Kada je krokodilsko odijelo dobra ideja?

Piše: Una Bauer

“Što radiš, Robine?” – pita Terry svog suizvođača koji stoji na sredini pozornice u dvorani Istra Zagrebačkog kazališta mladih i obgrljuje nekoliko ogromnih grana postavljenih okomito, boreći se istovremeno kako da namjesti glavu da mu grane ne zaklanjaju pogled. 

– Držim drveće. No, dobro, par grana koje se prave da su drveće.
– Zašto?, – nastavlja ispitivati Terry.
– Činilo se kao dobra ideja. Vidio sam Richarda kako to radi. Samo se pokušavam uklopiti.

Nekoliko trenutaka poslije, na Robinovo pitanje kako se osjeća, Phil u odijelu krokodila, iz poluležećeg položaja odgovara: Nisam baš siguran da je ovo krokodilsko odijelo bilo dobra ideja, ali inače sam dobro. 

Kako se može znati je li krokodilsko odijelo na sceni bilo dobra ideja? To, dakako, ovisi o kontekstu. U predstavi posvećenoj dogodovštinama malog krokodila Zube i njegovih prijatelja, tropskih životinja, krokodilsko odijelo za glavnog junaka je zasigurno bolja ideja nego da netko Zubu odjene kao čokoladni sladoled u kornetu. Čokoladni bi sladoled u kornetu, u kontekstu didaktičkog komada koji djecu poučava bogatstvu tropske flore i faune, neprilagođeno stršao među životinjskim carstvom. Ako izvođač drži snop grana na pozornici, bilo bi za očekivati da njima potom potpali vatru, ili da upravo započinje prvi čin Svih mojih sinova Arthura Millera, sa slomljenim granama drva jabuke u lijevom uglu scene. Međutim, predstave britanske kazališne skupine Forced Entertainment bave se upravo nepostojanjem jasno definiranog konteksta, odnosno samim kontekstom proizvodnje narativnog materijala za predstavu: meta-kontekstom. Ključni trenutak šale je stoga uvijek onaj trenutak napetosti između svima očitog nepostojanja odgovarajućeg konteksta, koji bi omogućio odgovor na pitanje “Zašto, zaboga, držiš ovo granje na sceni?” i po navici ukorijenjene pretpostavke, koja je zapravo jedan od temeljnih aksioma postojanja svijeta kakvoga poznajemo, da takav kontekst ipak mora postojati, pa barem kao meta-kontekst.

Nadolazeća oluja, jedna od 54 predstave napravljene u 29 godina postojanja Forced Entertainmenta, koja je gostovala u sklopu ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, možda me najviše podsjeća na njihovu A tisućite noći… (And on the thousandth night). Radi se o predstavi iz 2000. koju je naručio Ayloul festival u Beirutu, a djelomično je inspirirana klasikom Tisuću i jedna noć. Obučeni u jeftine crvene plašteve, s krunama od kartona na glavi, kraljevi i kraljice, u ovoj 6 sati dugoj izvedbi, koju publika može posjećivati i napuštati po želji, pričaju priče koje se samoukidaju i samouništavaju u svojim isprepletenostima, međusobnim posuđivanjima, ponavljanjima na neočekivanim mjestima, upadanjem jedni drugima u riječ kombinacijom religioznih priča, tradicionalnih priča, šala i modernih mitova, ljubavnih priča, mrsnih priča, zastrašujućih priča. Kada se umore, neki izvođači odlaze prileći u kut scene, dok drugi nastavljaju, kako bi ih potom zamijenili oni koji su otišli. Međutim, Nadolazeća oluja podsjeća i na Void Story (Prazna priča) iz 2009, odnosno The Thrill of It All (Užitak svega toga) iz 2010, a zapravo i na mnoge druge predstave Forced Entertainmenta. Okvir Nadolazeće oluje okvir je neprestanog pričanja priča, koje se prave da su autentične priče samih izvođača (istih imena kao i onih koje nose u svakodnevnom životu), ali tako da fokus bude upravo na naglašenoj strukturi kazališnog pretvaranja. Terry tako započinje njihova “izlaganja” nabrajajući što uopće ulazi u opseg pojma dobre priče. I, pravila su prilično očigledna: jasan početak, karizmatski centralni lik, odnos koji započinje dobro, ali zapada u nevolje, tajna oko koje se organizira zaplet, trenutak mira, kontemplativnosti, ljubavni trokut, potraga za istinom, niz nesporazuma i slučajnosti, okvir velikih događaja. Nabrajanje započinje kako bi se pokazalo u čemu je sve Nadolazeća oluja neuspješna, ali naravno da su narativni klišeji toliko jaki, da se gotovo sve što je Terry nabrojala može prepoznati i u ovom radu, te da Forced Entertainment i računaju s tim. Pritom, ne samo da se sve te nabrojane stvari mogu prepoznati u pojedinim pričama šestero izvođača, već se one mogu prepoznati i u prostorima između samih priča, u samoj meta-priči. Tako predstava počinje relativno mirno, u općoj toleranciji i ostavljanju prostora drugome da ispriča svoj zaplet, kako bi ubrzo došlo do komešanja, izvođači međusobno kolutaju očima na tuđe izjave, prekidaju se usred rečenice, oduzimaju si mikrofone, nabijaju si perike na glavu, propituju vjerojatnost tuđih priča u potrazi za onim što se zaista dogodilo, pokušavaju ubaciti likove iz jednih priča u druge priče, međusobno si prigovaraju kako su dosadni, a priče su im spore, ili nevjerojatne, ili glupe. Richard se bezuspješno pokušava objesiti odnosno sam sebe spržiti na lažnoj električnoj stolici, Terry nam je otplesala svoj prilično razočaravajući magični ples, svi kolektivno siluju klavir, i nitko ne zatvara zatvarač na haljinama koje neprekidno mijenjaju. Spominju se čak i Angela Merkel, Barack Obama i Bashar al-Assad, a to je pak povezano s gore navedenim pravilom za dobru priču br. 10: “okvir velikih događaja”. 

Forced Entertainment djeluju od 1984. u Sheffieldu, u vrijeme kada je taj britanski grad u južnom Yorkshireu prolazio kroz najgoru krizu industrije i nezaposlenosti, i svojim su se predstavama i načinom života odupirali tačerizmu koji je slavio individualan poduzetnički duh, suprotstavljajući ga užitku u zajedništvu i ekonomski neproduktivnim aktivnostima. Iako danas dobivaju redovnu potporu British Arts Councila, i dobro da je tako, Forced Entertainment su počeli mnogo skromnije. Kao i druge eksperimentalne grupe, često su se susretali s komentarima o “lošoj kvaliteti” njihovih produkcija, “niskim produkcijskim vrijednostima”, “nedostatku razvoja”. Nekima još uvijek nije posve jasno što oni zapravo rade i zašto se to zove kazalištem, ali danas su oni dobro podmazani i međunarodno priznati stroj za proizvodnju predstava, s jasno definiranom poetikom, vjernom publikom i obožavateljima, i meni je drago da je tako. To što se radi o još jednom prepoznatljivom narativu, ne umanjuje važnost njihovog rada. Osim toga, neke šale su im i dalje smiješne, čak i kad nisu.

Fotografija: Hugo Glendinning