i logično da sve ostane kao jest, jedno dugo propadanje u kojem nedovršene zgrade postaju dio prirodnog ili urbanog pejzaža te služe kao scenografija za video-spotove, mjesta za paintball igre i slično”, zaključuje.
Da smo daleko od izgradnje preko potrebnih dječjih bolnica – ako ne vjerujete, jednom posjetite bolnicu u Klaićevoj tijekom dana – postaje zorno jasno i kada pogledamo na koji način država do kraja provodi privatizaciju preostale zdravstvene infrastrukture, tzv. dječjih lječilišta. Sredinom travnja Dječje selo kod Promajne, nekadašnja Specijalna bolnica za respiratorne i alegirjske bolesti dječje dobi koja se još uvijek nalazi u državnom vlasništvu, stavljena je na bubanj za prodaju. Istovremeno se pokušava privatizirati i Dječje pomorsko lječilište u Krvavici koje je ujedno i zaštićeno kulturno dobro i predstavlja jedno od kanonskih djela hrvatske kulture relevantno u svjetskim okvirima koje je projektirao Rikard Marasović. Činjenica da se nalazi na Listi preventivno zaštićenih dobara čini se neće spriječiti njegovu privatizaciju. Poput mnogih drugih primjera, počevši od Imunološkog zavoda, čiji smo značaj opetovano shvatili u pandemiji, i ove dvije ustanove specijalizirane za liječenje dišnog sustava i plućnih bolesti prepuštene su propadanju nakon samostalnosti. Inicijativu za očuvanje Dječjeg lječilišta u Krvavici pokrenula je svojevremeno Platforma 9,81 iz Splita, da bi se ovoj inicijativi nakon najave privatizacije pridružila lokalna Udruga Kačić iz Podgore i Slobodne veze / Motel Trogir koji su početkom lipnja uputili pismo Vladi, Ministarstvu državne imovine, Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu kulture u kojem predlažu da ovi objekti ostanu u državnom vlasništvu i obnove kako bi postali dio javnozdravstvene infrastrukture.
“Činilo nam se suludo ne reagirati kada država prodaje nekadašnje ustanove za liječenje i oporavak od respiratornih bolesti, u kontekstu aktualne pandemije i neizvjesne jeseni, mogućeg drugog vala i situacije u kojima smo nedavno i sportsku infrastrukturu poput Arene Zagreb pretvarali u pomoćne objekte za prihvat mogućih bolesnika zaraženih virusom SARS-CoV-2. U samo par objava na društvenim mrežama, prikupili smo više od 500 potpisa, veliki dio upravo iz okolice Krvavice i Makarske, koje smo simbolički priložili našem pismu državnim institucijama. Inicijativu su podržali građani različitih profila i zanimanja, iz svih dijelova Hrvatske, od roditelja djece s poteškoćama u razvoju do liječnika, arhitekata, kulturnih ili turističkih radnika”, kaže nam Nataša Bordrožić is Slobodnih veza / Motel Trogira.
Kao i kod već sličnih borbi, pitanje je može li ovakva grassroot inicijativa koja nema financijski interes u svojoj bazi i koja zagovara javni naspram privatnog interesa dobiti naklonost od države koja upravo prema ovakvim inicijativama pokazuje prezir. Veoma često prema akterima ovakvih akcija država pokazuje neprijateljstvo, umjesto zaštite i suradnje. “Ironično, čak nas smatraju naivnima. Međutim, građanska je odgovornost upozoriti na ovakve propuste i greške nadležnih te pokušati mobilizirati širu zajednicu kako bismo očuvali javnozdravstvenu infrastrukturu, što bi trebalo biti u interesu apsolutno svih građana, ali i odgovorne vlasti. Nemoguće je preko noći obrnuti procese destrukcije socijalnog tkiva i marginalizaciju javnog interesa koja traje desetljećima. Naša je građanska dužnost i odgovornost neprestano ukazivati na ovakve propuste i stvarati preduvjete da se jednom, možda i u bližoj budućnosti, dogode neki pomaci u društvu”, kažu nam zajednički u Udruzi Kačić.
Ipak cijeloj situaciji u prilog ide činjenica da kompleks dječjeg lječilišta još uvijek nije pronašao kupca i da se jedan njegov dio koristi za stanovanje, stoga naš sugovornik Maroje Mrduljaš smatra da će ova prodaja ići teško jer niti jedan investitor uz objekt ne želi de facto kupiti i stanare. “Ministarstvo misli da bi se kompleks mogao prodati zajedno sa stanarima, ali teško je zamisliti investitora koji bi se uplitao u tako kontroverznu situaciju. Većina plućnih bolesti danas se rješava učinkovito putem lijekova pa liječenje prirodnim elementima više nije u fokusu zdravstvenih metoda. Načelno podržavam holistički pristup zdravstvu, ali kada se zamisli koliko bi se dijagnostičkih uređaja moglo kupiti za dječje bolnice za cijenu obnove Dječjeg lječilišta, onda si postavljamo neka racionalna pitanja po pitanju matematike ulaganja.”
Razmišljanje o tom kompleksu, dodaje, mora ići u pravcu izrade plana upravljanja i održivih poslovnih modela koje zahtijevaju studiozni pristup. “I ja osobno, preko kontakata s Getty Foundation te u sklopu tima Arhitektonskog fakulteta i Instituta za turizam, nudio sam upravo takvo interdisciplinarno istraživanje u kojem se slaže scenarij obnove i budućnosti kompleksa temeljem sagledavanja arhitekture, potencijala lokacije, potreba lokalne zajednice, šireg javnoga interesa i dugoročne održivosti. No, nije bilo baš nikakvog interesa, kompleks Ministarstvo vidi samo kao parcelu.” Stoga nije moguće niti samo ustvrditi da projekt treba ostati u zdravstvenoj ili bilo kojoj drugoj javnoj funkciji, sve dok se ne ispita što je na nekom području realno moguće. “Kod Dječjeg sela nemamo posebno zanimljivu arhitekturu nego je sama lokacija fantastična. Može li i treba li to ostati u javnoj domeni, opet je pitanje istraživanja mogućnosti, ali jednostavno nema javne institucije koja bi to na sebe preuzela. Imate i situacije poput također zaštićenog spomenika kulture Motela Panorama arhitekta Ivana Vitića pored Rijeke gdje je postojao i kvalitetan scenarij i projekt pa i izvori financiranja pa je opet sve propalo”, objašnjava Mrduljaš.
I da se vratimo na početak ovog teksta. Priča o Sveučilišnoj bolnici predstavljena kroz izložbu Montažstroja u zagrebačkom MSU-u pokazuje nam da se pitanje javno-zdravstvenih politika nije moglo otpetljati niti u poznom socijalizmu koji je već bio u svome zenitu. Dijelom ukazuje i na zamršene političke odnose na relaciji između glavnog grada i Republike, te drugih političkih aktera i financijskih konstrukcija. Nakon devedesetih kada dolazi prvi val privatizacije i nestaje industrija, u narednom desetljeću dolazi i do privatizacije bankarskog sektora, te daljnja rasprodaja stečenih javnih dobara koji su nerijetko građena i kroz samodoprinose. Dobar primjer za to je pokušaj privatizacije autocesta koju je pokrenula socijaldemokratska vlada Zorana Milanovića. Za daljnje glodanje javnih dobara uskoro će nam, čini se, preostati jedino prirodni resursi – prostor, zemlja, vode i obala. Male udruge poput ove u Podgori kod Makarske gdje se, uzgred, rađaju i druge inicijative poput one koja se protivi daljnjem uništavanja poluotoka Osejava i uvale Vruja, pokazuje nam da građani nisu do kraja izgubili svijest o zajedničkom dobru.
Nije, dakle, riječ o naivcima, već je riječ o ljudima koji dobro razumiju da profit, klijentelistički i građevinski interesi ne mogu dovesti do progresa cijelog društva i boljeg života pojedinca unutar njega. Naprotiv, ti partikularni interesi prijete da životi pojedinaca unutar društvene zajednice budu sve lošiji. Kriza koja nam se upravo događa sve sustave dovodi do pucanja, pokazuje njihove nedostatke, ali daje i priliku da se iskoristiti za demontiranje postojećih odnosa. I tu ne treba biti previše samokritičan i kritičan prema drugima jer svaki doprinos je u tome važan bilo da je riječ o izložbi i proizvodnji znanja, građanskim inicijativama ili direktnom politizacijom i ulaskom u lokalnu, županijsku ili državnu politiku. Javni servisi su nam neophodni da bismo imali neophodne uvjete za život ovdje.
ObjavljenoObjavljeno
