Blic S nova me peče slatko prošlo vrijeme
Kako nešto slatko može peći? Dosta dobar odgovor pruža nam predstava Napamet portugalskog redatelja Tiaga Rodriguesa, izvedena 8. veljače u dvorani Hrvatskog državnog arhiva u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Od premijere u Lisabonu u studenom 2013. predstava se odigrava u raznim kulturnim i jezičnim sredinama, sveudilj oduševljavajući publiku. Dio šarma svakako se sastoji u fascinaciji strancem – redateljem i jedinim “originalnim” izvođačem – koji je ovom prilikom više-manje besprijekorno savladao sve fonetske izazove hrvatske dikcije i u dvosatnoj izvedbi uz pomoć desetero dobrovoljaca iz publike uvježbao izvođenje 30. Shakespeareovog soneta na hrvatskom, i to – napamet! Ili na engleskom by heart.
Ta distanca u ovom slučaju nije tek elegantna doskočica na uvijek atraktivnu temu opozicije srca i uma. Antagonizam emancipatorskog potencijala umjetnosti kao prakse srčanosti i autoritarne politike kao racionalno-pragmatične birokracije uprizorena je kroz niz epizoda iz zapadne kulturne baštine. Od pamćenja knjiga u Bradburyjevom Fahrenheitu 451, preko pamćenja Pasternakovih i Mandeljštamovih stihova usuprot državnoj cenzuri, do Tiagove bake i njezine borbe s birokratskom neumoljivošću skorašnje smrti, srce, sugerira nam Rodrigues, uvijek nadjača i najjači policijski aparat.
***
Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi pa ih njiše.
Ja ću početi malo drugačije, počet ću tako da ću reći da je sve počelo nekoliko dana prije, da je sve počelo s anksioznošću oko pamćenja. Dobili smo poziv da dođemo na otvorenu probu predstave, četvrtak ujutro, probna dvorana, potkrovlje HNK, autoru treba deset ljudi da s njima testira svoj hrvatski i prođe jednom kroz cijelu izvedbu, kroz cijeli tekst. Nas četvero bilo je dio desetorice odabranih.
Znali smo da će netko nešto učiti napamet, ali nismo znali tko, što, kako ni zašto. Znali smo da se predstava bavi pamćenjem, ali nismo znali računa li s omaškama, propustima, rupama i neuspjesima našeg pamćenja. Znali smo da ćemo nešto izvoditi, ali nismo znali koji će dijelovi naših identiteta u tu izvedbu biti uključeni.
ja isto nemerem i ne želim niš zapamtit
ja sam zadnju pjesmu napamet naučila sa sedam, za priredbu primanja u pionire
dakle štagod bilo poanta nije da demonstriraš kak imaš super pamćenje
pa naravno da nije poanta u tome da budemo savršeni i blabla. uglavnom, svi ćemo bit katastrofalni. ali to nam je svrha, ajmo reć. zezat ćemo se s tim.
To su neke od rečenica koje smo razmijenili ususret probi.
Ono što je uslijedilo bila je izvedba proširena zaigranim upadicama o semantičkim i fonetskim finesama, razlikama između portugalskog i hrvatskog jezika. Generalna proba ispresijecana meta komentarima o procesu rada, prošlim iskustvima, tuđim i vlastitim fejlovima. Isprobavanje komunalnog iskustva zajedničkog učenja jednog ljubavnog soneta iz nekog pradavnog stoljeća koji je do nas stigao izvitoperen, ne samo zbog prijevoda nego prije svega zbog bezbrojnih promjena još bezbrojnijih konteksta u koje je tijekom prošlih stoljeća bio umočen.
Jecam zbog mnoštva prizora od prije;
***
Čini mi se da bih i ja trebala početi iznova, s naglaskom na to da smo Napamet (By Heart) Tiaga Rodrigueza doživjeli dva puta. Prvi puta, kao što Jasna Jasna kaže, na probi, u pokusnoj dvorani HNK, na mjestu desetero dobrovoljaca iz publike koje Tiago uči Shakespeareovom 30. sonetu na hrvatskom. Drugi puta na izvedbi u Hrvatskom državnom arhivu, sjedeći u publici, dok je nekih drugih desetero dobrovoljaca zauzelo “naše” pozicije. No za mene ovo nije priča o različitosti interpretativnih pozicija onih izvana koji promatraju, od onih iznutra koji sudjeluju, nego upravo o konzistentnosti zamjerki koje imam o načinu na koji je koncipirana ova predstava, i u afektivnom i u racionalnom, i u osjetilnom i u iskustvenom smislu.
Jedini stih Shakespeareovog soneta kojeg se sjećam je Prouzdisanih uzdaha zbog kojih. To je, naime, bio stih za koji sam ja bila zadužena na probi. Četiri uvodna stiha smo svi zajedno trebali zapamtiti, a zatim je svatko bio “nositelj” jednog stiha do kraja soneta. Mogu, naravno, dok pišem ovaj tekst pročitati ponovo sonet, ali bez provjere, sjećam se samo tog stiha. Ne znam što dolazi prije, nemam pojma što ide iza “kojih”. Tiago u nekom trenutku u predstavi kaže: “Mi smo ono čega se sjećamo.” Ja sam Prouzdisanih uzdaha zbog kojih i osjećam se pomalo osakaćeno.
Naime, ono što je fascinantno kod pitanja sjećanja i pamćenja je njegova temeljna nepouzdanost, promjenjivost, fluidnost. Naša se sjećanja mijenjaju ovisno o tome što nam se događa sada i u budućnosti. Dok se sjećamo, mi proizvodimo barem onoliko koliko i prizivamo u sjećanje. Mi izmišljamo. Često preispisujemo svoju prošlost i stvaramo nove narative o njoj. I to ne samo subjektivno, kad je riječ o individualnim sjećanjima svakodnevice, već i u puno širem kontekstu. Priče o prošlosti se uvijek iznova pričaju, i one zvuče drugačije i znače drugačije. Inzistiranje na učenju napamet jednog soneta kako bi se taj sonet na kraju predstave besprijekorno ponovio pred publikom, u spektakularnom finalu u kojem ispravno citiranje Shakespeareovog soneta znači pobjedu nad fašizmom i smrću, za mene je bolno promašivanje problema krhke i ranjive prirode sjećanja.
Da, Tiago će reći u nekom trenutku da je u redu pogriješiti jer publika voli pogreške, ali će istovremeno sugerirati i da se stalno ponavlja jedan te isti stih u sebi, da se ne sluša što on govori u međuvremenu, jer je bitno da se zapamti taj jedan stih za kojeg smo zaduženi. Pitanje pamćenja nije pitanje srca, pitanje pamćenja je pitanje mnemotehnike. I ona je za neke profesije iznimno bitna. Ali pretvaranje tehničkosti pamćenja u afektivnost pobjede za mene je ozbiljno promašeno, kao što smatram da je “napamet” daleko primjereniji izraz za ono što se događa od “by heart“. Uzmimo da nekom netko umre dok je bio dijete. Uzmimo da je ta osoba bila tom djetetu strahovito bitna. Uzmimo da se to dijete ne bi moglo sjetiti lica te osobe 30 godina kasnije bez pomagala kao što je fotografija ili video zapis. Bi li to značilo da to dijete nikada nije ni voljelo tu osobu jer se ne može sjetiti detalja njenog lica? Mi smo daleko više od preciznosti naših sjećanja.
***
Ni za mene ovo naše dvostruko iskustvo bivanja u predstavi nije “ispalo” kao priča o različitosti interpretativnih pozicija – drugi pogled mi je samo učvrstio dojam iz prvog – samo što sam ja predstavu shvatila kompletno drugačije. Uopće ju nisam vidjela kao “inzistiranje na učenju napamet jednog soneta kako bi se taj sonet na kraju predstave besprijekorno ponovio pred publikom”, odnosno činjenicu da se doista na podlozi tog inzistiranja počinje graditi predstava nisam shvatila kao njezin cilj ili svrhu. A sugestiju sudionicima da stalno ponavljaju “svoj” stih u sebi i ne slušaju što on u međuvremenu govori doživjela sam kao jednu od njegovih spontanih, ad hoc šala (kojih je vrlo malo, svega par – jer je materijal u cijelosti, pa i onaj dio koji se čini improviziran, čvrsto fiksiran). Ta opaska nije bila niti prevedena u titlu, a ako se dobro sjećam (!?), na probi ju nije izgovorio. Zapravo, shvatila sam je kao jedan od mnemotehničkih trikova – kao što je onaj iz reklame “nemoj misliti na torticu”, samo s obrnutim predznakom.
I baš to njegovo umijeće vođenja procesa učenja napamet mi je oba puta zapelo za oko (uho, mozak, srce, trbuh?). Sa svojim, kao usputnim, “zapričavanjem” između učenja stihova – koje mu je ujedno okvir za semantičko punjenje predstave – odvukao bi nas od naše navodne misije i taman kad smo se već opustili do mjere da smo zaboravili ne samo prethodno naučene stihove, nego i to da do kraja predstave moramo proizvesti “briljantnu” recitaciju, vratio bi nas nazad u “pačju školu” gdje se prilikom ponavljanja već naučenog pokazalo da smo ipak nešto zapamtili. Mislim da se svi možemo složiti s dva zaključka: da je tekst puno teže učiti napamet na temelju auditivnog nego na temelju vizualnog podražaja i da zapravo nitko od nas nije zapamtio ništa od tog soneta, osim eventualno stiha za koji smo bili zaduženi.
Ljubavi davno prošle ćuteć jad.
A ipak smo recitaciju na kraju, čisto pristojno, izveli. Uključujući prva četiri (najdulja i najkompliciranija) stiha koje smo morali izvesti svi skupa. E sad, kako nam je to uspjelo? Čini mi se da je ključ u potencijalu kolektivnog izvedbenog tijela. Deset umova ili srca očito je nekako uspjelo polijepiti krhotine svog slabašnog kratkotrajnog sjećanja u suvislu cjelinu. Mislim da to može biti poticaj za razmišljanje o mehanizmima nastanka kolektivnog sjećanja, sa svim opasnim poskliznućima koja se mogu dogoditi pri pokušaju rekonstruiranja recimo neke kolektivne istine, kao i o mogućnosti da se individualnim i kolektivnim pamćenjem pobijedi birokracija fašizma ili smrti – što je autorova teza, koju bih radije shvatila kao dosta nategnutu hipotezu. Ali ovdje nemamo ovdje prostora za taj set argumentacije. Zato bih za sad samo dodala da ovaj rad na kolektivnom učenju napamet – koji je usprkos jadnjikavim individualnim kapacitetima urodio izvedbom 30. Shakespeareovog soneta – govori u prilog afirmaciji kolektivne proizvodnje znanja, koje upravo (pro) izvodimo i u ovom kvadrilogu.
***
Ja ću pak ponuditi treću perspektivu interpretacije učinaka koje je predstava na nas/na mene imala, i pritom ću kombinirati dijelove Unine pokude i Agatine pohvale. Ni ja, kao ni Una, nisam zapamtila više od tog svog jednog, jadnog stiha. I usprkos tome što sam uvodna četiri stiha i svoj jedan tijekom ta tri sata koliko je proba trajala ponovila barem tridesetak puta, i to na glas, nisam ih baš uspjela razumjeti, kao što ne bih mogla tvrditi da sam razumjela ni ostalih deset stihova, odnosno čitav taj sonet. Ni tijekom probe ni sada, tijekom pisanja ovog teksta, ne bih mogla reći više od toga da je riječ o ljubavnoj pjesmi koja uključuje riječi: uzdasi, prijatelj, jecam i snova.
Ali istovremeno, ništa od toga mi nije predstavljalo apsolutno nikakav problem niti prepreku u recepciji centralne teze ove predstave. Upravo suprotno, ono u čemu ova predstava po meni uspijeva je to da a priori uračunava slabost sjećanja – iako je nominalno cilj čitavog procesa to da deset članova publike zajedno nauči napamet jedan sonet, Rodrigues istovremeno kao da zna da je to nemoguće, da se to neće dogoditi, bar ne tijekom tih sat i pol koliko predstava u prosjeku traje. Ali isto tako, on zna da to nije ono što je stvarno bitno, čak ni kada to deklarativno tvrdi, čak ni kada citira završetak Fahrenheita u kojem svaki čovjek postaje jedna knjiga, koji zapravo služi kao realizirana metafora toga da nas pamćenje može spasiti od fašizma.
Ne, Rodrigues po meni ovom predstavom ne romantizira procese pamćenja, što bi u ovo doba sulude digitalizacije bilo prilično problematično i reakcionarno, niti želi demonstrirati korelaciju između memorije i važnosti fenomena koje pamtimo, koju mu ti, Una, pripisuješ. Isto tako, mislim da poanta nije u proizvodnji kolektivnog sjećanja, kao što ti tvrdiš Agata. Ali kolektivno definitivno ovdje jest ključna riječ. Naime, Rodrigues ovom predstavom zapravo agitira u pravcu važnosti zajedništva i sposobnosti da učimo jedni od drugih, da učimo zajedno, čak i kada ne znamo zapravo kako ni što. Poput neke modificirane verzije Rancièreova Učitelja neznalice, Rodrigues nas tijekom predstave pokušava naučiti nešto što je zapravo totalno beskorisno, da ne kažem i besmisleno. Ali u tom procesu nije bitno što učimo, bitno je sve ono što se događa između – svi naši pokušaji i pogreške, sva preklapanja i pogledi, pitanja i krivo izgovorene riječi, anegdote i uzdasi, prevrtanja očima i nesigurnosti. Po meni je cijela ova predstava mali spomenik efemernosti života, sjećanja i, ne zaboravimo, kazališta; argument u prilog važnosti procesa, a ne proizvoda.
I da, složit ću se da je predmet naših mnemotehničkih pokušaja mogao biti spretnije odabran i da autorova naracija prečesto sklizava u samodopadne doskočice. Isto tako, tu je i ta bazična neravnoteža, odnosno hijerarhija odnosa upisana u činjenicu da jedan čovjek vodi priču dok ostali slušaju. I isto tako, da, sve je to u kazalištu već stoput prežvakana priča – mi slavimo važnost zajedništva unutar naša četiri fikcionalna zida (od kojih se barem za jednog povremeno pravimo da je manje fikcionalan) dok fašizam izvan tog dobro zaštićenog black boxa divlja, a počesto i penetrira u njega. A pritom nismo u stanju ni zapamtiti četrnaest renesansnih stihova. Ali istovremeno, za razliku od onih osnovnoškolskih biflanja raznoraznih Cesarića i Ujevića (otuda ona voćka u mom prethodnom iskazu, ako se netko pitao), pripovjedni putevi koje Tiago ispisuje oko Shakespearea i svoje bake zbilja otvaraju neki mikroprostor nade za drugačije svjetove u kojima fašizam možda nećemo pobijediti, ali ćemo to definitivno ponovo i ponovo pokušavati napraviti, između ostalog i poezijom.
***
Agata, ne sjećaš se dobro, iako je prilično ironično da baš ja u ovom tekstu ukazujem na to: sugestiju govornicima da ponavljaju svoj stih umjesto da slušaju njegove priče Tiago je izgovorio i na probi i na izvedbi. Doduše, ja se pak ne sjećam pojavljuje li se na titlu ili ne. (A propos titla, njegova uloga u ovoj predstavi je ključna: titl nam omogućava da provjeravamo koliko je Tiago precizan u ponavljanju naučenog, kao i kada se događa improvizacija, koje, uistinu, nema puno. Tiago mjestimice (auto)ironično upotrebljava titlove u predstavi i upravo to je primjer jednog izvrsno odrađenog dramaturškog aspekta predstave).
Ne bih se nikako mogla složiti s time da je puno teže učiti napamet na temelju auditivnog nego na temelju vizualnog podražaja, mislim da to ovisi o individualnim neurospecifičnostima, a naša akademska profesionalna deformacija nalaže da smo “baždareni na čitanje” pa nam se onda ona čini univerzalnom. Međutim, drago mi je, Agata, da spominješ pitanje kolektiviteta i zajedničkog djelovanja. Da bih mogla ponoviti svoj stih: “prouzdisanih uzdaha zbog kojih” morala sam žrtvovati prva četiri stiha koja smo zajedno trebali ponavljati – samo sam se pravila da ih izgovaram, a na kraju, kad je red došao na mene, zaboravila sam i svoj stih, tako da je operacija bila uzaludna. Tiagov dramaturški mehanizam ostavio me dvostruko nezadovoljenom: i kao individuu i kao dio kolektiva jer se apsolutno ne mogu složiti da je unutrašnja logika predstave takva da ide prema prihvaćanju ne-sjećanja odnosno zaboravljanja. Istina je, naravno, da predstava nije analitički filozofski tekst pa da pada ili prolazi na tome je li uspjela “dokazati” ili “opovrgnuti” neku tezu, čak i kad bismo se mogli složiti oko toga koja bi to teza uopće mogla biti.
Tiago je zanimljiv izvođač, dinamičan, duhovit, snalažljiv, misli na nogama, ugodno mu je na sceni i njegova je opuštena tjelesnost zavodljiva. Osim toga, izvrsno je uspio zapamtiti vrlo zahtjevan prozni tekst. Puno je toga funkcioniralo u predstavi, a o tome svjedoči i zaista dugotrajan i ustrajan pljesak na subotnjoj izvedbi. Tiagovo inzistiranje na pamćenju u doba lake i površne guglabilnosti svih pojmova moglo bi se percipirati i upravo suprotno od reakcionarnog, kako je Jasna Jasna natuknula, kao aktivističko, ali i kao odu glumačkoj profesiji i važnosti pamćenja za dobru izvedbu (a to može biti naprosto oda važnosti poštenog rada, uloženog vremena i dobre pripreme). Ali ono što mi je i dalje neprobavljivo je upravo ovo, citirat ću Jasnu: “Naime, Rodrigues ovom predstavom zapravo agitira u pravcu važnosti zajedništva i sposobnosti da učimo jedni od drugih, da učimo zajedno, čak i kada ne znamo zapravo kako ni što”. Problematična mi je ideja da nešto učim ako ne znam i ne razumijem što je to što učim i zašto. Problematično mi je da učim kao automat (i problematično mi je gledati druge kako uče kao automati), a to što se radi o Shakespeareovim stihovima, a ne o telefonskom imeniku, iako možda zvuči bogohulno, ne mijenja na stvari, dapače upravo reducira Shakespearea na popis telefonskih brojeva.
I ne vidim kakvo bi se zajedništvo moglo proizvesti iz automatizma ponavljanja bez razumijevanja (da se prisjetimo, Tiago nas uči sonet na hrvatskom, dakle iako ga on zna na portugalskom, engleskom i ostalim jezicima koje govori, on zapravo ne razumije hrvatske riječi i nema pojma što prenosi; zato i temeljno ne može pomoći kad netko ne razumije da “s nova” nije genitiv množine od snovi, već znači “iznova”). Istina je, Tiago je vješto blokirao jednu od ključnih zamjerki participativnom kazalištu: pitanje prikrivene manipulacije. Zadatak je jasan, nema fejkanja suradništva s publikom, ali mi ne stoji Jasnina interpretacija o važnosti zajedništva, jer nije tu bilo puno zajedničkog ni dijeljenog u samom pamćenju soneta, niti smo mi nešto učili jedni od drugih, iako je možda bilo tog posredovanog zajedništva u njegovim pričama.
***
Složio bih se Jasninom Jasninom konstatacijom da “Rodrigues po meni ovom predstavom ne romantizira procese pamćenja”. On romantizira nešto drugo, i to doslovno romantizira – čita kroz leće Schillera ili Schlegela – umjetnost. Pripisuje joj potencijal pa i kapacitet da prevaziđe turobne silnice historije, promatra je kao repertoar alatki za nošenje s bešćutnošću represivnog aparata. Citirao bih ovdje Koču Popovića, nadrealista, pjesnika, filozofa i komandanta Prve proleterske brigade – na pitanje kako to da je s takvom umjetničkom karijerom postao komunist uoči Drugog svjetskog rata, Koča odgovara: “Bavio sam se, kao što znate književnošću i uvideo sam da je to luk i voda (…) jedino što bi još vredelo pokušati jeste da se čovek direktno sudari s neprijateljem”. U sudaru s neprijateljem koji pali knjige i ljude, recept, predložio bi Koča, nije naučiti stihove napamet, nego spaliti palitelja.
Banalna, pragmatična očevidnost ove konstatacije ne ukazuje na cinično nipodaštavanje umjetničkog stvaranja, niti na efemernost tog čina, tek upućuje na rakurs iz kojeg pristupamo samoj umjetnosti. Upravo su je romantici zahtjevom za autonomijom izdvojili od svijeta, otupili njezine transgresivne ambicije. Sudjelujući na probi, a kasnije i gledajući predstavu, ne mogu se oteti dojmu da je Rodriguesu ovo sve bjelodano. Njegova izvedbena suverenost, tempirane naučene doskočice koje ne djeluju otrcano ili prvoloptaški, njegova brechtovska zaigranost manualnim, odnosno fizikalnim eksperimentiranjem na sceni i ležerna pomirenost s izvjesnim “neuspjehom” naloženog zadatka zajedno snaže moje uvjerenje u nastup s figom u džepu. Ali ta figa nije znak cinizma, nego osviještenosti o ograničenosti umjetničkog djelovanja, to je ta slatkost koja peče. I zato bih se opet složio s Jasnom Jasnom, ova predstava jest “mali spomenik efemernosti života, sjećanja i, ne zaboravimo, kazališta”. Ali napraviti ovako zanimljiv, zavodljiv, dinamičan mali spomenik, nije malo. Dapače, najviše je što se od umjetnosti uopće može očekivati.
***
Kada u društvu misli tihih blagih prizovem Tiaga i njegovu predstavu, Jasna Jasna, dijelim s tobom dojam o zajedništvu koje se “događa” u ovoj predstavi, na tom tragu sam i bila govoreći o procesu kolektivnog pamćenja i sjećanja (u ovom slučaju, samo soneta). Iako nismo proizveli nikakvo konkretno znanje – ako i jesmo, brzo smo ga zaboravili – i iako nismo ništa naučili jedni od drugih, ipak se dogodila neka radost čistog bivanja skupa u nečemu, što je jedna od definicija zajedništva. Una, tebe očito nećemo pridobiti da zavoliš ovu predstavu, ali iz činjenice da te toliko iziritirala, zaključujem da te najviše dotakla. Bit će zanimljivo kroz neko vrijeme provjeriti tko će je se dulje sjećati – ti koja je ne možeš probaviti (pa ona u tebi neće obitavati, neće te nastanjivati) ili mi koji smo ju lako i veselo progutali.
Referiram se ovdje na sliku iz Starog zavjeta – koju nam je Tiago dozvao citirajući Georgea Steinera – gdje Bog diktira tekst proroku Ezekijelu i kaže: “Želim da pojedeš rukopis”. Ova, po Steineru nimalo metaforička ideja “da tekst postane dijelom nas”, dalje ga asocira na Bena Jonsona i njegovu upotrebu glagola ingest – u smislu progutati, pojesti – tako da progutano “postane tkivo tvoga tkiva, srce tvoga srca”. Ne zaboravivši ni Miltonovu sliku “vitalne krvi majstora”, Steiner zaključuje da tijelo onoga koji guta knjige “postaje kuća koja je jako dobro opremljena, jako lijepo dekorirana”. Navedene slike Tiagu gotovo da i nisu začudne, s obzirom na činjenicu da riječ decorar na portugalskom znači dekorirati (kuću) i učiti napamet (by heart). Dvije naoko nepovezane radnje dijele, naime, isti korijen – riječ srce (coração). Dekoriranje čini kući isto ono što i učenje napamet čini kući duše – ona biva srdačnijom i ugodnijom za život.
Slušajući ga, pala mi je napamet (ili na srce?) obrnuta perspektiva slike iz Ecovog romana Ime ruže, u kojoj slijepi Jorge de Burgos, najstariji i najortodoksniji redovnik Benediktinskog samostana – shvativši da više ne može umaći oštroumnom franjevačkom kolegi Williamu od Baskervillea koji ga je detektirao kao nalogodavca serije zločina – proždire stranicu po stranicu Aristotelove knjige o komediji, prethodno na vlastitu inicijativu natopljene otrovom. Jedući je, dakle, daje život za očuvanje dogme. Ironija, možda i komika, ovog čina je u tome što je Jorge svoje tijelo morao dekorirati komedijom, doslovno je progutati, e da bi je iščupao iz memorije čovječanstva. Pritom je, slučajno, izazvao požar i skupa s “podobnim” knjigama izgorio. Bolji scenarij ni Koča ne bi mogao poželjeti.
ObjavljenoObjavljeno
