Izvedba koja guta svoju publiku

U "Bartlblobu" nema vidljivih izvođača koji bi glumili ili proizvodili na sceni, ali imerzivnim iskustvom gledateljima se otvara prostor apstrakcije u koji mogu upisivati vlastiti materijal i(li) sadržaj.

FOTO: Sindri Uču

Skrolam, izvaljena na ružičastom, jastučastom oblaku. Zrak miriše na neku kombinaciju eteričnih ulja. Prostor, okupan prigušenom, toplom svjetlošću odiše mirnoćom i poziva na odmor – zbog neprekinutog šuma možda i na meditaciju. 

Većina bi ljudi vjerojatno rekla da ovakav opis pripada popodnevnom lješkarenju u dnevnom boravku, a ne djelu iz područja izvedbene umjetnosti. Dio njih bi, iz istog razloga, radije ostao kod kuće nego otišao na izvedbu. Ovo nije apel za renovaciju gledališta, ali jest podsjetnik autori(ca)ma, uključujući i mene, na nimalo novu ni inovativnu ideju promišljanja organizacije i oblikovanja gledališta. „Gledanje je aktivnost koju karakterizira njezino ukorjenjivanje u stvarnom svijetu“1, a izvedbene umjetnosti imaju alate potrebne za stimulaciju, ne samo vida već svih osjetila. One se ne događaju samo na sceni nego u gledalištu: u oku, uhu, nosu, na dlanu i jeziku gledatelja.2 

“Tijelo i direktna tjelesna iskustva postaju primarna referentna točka za razumijevanje svijeta.”3 Tijelo je izvor i modalitet naše percepcije pa nam uronjenost različitih osjetila u ono što gradi atmosferu izvedbenog okoliša, pomaže sklopiti konkretniju sliku svijeta izvedbe te ga učiniti opipljivijim. Izvedba se gledatelju može približiti i na podsvjesnim razinama suptilnijim od emotivnog, odnosno refleksivnog povezivanja s pričom. Imerzija može biti oblik nenarativnog, poetskog izlaganja svijeta izvedbe, koje potiče emotivno i osjetilno uživljavanje. Čak i ako, primjerice, u trenutku izvedbe nisi svjesna4 nekog mirisa koji je prisutan u prostoriji, on doprinosi tvom doživljaju, izbacujući te iz radnje ili dodatno u nju uvlačeći.

FOTO: Sindri Uču

Dnevni boravak s početka teksta zapravo je dvorana Plesnog centra Tala u kojoj sam gledala BARTLBLOB, izvedbeno djelo nastalo u suradnji Nataše Antulov, Nine Gojić, Anne Javoran, Antonije Dorbić i Marte Krešić. Miris eteričnih ulja koji se širi dvoranom na nesvjesnoj nas razini opušta, što za gledateljsko tijelo čini i netipična konfiguracija gledališta, više nalik kauču. Zajedno sa svjetlosnim oblikovanjem Sindri Uču, ovi elementi grade afektivni okvir događanja na sceni.

U bavljenju problemom umora, autorski tim Bartlbloba poseže za uprizorenjem monotonije, ciljajući na njezinu ljekovitost i revitalizirajući efekt koji može imati na umornog pojedinca. U izvedbi nema vidljivih fizički prisutnih izvođača čiji bismo umor promatrali. Time je vješto izbjegnuta ili laž, igranje umora, ili njegova proizvodnja na sceni. Umor je u ovoj izvedbi početni uvjet, pretpostavka – ne nužni suvišak i nusprodukt rada izvedbe. Kao dokaz nekog prošlog umora, ili barem rada, služi koreografija teksta koju pratimo na svojim mobitelima tijekom prvog dijela izvedbe. Tekst One Mississipi Two Mississipi, autorice Anne Javoran, svojevrsna je partitura vremena. Između različitih grafički oblikovanih varijacija opisa imenice vrijeme (“moje”, “tvoje”, “zaboravljeno”, “zamrznuto”…), “vrijeme provedeno na ekranu” nije navedeno, zato što se omata oko same radnje skrolanja. Tekst koji nastoji kritizirati vrijeme koje provodimo priljepljeni uz ekrane, čini to reproducirajući predmet svoje kritike, eventualno računajući na efekt osvještavanja koji će potaknuti u gledatelju. 

FOTO: Sindri Uču

Režirano preusmjeravanje gledateljskog pogleda s ekrana u prostor, prijelaz je iz prvog u jednako monolitni drugi dio izvedbe. Prijelaz nastoji biti neprimjetan i postupan, hineći slučajnost pomicanja cerade naslonjene na zid u dnu dvorane. U jednu ruku, za oko zaokupljeno ekranom, on i jest nevidljiv – registriramo ga tek kao šum koji cerada proizvede pri pomicanju. Poput namreškane površine plimnog vala ili teškog popluna lijenosti, tromo se kreće duž dvorane do kraja izvedbe. Unatoč svojoj velikoj površini kojom, razvučena, prekriva veći dio dvorane, njezin auditivni element gledatelja uvlači u određeno meditativno, uspavano stanje. Gledateljica koja je zatvorila oči, mogla se bez problema zateći i na nekom drugom mjestu, primjerice na obali mora. Na kraju, cerada iz Bartlbloba, na svom putu van iz dvorane, doslovno proguta jednu gledateljicu, proizvodeći komičnu metaforu koncepta imerzivnosti – izvedba je progutala svoju publiku. No je li zaista? 

Dosada je pasivno prijelazno razdoblje između trenutka kad se scenska slika isprazni i trenutka kad njezin mehanizam počne proizvoditi nova značenja, odnosno ponovno je puniti. Dosada nije sama po sebi loša, ona je stanje mirovanja, a doživljavanje dosade je subjektivno. Objektivan korak prema bijegu od dosade bila bi transformacija slike – povezivanje novih kombinacija značenja među postojećim elementima. S obzirom na naglašenu nedogađajnost Bartlbloba, gledatelju ne treba dugo da obradi sve ponuđene informacije u dvorani, odnosno da se slika isprazni. S obzirom na njezinu jednostavnost i mali broj potencijalno uspostavljenih odnosa među elementima, njezin mehanizam ne može proizvesti puno novih značenja da bi ju ponovno napunio i jedino što ostaje je atmosfera. Uspostavljena afektivnim okidačima, ona je ključ drugačije transformacije slike – one u kojoj gledateljica, njezino tijelo u odnosu s cijelim prostorom i njegovom atmosferom, postaje predmet vlastite pažnje. 

FOTO: Sindri Uču

No spomenuta nedogađajnost kao autorska strategija, a ne slučajnost, najavljena je već u naslovu, skrojenom od imena dvaju literarnih likova, Bartelbyja i Barnabootha.  U svojoj kratkoj priči Bartelby, The Scrivener: A Story of Wall Street iz 1853., Herman Melville piše o čovjeku zaposlenom u odvjetničkom uredu, čije je zaduženje kopiranje dokumenata. Za njegova poslodavca problem nastaje kad Bartelby na sve zahtjeve počinje odgovarati s “radije ne bih”. Interpretaciju tog odbijanja, autorice Bartlbloba stvaraju dovodeći ga u vezu s Barnaboothom, čiji dnevnik opisuje polagani put od oslobođenja do samospoznaje5.

Nedogađajnost izvedbe možemo dakle promatrati i kao autorsko “radije ne bismo”, koje aludira na učestalu prekarnost rada na kulturnoj sceni, nemogućnost odbijanja projekata zbog egzistencijalne ugroženosti i posljedični burnoutJavno izraženu želju da rade, a da se pritom ne umaraju, autorice si ispunjavaju okretanjem apstraktnom materijalu izvedbe, koja nastaje u susretu s gledateljevim umom, odnosno maštom, u pojedinačnoj gledateljskoj refleksiji materijala. Iako Bartlblob, u obliku ružičastih jastučastih naslonjača, prigušenog svjetla i uljima oplemenjenog zraka, gledateljima pruža prostor i vrijeme izvedbe za fizički odmor i mirovanje6, apstraktnost izvedbe ne dopušta mirovanje umu. Bartlblob računa na gledateljsku mentalnu aktivnost, na sadržaj koji će gledatelj donijeti sa sobom i interpretacije koje će sam upisivati u izvedbu. Za razliku od produkcija u kojima izvođači igraju neke likove, gdje gledateljska pažnja i pozornost kroz trajanje čitave izvedbe budu okupirane izlaganjem određenog narativa s kojim se gledatelj povezuje, odnosno podraženim emotivno-refleksivnim aparatom, Bartlblob želi okupirati gledateljsku pažnju s nekoliko okidača fizičkih osjetila. Od njih se ne očekuje samo da nas uvuku dublje u izvedbu već da nas, poput rebusa, navedu na samostalno uvezivanje narativa. Proizvedeni dojam jest onaj montaže efekata ili afektivnog kostura za izlaganje koje, u slučaju ove izvedbe, autorice radije ne bi iznijele.

FOTO: Sindri Uču
  1. Martin Welton, Feeling Theatre; Feeling Your Way in the Dark, str. 61 ↩︎
  2. I u još nekim rubnim prostorima, primjerice ispred zgrade ili dvorane netom prije početka predstave, u promidžbi same predstave, itd. Ali ovaj tekst fokusiran je na osjetilnu imerzivnost izvedbe. ↩︎
  3. Ibid. str. 75 ↩︎
  4. Ibid. str. 4 ↩︎
  5. Valery Larbaud, A.O. Barnabooth: His Diary ↩︎
  6. Paradoks rada koji je plaćen i odmora koji se plaća (cijenom ulaznice). ↩︎
Objavljeno
Objavljeno

Povezano