O tenzijama glazbe i teksta

Voljela bih na početku ovog ogleda prije svega definirati vlastitu poziciju, onu glazbene kritičarke, pa stoga i osobe koja bi u fokusu izvedbe Sightings / Sittings prije svega trebala argumentirano govoriti o glazbenom, odnosno zvukovnom aspektu izvedbe. Međutim, radovi Zvukospjeva, kolektiva koji čine Nicole Hewitt, Vida Guzmić i Ivan Slipčević, intenzivno me potiču na promišljanje one stalne bitke “sluge i gospodarice” – teksta i glazbe koje u aktivnom konfrontiranju, u pokušaju da se ti različiti mediji i umjetničke poruke združe, proizvode neminovni nusprodukt vlastite bipolarnosti i međusobne napetosti, a ponekad i negiranja. Štoviše, Zvukospjevi svoje izvedbe, pa tako i recentno postavljen rad Sightings / Sittings izveden 8. listopada na festivalu Ganz nove Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru, baziraju na trojnosti medija – na relaciji uživo govorenog teksta (mogli bismo reći poezije), reprodukcije slika i videa te glazbe, odnosno predsnimljenog te naknadno obrađenog zvučnog materijala, u tradiciji novomedijskih formi uklopljenih u kategorije izvedbene interdiscipliranosti i mnogolikosti umjetničkog izraza. Stoga je pozicija glazbenog i glazbe dvostruko upregnuta. A njezina funkcionalnost je iskošena i problematična upravo u odnosu prema govorenom tekstu, kao još jednom bliskom aspektu zvukovnosti.

Sightings / Sittings svakako se ističu originalnošću izraza i hrabrošću izvedbe. Nicole Hewitt tekst govori (koristi se engleski jezik) s uvjerljivošću koja se temelji na sofisticiranom načinu deklamacije. U (namjerno) skučenom dinamičkom luku izraza uspijeva izraziti dramatičnost, ali i mekoću kako konkretnog iskaza tako i sve razine asocijativnosti slika. Struktura teksta temelji se na ponavljanju ritmičkih obrazaca te nas u koncentričnim krugovima naracije, ponavljanja i nabrajanja uvodi u kompleksni temat cijele izvedbe, u osnovni fokus umjetničkog istraživanja koje je prethodilo kreaciji Sightings / Sittings. Uže gledano, u umjetničko istraživanje lokacija Sjevernog mora koje su imali prilike učiniti tijekom dvotjedne umjetničke rezidencije u Bornholmu. A šire gledano, u umjetničko istraživanje samog umjetničkog istraživanja – kretanja, percipiranja, doživljavanja, komparirajući individualnosti pristupa i tehnike, vlastitosti doživljaja unutar umjetničkog trojca, kako to sami najbolje objašnjavaju, ne pokušavajući “materijale ujednačiti niti uobličavati već u daljnjem obrađivanju pokušavamo sve nepodudarnosti, ili sva izdvajanja dovoditi u vezu jedne s drugima, dozvoljavajući prostore razilaženja, mimoilaženja i susretanja.”

Obrazloženje iz programske knjižice zapravo čini najbolju paradigmu kompleksnosti odnosa, raznolikosti i srodnosti medija teksta, glazbe i slike kako ih se koristi u Sightings / Sittings. Suptilnom i varljivom nadmenošću jezika nad ostalim podražajima, kako onim glazbenim, tako i vizualnim, govoreni tekst barem prividno ostaje os perceptivne pažnje i semantička osovina. No, upravo je to moment sjecišta u koji kontrolirano i ravnopravno ulaze glazbeno i vizualno, te polimorfnih stimulacija koje čine rezultirajući doživljaj Sightings / Sittings.

Glazba stoga nikako ne čini samo pozadinu umjetničke informacije koja se želi prenijeti, već esencijalni dio sinestezije kompleksne percepcije ove umjetničke izvedbe. Većinom predsnimljenim zvukovima – povjerovali smo – s konkretnih lokacija Sjevernog mora, manipulira se i poigrava u maniri kakve musique concrète, koja se naravno već odavno razgradila (i ogradila) od Schaefferovog zvučnog objekta te zaziranja od korištenja (njemačke tradicije) sintetiziranog zvuka 60-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, sloboda korištenja svih načina nastanka, obrade i manipulacije zvukovne građe, ali i načina samog komponiranja, odnosno postavljanja zvučne građe u glazbene suodnose, otvorila je i Pandorinu kutiju suvremene glazbe i svih srodnih joj zvučnih eksperimentalnih disciplina i žanrova. Taj, nazovimo ga glazbeni, aspekt izvedbe Zvukospjeva vrlo je elegantan i profinjen. S ispravnim osjećajem za tempo izmjena zvučnih slika, s pažljivim te izrazito estetiziranim slaganjem i kombiniranjem slojeva zvuka, nije se izgubila bistrina i prohodnost auditivne informacije koja u određenim segmentima kompleksne izvedbene cjeline mora doći do recipijenta u prvom planu. Istovremeno, glazbeni elementi Sightings / Sittings donekle jesu u ovisnosti od teksta i slike. Štoviše, oni donekle ostavljaju i dojam zvučne scenografije. Ali tu se skriva kvaliteta rada i ljepota izraza Zvukospjeva – govorim prije svega na primjeru glazbe: snimljena zvučna građa razrađuje se, montira i sekvencionira upravo kroz prizmu umjetničkog iskaza i potrage za nejasnim multisubjektivnim pozicijama za kojima tragaju i koje istražuju Zvukospjevi.

Prožetošću tehnika i radnog procesuiranja kroz raznovrsnost medija nastaje pregnantna forma koja (umjetničke, kreativne, perceptivne) individualnosti i njihove različite funkcionalnosti prepoznaje u gotovo pa banalnoj lakoći supostojanja. Neuhvatljivost pogleda i perspektive, nejedinstvenost u univerzalnoj poziciji promatrača – umjetnika, ujedno je ne samo tema, sadržaj ove izvedbe, već i tehnika. Upravo iz tih korelacija vraćam se na uvodno postavljenu povijesnu dilemu odnosa teksta i glazbe, odnosno dilemu koja se prije svega bazira na problematiziranju različitih razina značenja. Sightings / Sittings nose latentne aktive značenja i referenci na svim svojim mikrorazinama, štoviše upravo su signali koji dolaze iz glazbenog akuzmatičkog sloja oni koji rastvaraju konkretno značenje jezičnog, narativnog teksta – više u tradiciji kakve opere, nego po solfeggiu već ranije spomenute Schaefferove samodostatne, nereferencijalne konkretne glazbe. Možda bi, u nekom budućem projektu Zvukospjeva, bilo zanimljivo vidjeti upravo razradu semantičkih i referencijalnih odnosa teksta i glazbe iz ovog drugog, povijesno recentnijeg i manje konvencionalnog rakursa.