Blic Piše: Una Bauer
Kako piše James Peller Malcolm u Anegdotama o manirama i običajima Londona u 18. stoljeću (1808), na stranicama The London Journala često bi se našli i ovakvi oglasi, kao ovaj iz 1722. godine:
IZAZOV
Ja, Elisabeth Wilkinson iz Clerkenwella, nakon što sam izmijenila par riječi s Hannah Hyfield, zahtijevam zadovoljštinu, te je pozivam da se sa mnom susretne na podiju, i da se potuče sa mnom za 3 gvineje, tako da svaka od nas drži pola krune u svakoj ruci, a ona koja prva izgubi kovanicu gubi i meč.
ODGOVOR
Ja, Hannah Hyfield, s Newgate tržnice, čuvši o odlučnosti Elizabeth Wilinson, neću propustiti priliku, s Božjom voljom, da joj zadam još više udaraca nego što sam to učinila riječima, i to pravih pogodaka, a od nje ne želim nikakve usluge; može očekivati da ću je prebiti.
Žene koje se međusobno tuku, inspirirale su seksualne fantazije još u doba Rimljana. Sekst Aurelije Propercije, ljubavni pjesnik Augustovog doba, lirski je pisao o golim ženama “prekrivenima prljavštinom”, s mačevima pričvršćenima za “snježnobijela bedra”. Propercije s negodovanjem primjećuje da su, nasuprot toj slici vitalne ljepote, Rimljanke posvećivale “dosadnu pažnju parfimiranoj kosi”. Od ranog 19. stoljeća fizička borba postaje ozbiljan muški posao, dok žene figuriraju tek kao pasivne promatračice i svjedoci muške snage, međutim 20. je stoljeće spektakularizacije svih performativnih aktivnosti vratilo fokus na snažna ženska tijela u borbi, ne nužno u skladu sa svim feminističkim idealima i interesima.
Fight Fight – That’s all We Can Do predstava je poljske autorice Magde Tuke, koju izvodi s Anitom Wach, a gostovala je 11. kolovoza u sklopu Zadra snova, dva mjeseca nakon svoje slovačke premijere. Obje autorice surađivale su s grupom koja je često gostovala na Eurokazu, slovenskom Viom Negativom Bojana Jablanovca, što nam može ponešto reći o njihovim izvedbenim interesima i performativnoj energiji.
Fight Fight je zabavna, energična i pametna predstava, koja koristi reference popularne kulture na promišljen i prikladan način, što zvuči lakše nego što zapravo jest. Naime, legendarna scena iz filma Cabaret (1972) koja svjedoči o usponu nacizma kroz naoko bezazlenu pjesmu prelijepog mladića plave kose, s bebama u kolijevci i pastusima koji slobodno trče livadama, da bi se pretvorila u zlokobnu koračnicu Fatherlanda, kao i većina legendarnih scena, nije najlakša za citiranje. Simbolički kapital te scene lako se pretvara u uteg oko vrata bilo koje izvedbe. Međutim, Tuka i Wach oduzimaju sceni patetičnost, a mobiliziraju njenu zlokobnu notu, pažljivim dramaturškim razvojem. Naime, ta se scena gotovo neprimjetno pojavljuje, smještena u kontekst zabavnih nadmudrivanja, paunovskog pokazivanja perja dviju izvođačica jedne pred drugom. Ritam izvedbe se ne mijenja, sve se nastavlja u istom tonu, koji se onda, svojom vlastitom unutarnjom logikom, polako preokreće. U toj tenziji između ritma izvedbe, i njemu suprotstavljene logike radnje, dolazi do zanimljivih pomaka. Ništa lakša za citiranje, iako manje “nabijena” referenca, jest ona Montyja Pythona, Ples udaranja ribom (“The Fish Slapping Dance”). Naime, i s tom referencom Tuka i Wach čine nešto začudno. Jer pajtonovski humor, taj najveći doprinos nafantaziranoj “britanskosti” uvijek je imao i svoje naličje: određeni duboki konzervativizam i reakcionarnost više klase (koliko god su se toj višoj klasi smijali), i razotkrivanje apsurda svakodnevice kao ultimativni oblik djelovanja. Vojničko šamaranje ribama, usmjereno prokazivanju pompoznosti vojničkih rituala, u kojem udarac velikom ribom boli više od udarca malom ribom, zadobiva neobičan obrat u predstavi Fight Fight. Jedan od problema satire, jest što je ona strukturno temeljno nedodirljiva. A opet Tuki i Wachovoj polazi za rukom da satirom čine satiru nelagodnom, i ukazuju na njena ograničenja.
Fight Fight započinje, kao i ovaj tekst, međusobnim zazivanjem dvije suparnice, i verbalnim prijetnjama koje parodijskim preuveličavanjem razotkrivaju logiku takvih javnih spektakala. U prijetnjama koje upućuju jedna drugoj, suparnice se poigravaju sa zanimljivim konceptom profesionalnog američkog hrvanja u zabavne svrhe, kayfabeom, odnosno dobrovoljnim potiskivanjem nevjerice publike u susretu s u potpunosti režiranim odnosom suparnika i dramaturgijom borbe, koja se onda proteže i u prostor “stvarnog života”. Kao i scenska iluzija u (najčešće eksperimentalnom i postdramskom) kazalištu, kayfabe se ponekad namjerno razbija ili dovodi u pitanje, u slučaju profesionalnog hrvanja prvenstveno zbog komičkog efekta. Međutim, reći da je kayfabe jednostavno laž i manipulacija, bilo bi pojednostavljeno. Precizniji termin bio bi “konfabulacija”, kao kada slušate kako član obitelji prepričava nedavnu dogodovštinu koju iz njegovih usta jedva prepoznajete, iako ste joj bili svjedokom. Radi se o tome da se prava napetost događa negdje između stvaranja interno konzistentne iluzije koja pomaže u nastanku koherentnog sebstva odnosno “lika” i njenog namjernog ili nehotičnog razotkrivanja, te da kodovi koji se pritom usvajaju i perpetuiraju, služe proizvodnji nekog tipa zajedništva, ojačavanju veza među onima koji sudjeluju, makar i samo kao publika.
Tuka i Wach fokusiraju se na komične efekte, ali oni nisu trivijalni. Naime, ismijavanje ratobornih žena u vidu supruge koja s oklagijom čeka da se suprug vrati kući, punice koja tlači, oduzima riječ i zahtijeva poslušnost, agresivne maćehe koja zlostavlja djecu, čest je motiv u osnovi mizoginog humora. Svojim performativnim inzistiranjem na neutraliziranju rodnih razlika, androginim kretnjama i izvrtanjem rodnih stereotipa, ali ne u smislu jednostavnog okretanja binarnih opozicija i usvajanja maskuline stereotipije, Tuka i Wach s ovom predstavom obavljaju daleko važniji posao nego što bi to površan pogled mogao odavati. A slično je i s festivalom Zadar snova, koji zaslužuje znatno veći respekt od onog što mu je, čini se, Zadar spreman dati, ako je suditi po kontinuiranoj borbi za opstanak koju ovaj festival svake godine iznova vodi, čak i u onim godinama koje su financijski izdašnije od drugih.
Fotografija: Natália Zajačiková
ObjavljenoObjavljeno
