

Spaljenom zemljom hrvatske kinematografije već duže vrijeme žari i pali hidra puna brkatih patrijarhalnih likova koji rigaju verbalno, emotivno i seksualno nasilje po svom bespomoćnom potomstvu, uvaljanom u provincijalnu mizeriju poput svinja u blatu. Koliko god glava ti odsjekao, nova opet nikne! Zlatko Burić (Ne gledaj mi u pijat), Leon Lučev (Murina), Miki Manojlović (Stric) psihološki su bliski (i površni) poput članova klana Čvorović, ali pošteđeni satiričke oštrice jednog Balkanskog špijuna. Satirički potencijal ovih filmova potapa emotivna preopterećenost obiteljskim odnosima i mrki fatalizam, koji svjedoči određenoj autorskoj infantilnosti u odnosu spram očinskih figura. Ove namćoraste muške seratore kao da gledamo iz perspektive uplašenog djeteta koje je previše paralizirano da prereže pupčanu vrpcu jer u životu nema niti jedan afirmativan i zdrav ljudski odnos. U hrvatskom filmu naprosto nema ljubavi – ljubavi prema likovima, ljubavi među likovima, ljubavi kao takve. Tamo gdje nema ljubavi ostaje samo patologija neprevaziđenih obiteljskih odnosa, u koju su svi ti bespomoćni protagonisti uhvaćeni poput kukca u jantaru.
Najnoviji generički izdanak ove serije pater familiasa je Marko (Nikola Đuričko), imućni zemljoposjednik u jednom slavonskom selu sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća i realni protagonist novog filma Vlatke Vorkapić Sveta obitelj. Među nadničarima koje odabere za rad u polju za oko mu zapne mlada Janja (Luna Pilić). Kad kažem zapne, mislim da je gleda seksualnim intenzitetom koji signalizira njegove namjere suptilno poput brodske sirene, poručujući: iako sam oženjen, ja ću tebe jebat i ispast će sranje. Nakon što predloži naredi svom sinu Ivi (Ivan Čuić) da je uzme za ženu, zaplet postaje totalno transparentan, likvidirajući velik dio suspensa. Ne zaboravimo: mi smo u hrvatskom filmu, gdje je svaki oblik konflikta – pogotovo kada je u pitanju seks – predeterminiran da završi u impotentnom bijesu i nasilju.
Sam naslov Sveta obitelj već otkriva previše: bez ikakvog predznanja znaš da ćeš gledati neki oblik razotkrivanja licemjerja i patologije tradicionalne obitelji premazane kršćanskom glazurom. Međutim, film Vlatke Vorkapić je sve samo ne tematski fokusiran: autorica želi reći toliko toga da većina tematskih cjelina ostaje visjeti u zraku. Pobrojimo ih:
#1 Socijalizam je na selu
Kritika jugoslavenskog socijalizma – na koju se troši prvih 20 minuta filma – svodi se na ideju da su svi režimi u osnovi isti. Ispred prodavaonice koju vode Nota (Judita Franković Brdar) i njen muž Milan (Aleksandar Cvjetković) skupljaju se pijanci koji, poput hora iz grčke tragedije, buše floskule o bratstvu i jedinstvu iza kojih kolaju jedni te isti feudalno-kapitalistički interesi. “Treba biti dobar s papom i s carem i s partijom”, brani se Marko od otrovnih strelica tih pijanih protuha, facilitirajući autoričin cinizam o značaju različitih političkih sustava za ljudsku svakodnevicu. To ne znači da je ova kritika potpuno neutemeljena, pogotovo kada je u pitanju krajnja impotentnost i sljepilo “jugoslavenskog modernističkog projekta” spram problema patrijarhata. Ali u Svetoj obitelji politički kontekst služi samo da bi podebljao poantu kako za žene nema izlaza. Kada Nota, Židovka modernih svjetonazora, shvati da je Janja žrtva seksualnog nasilja, pokuša angažirati svog muža Milana da intervenira. Međutim, on je u financijski zavisnom odnosu spram Marka, pa brzo ušutka svoju ženu, čiji napori ispadnu jalovi. Nameće se pitanje – što jedna kozmopolitska i inteligentna žena poput Note uopće radi u braku s jednim sitnim neprivlačnim oportunistom? Zašto joj muževa reakcija dolazi kao šok? Što uopće radi u toj pripizdini? Odgovor nije u priči nego u dramaturškoj strukturi: Nota je fokalna točka filma, kontrapunkt seoskom primitivizmu i jedina osoba koja empatizira s Janjom. Međutim, potencijal tog odnosa ostaje nerealiziran, a Notin napor da bude agent promjene završi u totalnoj impotenciji – jednom bijednom apelu svom pokvarenom mužu.
#2: Šokački masakr seoskim pirom
Scenograf Mario Ivezić i kostimografkinja Ivana Zozoli Vargović zaslužuju veliki aplauz zbog opipljive autentičnosti etnografskih elemenata filma, u kojima Vorkapić i njen direktor fotografije Filip Tot s pravom guštaju. Vorkapić treba čestitati što je izbjegla podcrtavanje unutarnje mizerije svojih protagonista ispranim koloritom i antikadriranjem, kao što to rade Jušić i Alamat Kusijanović u Pijatu i Murini (najgori primjer ove prakse je film Šuti Lukasa Nole). Totova kamera vješto krade trenutke ljepote iz slavonskog krajobraza, pogotovo u zlaćanim scenama žetve, odajući dojam da i van kadra postoji čitav jedan veliki svijet. Etnografski elementi kulminiraju u sceni pira Janje I Iva, koja izgleda kao šokački horror-show u kojem se pohotne žene hvataju za pizdu podno stolova krcatih prasetinom dok grmljavina ojkanja reže bruj smijeha, podrigivanja i zdravica. Na trenutak sam mislio da gledam crossover Asterovog Midsommara i Vinterbergovog Festena, ali Vorkapić nema želuca da neapologetski uživa u očitom preziru spram te bučne i pijane groteske, kao ni mašte dovoljno perverzne da oslobodi erotski potencijal narajcane seoske zabave. Umjesto da se prepusti čistom filmskom instinktu – koji se mjestimično probija kroz sjajnu montažu – i isporuči nam sočno i visceralno filmsko iskustvo, autorica uporno steže dramaturški remen, zbog čega film nikako da prodiše. Scena pira funkcionira samo kao nagovještaj nadolazeće katastrofe, dakle strogo je u funkciji zapleta i ne funkcionira kao zaokružena cjelina. Takav tretman filmske scene opća je boljka hrvatskog filma. Većina hrvatskih režisera gleda na scenarij jednako dogmatično kao što provincijalni pop gleda na Stari zavjet.
#3 Stasanje gojenke Janje
Janja je naivna i nevina debutantica, a njena snajka Ana uzima si za zadaću patrijarhalno je dresirati kako bi postala uslužna i pokorna supruga. “Sad si gazdina žena i ne smiješ nas sramotiti.” “Uči se čistit muškarcu po selu.” “Kad su ti oni dani u mjesecu, vješaj veš iza kuće”, instruira je kako da sakrije sramni prizor menstrualne krvi. Svaka Anina rečenica funkcionira kao denuncijacija patrijarhalnog licemjerja, čime nas autorica konstantno podsjeća da promatramo ove likove iz suvremenog očišta. Ovaj oblik prenaglašavanja – i to čak i u samoj glumačkoj dikciji – otkriva autoričinu potrebu da nam prenese svoju liberalnu indignaciju nad ruralnim primitivizmom, pri čemu je totalno nezainteresirana za to kako su žene doživljavale seksizam i mizoginiju u jednom hrvatskom selu šezdesetih godina prošlog stoljeća. Koje su bile strategije otpora? Racionalizacije? Coping mehanizmi? Najbliže odgovoru na ova pitanja nudi nam upravo lik Ane, koja grabi autonomiju tako što postaje sonderkommando obiteljskog konc-logora. Ali umjesto da je obdari inteligencijom i uzdigne kao ravnopravnu partnericu u patrijarhalnom zločinu, autorica je svodi na još jednu bespomoćnu žensku žrtvu Markovog nasilja. Jadnica naprosto nema drugog izbora.
#4 Iva i bijesni inč
Očekivano, Marko ubrzo počne silovati Janju, utišavajući njene proteste nesrazmjerom u odnosu moći. Utočište će potraži u svom mužu Ivi, koji je prema njoj od početka bio seksualno hladan, a u brak je utjeran isključivo očevim prijetnjama. S obzirom na Ivinu sramežljivu narav, manjak seksualnog interesa za žene i mekanu ljepotu glumca Ivana Čuića, bojao sam se da će njegov lik ispasti nekakva gej karikatura. Autorica ipak uspijeva izbjeći ovaj klišej, samo da bi ga potom uvalila u još veću svinjariju. Naime, Iva je kao dječak ostao genitalno unakažen u nesreći koja se dogodila dok je bio bez nadzora, nakon što ga je otac otjerao od sebe kako bi ševio neku žensku u voćnjaku. Janji će biti dovoljno da par puta pita zašto ju ne dira kao ženu da bi Iva iznebuha skinuo gaće i tajnu koja ga je izjedala od djetinjstva otkrio ženi koju zna pet minuta. Janja empatično odgovori da je za to nije briga, zbog čega joj Iva otvori srce. Bio sam spreman oprostiti brzopletost njihovog bondanja, kada bi njihova priča vodila igdje. Solidarnost, ljubav, pa i neki oblik fizičke intime između dvoje ljudi čija tijela su izranjavana seksualnim nasiljem, ozljedom i sramom, u sebi sadrži ogroman potencijal autentičnog narativnog izlaska iz okvira patrijarhata. Ali autorica nema hrabrosti niti za jedan kadar u kojem bi vidjeli njegovo ozlijeđeno spolovila, kao ni radoznalosti i empatije za Ivinu tjelesnost ili, sačuvaj Bože, seksualnost! Njegov ožiljak ostaje skriven ispod istog vela srama kojim ga je prekrila njegova obitelj i zlurada seoska zajednica.
#5 Kad Janja utihne
Nezainteresiranost za ljudsko tijelo odraz je autorskog konzervativizma zbog kojeg seks na hrvatskom filmu izgleda puritanski i mlako. Sličan problem imaju scene seksualnog nasilja, u kojima ne postoji ni najmanji interes za posljedice nasilja, kao ni doživljaj same žrtve, njene strategije otpora ili adaptacije. Janja je u osnovi reducirana na simboličku lutku za silovanje, čije se poniženje i degradacija eksploatira kako bi se isprazno moraliziralo o zlu patrijarhata. Zapravo, film je više opčinjen muškim nasiljem nego ženskim iskustvom. To je de facto potvrdila i sama autorica u nedavnom intervjuu za Telegram: “Ne zove se ona bez veze Janja. Ona je idealno žrtveno janje gazdi Marku, za njegove planove.” Ovaj simbolički megafon glavno je izražajno sredstvo filma, koristeći svaku priliku, repliku, događaj da naglasi autoričinu poantu, koja se svodi na to da “naprosto postoje ljudi koji nemaju onoliko izbora koliko ga imaju drugi”. Dakle – bezizlaznost.
*
Sveta obitelj je kritika patrijarhata iz patrijarhalne perspektive: autonomija likova u milimetar je proporcionalna veličini njihovog falusa. Seksualno potentni Marko jedini je aktivni pokretač radnje; Ana je brakom ovlaštena da bude njegova produžena ruka; kastrirani Iva je isključivo reaktivan; Janja degradirana na ulogu “žrtvenog janjeta”. Ova rigidna karakterna petlja predvidljivo će implodirati u domino efektu nasilnih incidenata koji bi gledatelje trebali toliko šokirati da internaliziraju autoričinu moralnu indignaciju. Ali indignacija nije iskrena emocija, već oblik potisnute nemoći koji se manifestira u izvrnutom obliku – kao agresivno moraliziranje. Istovremeno, sadizam kojem su podvrgnuti likovi, a samim time i gledatelji, prevenira mogućnost empatije – mazohizam i suosjećanje nisu jedno te isto.
Međutim, to ne znači da je empatija jedini validni emotivni pristup temi mizoginog nasilja i licemjerja tradicionalne obitelji. Štoviše, empatija često nije moguća prije nego što se uhvatimo ukoštac s negativno nabijenim emocijama. Za razliku od indignacije, moralno gađenje koje autorica osjeća prema patrijarhatu (ali koje nikada ne pusti s lanca) je validno i autentično. Treba biti precizan: ono što osjećamo nije moral, već gađenje. Omogućiti gledateljima da uživaju u nasilnim scenama jedan je od načina na koji film može poslužiti kao ritual purifikacije od nakupljenih osjećaja mržnje, prezira i bijesa, koji nas često sputavaju da se pomaknemo s emotivne mrtve točke. Međutim, scene u kojem nasilnici napokon dobiju ono što ih ide potpuno su beskrvne, a istovremeno toliko preopterećene patosom i simbolikom da sam se zadnje minute filma počeo valjati od smijeha. Gledatelje ne treba bičevati pesimizmom da bi shvatili poantu. Defetizam ostavlja ljudska srca u istom stanju kao i kino dvorane: praznim.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.