Moje su oči zgasle na mom dlanu

“Oslijepit ćete”, obznanila je lani moja oftalmologinja kad sam joj rekla da se bavim filmskom kritikom. Na tom se zlosretnom pregledu¹ ispostavilo, naime, da patim od stanja uskog kuta prednje očne sobice i da ni po koju cijenu, pa ni besplatno, ne bih smjela ići u kino, jer visoki kontrasti i naglo širenje zjenica (zbogom, lake droge!) mogu dramatično povisiti očni tlak i izazvati ireverzibilno oštećenje očnog živca. “U kurac”, pomislih, ali ne zato što ne mogu bez kina. “Kako će ovu vijest podnijeti moja djevojka, kojoj je kino drugi dom, a filmska umjetnost na velikom platnu neusporedivo uzbudljivija od seksa (pa i u ranoj fazi odnosa)?”

Neću lagati, podnijela je loše. Kroz protekle je mjesece, dapače, više puta izrazila sumnju u budućnost naše veze “u takvim uvjetima”, no kriza je dosegla vrhunac izlaskom novog filma Kelly Reichardt, koji smo morale gledati – doma!
Iste večeri, dok smo tonule u san, svaka na svome jastuku, na uhu sam iznenada osjetila njezin topao dah. Mmmmm. 
Prerano sam se ponadala. “Ili laser ili ja…”² zapjevušila je, pomalo prijeteće – i tad sam shvatila da nemam izbora.

Ujutro sam guglanjem doznala da operacija koja mi treba košta između pet i šest tisuća eura. 

A možda da ipak odemo u kino? Pa neću valjda baš na prvom filmu izgubiti vid!³

***

Enter Lijepa večer, lijep dan Ivone Juke. 

“Ne mogu vjerovati da zbog toga riskiraš vid!”, komentirali su svi upoznati s mojom dijagnozom (a neki i samo s filmom). Ali onda sam ih podsjetila na onu drugu, neizlječivu. 

Tema homoseksualnosti zaokuplja me kao filmsku kritičarku gotovo jednako dugo kao tek običnu praktikanticu. Opsesija je ta, nedvojbeno, posljedica odrastanja u celuloidnoj lezbo-suši i krizi audiovizualne reprezentacije, kako u Jugoslaviji tako i u “regiji” koja ju je naslijedila. Svatko se češe gdje ga svrbi, a mene oduvijek svrbi tišina. To znači da sam proteklih cca dvadeset pet godina svaki domaći+ mainstream dugometražni film koji je u fokus stavljao pedere, lezbe i srodnike dočekivala ustreptalo, s gotovo religijskim žarom, ali i s ozbiljnim osjećajem odgovornosti i dužnosti da baš ja moram o njima pisati i govoriti, jer mi se činilo da “široj” (strejt) publici, osobito onoj lijevo-“savezničkoj”, na ovom planu ozbiljno zakazuje bullshit detector, i ne prepoznaju kako se tema homoseksualnosti, mnogima od nas visceralno osobna, u rukama renomiranih regionalnih filmaš(ic)a opetovano, naporno, uvredljivo instrumentalizira za nekakav “viši cilj”.

Uistinu, sudbine⁴ seksualnih odmetnika u ovim se filmovima redovito uprežu u zahrđali plug alegorije – autorske (beskompromisne!) kritike licemjernog / nazadnog / opresivnog / autoritarnog itd. društvenog sustava. Takvih se radova, uistinu, dosad nagomilalo toliko da možemo govoriti o podžanru regionalnog homoseksploatacijskog filma.⁵

Zašto sam mislila da će film Ivone Juke biti imalo drugačiji? Pa evo!

“Ne podnosim kada autori rade filmove o nekoj temi bez novinarskog istraživanja i razgovora s autentičnim osobama”, objasnila je Juka svojedobno u Nacionalu, najavljujući film o partizanima pederima (tad pod naslovom Atmosfera). 

“Ni ja, Ivona, ja to baš ne podnosim!”, kliktala sam u imaginarnom dijalogu, klepećući veselo poput gej pingvina, uvjerena da napokon imamo autoricu sa zdravom dozom poniznosti naspram teme o kojoj nedvojbeno ne zna ništa.

“U životu, pa tako i u filmu”, nastavila je, “postoje situacije koje su izvan mog iskustva i onda se moram konzultirati s ljudima koji imaju to iskustvo.”

“Pa da! To! To, Ivonaaaa! Daaaa!”, brektala sam uzbuđeno, nabrajajući između uzdaha sve isturene ljude s “tim iskustvom”, kako u njegovoj uže kulturno-karnalnoj tako i u šire-historiografskoj dimenziji. “Ima li kontakt Franka Dote?”, zabrinula sam se. Trebat će joj povjesničar jugo-pederluka. Ma, što pričam, garant ga je nabavila. A kad je guglala ‘pederi+hrvatska+film’, sto posto su joj iskočili i Zahtila i Duhaček. “Pametnoj dosta”, zaključila sam.

Vjerovala sam Juki, jer je detektirala ključnu točku svake eksploatacije; nezainteresiranost za predmet onkraj njegove simboličke iskoristivosti. Vjerovala sam joj i zato što je u svom odličnom dokumentarcu Što sa sobom preko dana (2006) pokazala da zna slušati marginu. A vjerovala sam joj i zato što ima nešto ekstatično, oslobodilačko u činu vjerovanja. U ideju, u promjenu. Aktivisti su, i kad to odriču, prvenstveno vjernici. 

To što je film od najave i prve runde financiranja prošao više metamorfoza od junakinja Ovidijevog epa⁶, nisam nalazila osobito problematičnim; svašta se filmu može dogoditi od ideje do realizacije, pogotovo ako je spomenuti period enormno dug (Juka je ideju projekta vezanog “uz rat za vrijeme okupacije u Dubrovniku” spominjala kod Stankovića još 2015). No tematska srž koja je preživjela sve scenarističke transformacije, očito, bila je homoseksualna ljubav u kontekstu rata – kako bi Juka sama rekla, “eros i tanatos”.

Okej, mrvicu me zbunila i u vjerskom zanosu poljuljala strategija sestara Juka da svoj dugo najavljivani i iščekivani film, prije gotovo dvije godine prikažu u zabrinjavajuće ograničenoj distribuciji i praktički bez najave. Film su tada vidjeli rijetki, no uvjet da bi se film mogao kvalificirati kao hrvatski kandidat za Oscara tim je opskurnim projekcijama službeno ispunjen. Ali, zašto nije pušten u kina? Ta već smo ga toliko čekali da smo zaboravili da postoji! Cijela je stvar djelovala u najmanju ruku dubiozno i skoro pa… nepošteno?
 
Ma ne. Ako je išta nepošteno, onda je to suditi o filmu na neviđeno. Plus, zajebi producentske makinacije; čula sam da film sadrži radikalne, kod nas neviđene scene gej seksa, i veselila sam mu se kao da je moj vlastiti; naročito u svjetlu Jukinog autorskog stava da uloga eksplicitnog seksa treba biti proizvodnja katarze, a ne jeftinog šoka.⁷ Jebanje koje “govori o ljudskim odnosima”, koje raslojava i (sic!) produbljuje karakterizaciju. Da, da; tisuću puta da! 

I zato: U kino! U kino! Što košta da košta.

***

Uvodna sekvenca je obećavala! “Ko jebe očni živac!”, ciknuh potiho kad se dvojica naočitih mladića u knjiški saturiranom okruženju studentskog stana raspojasano počnu hvatati, jednom rukom za Komunistički manifest, drugom za nabreklo spolovilo.
“Što se ovdje događa?”, zapitah se ubrzo potom, ne samo zato što ne znam kako točno gej seks funkcionira. Ovaj seks baš ga traje, mislim se. Nije loše, ali je li dobro? Sve se vidi, a ne doznaje ništa; ni o likovima koje prvi put vidimo, ni o njihovom odnosu, pa onda i taj Marx (too much?), pa sve crno-bijelo… Ovo je, ono, baš campy; što volim, ali je li to baš dobar temelj za katarzu?
Nema veze, gledamo dalje. 

Dalje je to da ovi mladići, plus nekoliko njihovih frendova isto pedera, ustanu protiv Endehazije, iskažu se u NOB-u, dobiju odlikovanja, a u novoj SFRJ (u kojoj se odvija radnja, 1957) filmski su radnici – idealisti, borci za istinu, pravdu i umjetničku slobodu – koji dobiju packe zbog konstruktivno-kritičkog stava prema podbačajima socijalizma⁸ pa su primorani bataliti umjetničke ambicije i prionuti stvaranju banalnih propagandnih filmova pod palicom aparatčika Emira Hadžihafisbegovića.

Iako im i ovaj žanr odlično leži, a filmskog kadra u novoj državi nedvojbeno nema na bacanje, zločesti režimski funkcionar-homofob svejedno im odluči svima stati na kraj kojekakvim manipulacijama i podmetanjima, mučenjem i špijuniranjem, tako da na kraju, i Emirovom nehotičnom krivnjom, bivaju što zaklani, što poslani na Goli otok gdje ih se mlati, zalijeva govnima, a onda i siluje.

Ne zamjerite što mladićima-protagonistima ne spominjem imena, to je zato što funkcioniraju otprilike kao Sense8, jedna duša a njih dvoje, odnosno četvorica, s nikakvom međusobnom diferencijacijom osim brkova, dijalekta i seksualne uloge (a/p). Jedini lik koji ima nešto manevarskog prostora za razvoj je Emir, koji se na kraju iskupljuje vlastitim autanjem (?) na Golom otoku i pseudospašavanjem naših junaka koji u završnoj sekvenci filma iz crno-bijelog opresivnog svijeta sa stijene skaču u žuđeno morsko plavetnilo (gdje ih onkraj odjavne špice po svoj prilici zoblju ajkule). 

***

Znate ono kako se u Drami Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst⁹, niti se konzultirala s “autentičnim osobama”, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku?

Teško je reći. Danima pokušavam dokučiti o čemu je zapravo Jukin film – jer radnja po sebi ne drži ni kap vode. Dosad je jasno da se njezinim intervjuima očito ne može vjerovati, ali kod Stankovića je, mislim, rekla barem jednu istinu: “Nemoguće je da u film ne nosite privatnog sebe i ono što vam se događa”. Budući da Jukino “privatno” očito nije ni Jugoslavija 1957., ni pederluk kao takav, logično je tu osobnu motivaciju potražiti na apstraktnijoj razini, a tu se odmah nameće tema umjetničkog integriteta, ideala, pravde. Borbe za (filmsku) istinu u mračnom, totalitarnom svijetu punom cenzure i sabotera!

Ne čudi u tom smislu da je njezin subjekt neraščiniv, grupni: filmska ekipa – baš kao što je i Juka “višestruki subjekt”; kao scenaristkinja i redateljica svojih filmova (uz sestru producenticu). Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.

Iz ove metapozicije, Jukin film uistinu je proizvod osobe s vizijom, i na neki bizaran način, autorskim integritetom-kao-performansom! Jukina ideološka proizvodnja nekoherentna je jer je sadržaj nebitan – bitna je propagandna forma. Bitan je film kao marketabilni proizvod na tržištu, od kojeg se može živjeti.

U tom smislu postaju jasniji izvanfilmski, i rekla bih sad već, nedvojbeno proračunati manevri sestara Juka. Jer kojom strategijom danas uopće privući interes međunarodnog tržišta, ako ne pričom o cenzuri! Ta živimo u njezino zlatno doba. Pederluk, plus drug Tito, plus mrak komunizma nešto nešto, plus Goli otok. Peder na Golom otoku, c’est moi! Tako postaje jasno zašto film godinu i pol nije pušten u domaću distribuciju, već je lansiran širom svijeta uz dramatični mučenički narativ.¹⁰ Jer vrlo je izvjesno da bi ga domaća kritika, upoznata s povijesnim kontekstom koji navodno predstavlja, prokazala za ridikulozno falsificiranje povijesti – i svakako bi bilo teže dalje prodavati lukrativni¹¹ narativ o vlastitoj autorskoj opresiji.

Nemam pojma. Do toga sam došla, i ne mogu reći da mi je osobito stalo. Mislila sam da će biti važan i Jukin film, i moj tekst. Da ćemo zajedno ispisivati pedersku revoluciju. Kad ono, izjedoše nas ajkule.

***

Na kraju vas sigurno zanima što mi je bilo s očima.
Boljele su me tijekom filma, boljele su me i tri dana nakon, i na koncu sam odlučila žrtvovati i vezu, i kritičarski integritet, i borbu za filmsku gej-pravdu – za malo ljekovitog, nemetaforičkog mraka.

A honorar za ovaj tekst ide u fond za operaciju.

1. Gonioskopija, za one koji žele znati više. ↩︎
2. Razočaralo me što, čitajući ovaj tekst, nije prepoznala dovitljivu referenciju na Rozginu uspješnicu. ↩︎
3. V. također “Ginem”. ↩︎
4. Tragične, normalno; od puke nemogućnosti seksualnog samoostvarenja pa do popularnijeg silovanja i/ili ubojstva bar jednog člana kvir-konstelacije. ↩︎
5. Ističem, riječ je o filmskom dugometražnom mainstreamu; (ko-produkcijskim) projektima s ozbiljnijim budžetima, podrškom filmskih institucija/fondova, i širom (regionalnom) distribucijom. A umjesto da dajem vidljivost samim naslovima i autorima koji su mi zadnjih desetljeća nažuljali oči, pozivam čitateljicu da testira moju tezu pri svakom filmskom susretu te vrste. ↩︎
6. Osim naslova (Moj privatni ratni zločinac → Atmosfera → ovaj zadnji) Juka je najznačajnije promijenila povijesni okvir i kontekst radnje (gej hrvatski branitelji u dubrovačkom području → gej partizani u Jugoslaviji). ↩︎
7. Kao primjer eksplicitnog seksa u funkciji jeftinog šoka, Juka ističe von Trierovu Nimfomanku (ista emisija). ↩︎
8. Crni val beta version, ukratko. ↩︎
9. Za podrobniju analizu bespuća povijesne neozbiljnosti vidi https://zonafilma.com/jeste-li-znali-da-je-udba-trenirala-tajne-homoseksualne-ubojice/ ↩︎
10. U holivudskoj promo-kampanji za Oskara, recimo, Juka film i sebe prikazuje kao žrtvu režima, cenzure i podfinanciranja; premda su filmu dodijeljena jednaka sredstva za produkciju kao drugim dugometražnim projektima s natječajnog roka. Tvrdnja, također, o navodnoj “jednoglasnoj” selekciji Lijepe večeri za oskarovsku kandidaturu ostaje mutna zbog spomenute distribucijske strategije gotovo apsolutne medijske ilegale. Jedan od martirijskih tekstova je ovaj, a sijaset sličnih guglanjem pronađite sami: https://www.hollywoodreporter.com/movies/movie-news/croatian-oscar-controversy-producers-accuse-goverment-censorship-1236075498/ ↩︎
11. Govorim o socijalnom i medijskom kapitalu. ↩︎

Objavljeno 29.05.2026.