Nacrt za društveno pregovaranje

Nastali iz završnog rada Antonije Dorbić, Nacrti su najdomišljenija predstava koju su dosad realizirale mlade plesačice i autorice proizašle s plesnoga odsjeka Akademije dramske umjetnosti.

piše:
Ivana Slunjski
nacrti_tumblr_630 FOTO: Nacrti/Tumblr

Nacrti, koncept Antonija Dorbić, Lauba

Piše: Ivana Slunjski

Plesačice Martu Krešić i Lanu Šprajcer prvi sam put zapazila 2014. u predstavi Šavovi, kojima su se u izvedbenome kolektivu pridružili Jure Radnić (izvođački), Mila Pavićević i Mario Kikaš (konceptom i dramaturgijom), Zrinka Užbinec (koreografskom potporom), Lujo Parežanin i Luka Smetiško (oblikovanjem zvuka). Pozornost su mi prije svega privukle precizno uvježbanom izvedbenom građom s brzim izmjenama kretnji pomalo nalik na kretanje kakva stroja te usredotočenošću na transformaciju i razvoj pokreta. Kako je izvedba odmicala, tako su se tri tijela sve više zahuktavala sinergijski oblikujući neku vrstu mehaničkoga organizma koji proizvodi i slijedi određeni princip kretanja, snažnim zamahom održavajući, čak i povećavajući napetost sve do kraja izvedbe. Upravo je mehanička organizacija pokreta i kretanja kroz prostor bila poveznica između rada izvođača na sceni, koji za sobom ne ostavlja materijalni trag, i proizvodnoga rada koji rezultira konkretnim, opipljivim učinkom, upućujući na pozadinsku artikulaciju izvedbe kao političnoga pitanja prekarnoga umjetničkog rada.

Tamo gdje se susreću, svojevrsni nastavak Šavova nastao 2015. u više-manje istoj autorskoj ekipi, nisam uspjela pogledati jer je dosad izveden jedan jedini put, na festivalu Improspekcije, no predstava Nacrti prema konceptu Antonije Dorbić u koreografiji koju supotpisuje s izvođačicama, već spomenutima Martom Krešić i Lanom Šprajcer te Danijelom Vukadinović, u jednome segmentu ponovno promišlja odnos umjetničkoga rada i fizičkoga rada. Nacrti međutim odmiču i dalje, baveći se i relacijama subjekta i objekta, predmetnošću tijela i predmetnošću objekta, materijalnim i nematerijalnim ostacima izvedbe i mogućnošću njihova asembliranja u novu tvorevinu te na kraju pomicanjem/migriranjem u prostoru i vremenu. Nekoliko popratnih redaka o Nacrtima na letku koji su nam na ulazu u izvedbeni prostor organizatori događanja tutnuli u ruke uokviruju dva citata. Jedan je često navođena rečenica Yvonne Rainer iz njezina poznata eseja iz 1966. kojim se osvrće na “koreografsku ekonomiju”. Drugi je citat Jean-Paula Sartrea iz njegova eseja o mobilima kipara Alexandera Caldera (iz 1946), kojim se dramaturginja i kulturna teoretičarka Sandra Noeth 2010. poslužila u radu Dramaturgija – mobili ideja (dakle na letku je Sartreov citat, iako posve dekontekstualiziran – “uvijek iznova započinjući, uvijek nov”, a ne citat Sandre Noeth kao što su autorice predstave navele).

Nakon Ne-manifesta kojim se Yvonne Rainer opire spektaklu, teatralnosti i virtuoznosti i nakon kojega je tragajući za nehijerarhiziranim elementima i “neutralnim izvršiteljem” u izvedbama počela upotrebljavati objekte, “biti pokrenut nekom stvari umjesto samim sobom” čita se kao iskaz koji objekt dovodi u istu razinu sa subjektom, čime slabi važnost i pozicija umjetničkoga subjekta. S obzirom na ustaljenu koreografsku paradigmu u kojoj je plesač podložan koreografu i razumijeva se kao alat koji mu je na raspolaganju u kreiranju plesa ili medijem koreografske ideje, plesač zapravo već jest reduciran na objekt. Slijedom toga jasno je da ples koji je potaknulo sebstvo proizvodi i osigurava hijerarhizirani sustav jer subjektivacija pritom uključuje manipulativnu nakanu. Stoga ples koji potakne “neka stvar” slijedi koreografsku intenciju raskidanja relacija između subjekta i objekta, odnosno manipulativnih strategija i korisnosti, jamčeći da će “besubjektna stvar” tj. entitet koji nije instrumentaliziran stvoriti pokret oslobođen odnosa nadređenosti i podređenosti, kako je to obrazložio André Lepecki u tekstu Kretati se kao stvar: koreografska kritika objekta (poslije i u knjizi Singularnosti. Ples u doba izvedbe). Ta stvar može biti bilo koja vrsta materije, živa ili mrtva. Usto valja uvažiti da se odnosi među svim akterima izvedbe uvijek iznova pregovaraju. Drugim citatom autorska ekipa Nacrta sugerira promišljanje izvedbe u okvirima kinetičke umjetnosti (Calder), preslagivanje i premještanje objekata i tijela (izvođača i gledatelja) u prostoru shvaćajući kao kinetičku skulpturu koja je u neprekidnu izgrađivanju, razgrađivanju i reizgrađivanju. Time je izvedbeni prostor ujedno određen i kao izložbeni prostor. 

Ulaskom u prostor izvedbe, uzdužno organiziran rasporedom dasaka, kutija, kartona i drugih predmeta, zatječemo izvođačice koje već izvršavaju svoje zadatke – zadubljene u skice kao da slažu makete nekih budućih, stvarnih konstrukcija, potom se sele do nove hrpe i opet zdušno prianjaju poslu, katkad samo preslažući prethodno sortirane materijale, katkad ih prenoseći na drugo mjesto, katkad s njima ulazeći u interakciju kao njihova ekstenzija, katkad od njih preuzimajući oblik ili neku drugu manje uočljivu kvalitetu poput tvrdoće ili izgleda površine i tijelom reagirajući na njih prevode ih u pokret. U prostoru je raspoređeno i nekoliko različitih izvora zvuka, koji reproduciraju i konkretan zvuk kao što su potezanje olovke po papiru ili struganje i melodijski zapis, te nekoliko izvora svjetla, čijim uključivanjem ili isključivanjem izvođačice usmjeravaju pozornost na događanje i pretežno određuju kretanje publike prostorom. Kad završe reorganizirati građu na jednoj prostornoj jedinici, jedna od izvođačica kreće prema drugoj jedinici i sve se postupno pomiče za njom. Za izvođačicama ostaju tragovi njihova djelovanja, predmeti i prostor izmijenjeni su u odnosu na početno stanje. Bez ekspresivnosti u pokretu, ustrajući u konstantnu gibanju, a pritom ne naglašavajući prijelaze s fizičkih radnji prenošenja i preslagivanja materijala na plesane dijelove, u prostoru dovoljno veliku da se scenska prisutnost izvođačica i izvedbenost situacije rasplinu, a one asimiliraju kao tek jedan od sastavnih prostornih elemenata, doima se da su izvođačice tek pokretačice predmeta, da su u njihovoj službi, što bi provociralo uobičajene načine djelovanja i jednosmjernu upućenost subjekta na objekt, zamućujući njihove granice i unoseći u izvedbu moment nepredvidljivosti i potencijalnosti.

To im donekle i uspijeva jer potiču gledatelja da promišlja odnose i činjenje unutar izvedbe, pitajući se kako druga tijela i drugi predmeti utječu na nas, što nam od svoje materijalnosti i načina kretanja prenose i kako to mijenja ples ili okolnosti izvan izvedbenoga prostora, osobito ako uzmemo u obzir aktualiziranje umjetničkoga rada kao vidljiva fizičkog rada te poveznice između radnje preslagivanja i društvenoga repozicioniranja. Ako se čitava izvedbena situacija shvati kao nacrt kojem tek predstoji realizacija i u kojem bi velik zadatak imali upravo gledatelji. No izvedbena građa koja namjerno ne vodi ni do kakva definiranog produkta, nego je u stalnoj transformaciji, a čvrsto je koreografski fiksirana do najmanjih detalja (gledala sam predstavu dvaput), čak je i kretanje publike kontrolirano usmjeravanjem rasvjetnim tijelima, ne ostavlja baš mjesta za nepredvidljivost i potencijalnost, odnosno za pregovaranje i promjenu. To zapravo znači da koreografski princip i dalje slijedi binarnu logiku vertikalne podjele i da takav naoko nedovršen produkt ipak doseže ono što je unaprijed definirano. 

“Uvijek iznova započinjući, uvijek nov” tada se može razmatrati u veoma suženu opsegu i nije ni po čemu specifičan – primjenjiv je na bilo koju izvedbu. Činjenicom da izvedba ne rezultira opipljivim finalnim produktom izvođačice i autorice upozoravaju i na ples kao umjetnost ovisnu o trenutku koja nema mogućnosti pohranjivanja, čemu suprotstavljaju materijalne ostatke, kartone, letve, skice. Ples kao vremenski uvjetovanu umjetnost naglašavaju i prostornom dimenzijom jer se događanje linearno seli uzduž prostora Laube. Došavši do kraja dvorane, izvođačice se nakratko vraćaju u prethodnu prostornu jedinicu, pokretom rekombinirajući senzacije akumulirane tijekom izvedbe i kratko se zadržavajući u pozicijama. Ispada da kraj rada određuje prostorna granica, što se opet može shvatiti i na simboličkoj razini, kako granice i ograničenja oblikuju umjetničke i sve druge životne procese. U Nacrtima je vidljivo dosta utjecaja optike BADco., najviše možda u načinu tretiranja objekata i izvora svjetla i zvuka, veoma bliskom onom u Sporama. To ne treba čuditi ima li se u vidu da su Nacrti nastali iz završnoga rada Antonije Dorbić kojoj su mentorice bile Nikolina Pristaš i Una Bauer. Zasad to prolazi, no u budućem radu svakako bi bilo uputno tražiti vlastiti autorski glas. Usprkos tome Nacrti su najdomišljenija predstava dosad koju su realizirale mlade plesačice i autorice proizašle s plesnoga odsjeka Akademije dramske umjetnosti. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano