Kritika Piše: Stipe Radić
Za neke notoran, za neke posljednja oaza filmovanja. Bez obzira na sve nedaće suvremenog doba, eksperimentalni film i dalje buja, razvija se i križa, diše punim plućima i u digitalnoj eri. Uvijek drugačiji, često zagonetan, ponekad frustrirajući, a ponekad jednostavno, bez bolje riječi, lijep. Ako bi se morao svesti pod neki nazivnik, onda bi to bio onaj nekomercijalnosti, a tu smo već u sferi strasti, pa i ljubavi. S druge strane, čak i kad krije rigoroznu unutarnju autorsku strategiju, reakcija gledatelja na njega, zbog samih audiovizualnih svojstava, najčešće je intuitivna. U tom je slučaju diverzitet eksperimentalnog filma njegova uzbudljiva strana, pa i onaj kojem je poimanje filma kao izazova potpuno nepoznata mogućnost, može tijekom par dana 25 FPS-a naći nešto za sebe. Žiriji su ove godine tako apostrofirali sedam radova iz šarolike hrpe od dvadesetak naslova u konkurenciji, raspršenih kroz više tematskih programa.
Međunarodni je Veliki žiri bio sastavljen od troje sjajnih mladih filmaša, Britanke Beatrice Gibson, Japanca Takashija Makina te Španjolke Laide Lertxundi. Neki od njihovih nagrađivanih filmova prikazani su u pobočnom programu, a Makino je odradio i solidan audiovizualni nastup tijekom festivalskih seansi proširenog filma. Svaki od članova toga žirija bira po jednu glavnu nagradu i, eventualno, posebno priznanje, a ta je brojnost nagrađenih neodvojiva od prakse festivala da inače slabo vidljive filmove učini vidljivijima. Veliki žiri je ove godine nagrade dodijelio razmjerno konzervativno, bez većih iznenađenja, i to samo za četiri filma zbog preklapanja u odabirima.
Gibson je svoj Grand prix dodijelila francuskom filmu Tisuću sunaca (2013) glumice i redateljice Mati Diop, dok mu je Lertxundi dodijelila Posebno priznanje, a isti je osvojio i Nagradu publike. Diop je prošle godine na festivalu predstavila uspjeli kriptično-senzualni igrani film Big in Vietnam, a ove se godine pojavila s djelom koje na intrigantan, no konvencionalan način u pristupu narativu povezuje mnogostruke povijesti (individualne, filmske, nacionalne) kroz jednostavnu, melankoličnu priču o čežnji i prolasku vremena. Film prati postarijeg Senegalca Magayea koji je nekoć odigrao glavnu ulogu u međašu afričke kinematografije, filmu Touki Bouki (1973) Djibrila Diopa Mambétyja, inače redateljičinog strica. Izgubljen u vrevi suvremenog Senegala, Magaye kreće kroz Dakar na prigodno prikazivanje toga klasika, da bi završio na pijanci s poznanicima. Razine stvarnosti, fikcije te scena izmaštanoga, prepliću se i prožimaju cijeli film, a Diop miješa igranu radnju s dokumentaristički snimljenim trenucima u koje gura svoga junaka. Izuzetno slojevit, Tisuću sunaca nudi refleksije o individualnim odlukama koje onda određuju cijeli život, te promišljanja o sukobu generacija, odnosu Afrike i Europe, filmskoj reprezentaciji Trećeg svijeta, a sve s pričom o jednom ljubavnom rastanku u svome središtu.
Gibson je Posebno priznanje dodijelila filmu Dubhouse: doživljaj u materijalu br. 52 (2012), radu japanskog filmaša Keija Shichira te arhitekta Ryojija Suzukija, kome je Makino pak dodijelio Grand prix i time izazvao mini skandal jer je i on sam radio kao kolorist na njemu, za što mu je autor i zahvalio prilikom preuzimanja nagrade. Djelo započinje višeminutnim mrakom i ambijentalnom glazbom, da bi se u narednim kadrovima postepeno u prostore modernističke arhitekture ušuljala svjetlost. Precizan i strog poput samih prikazanih prostora, Dubhouse je film polaganog ritma i evokativnih slika snimljenih u statičnim kadrovima. Prostori koji izgledaju kao mjesta radnje kakvog futurističkog film noira lišeni su ljudske prisutnosti, a atmosferičnosti pridonosi igra svjetlosti i sjena prelomljenih o zidove, stolce, misteriozne mrežaste konstrukcije. Taj nokturalno-lirični prikaz prostora oplahnut plavičastim tonovima predstavlja nastavak mračnog uvoda koji pak, prema riječima redatelja, reflektira tragične događaje vezane uz potres koji je rezultirao katastrofom u Fukushimi.
Makino je Posebno priznanje dodijelio upečatljivoj minijaturi Izviđanje (2012) Johanna Lurfa. Kao u kakvom špijunskom djelu, u njemu filmaš/gledatelj iz daljine promatra vojnu infrastrukturu usidrenu u stjenovitom kalifornijskom pejzažu. Bez glazbe i zvukova, to je fini film polagane izmjene kadrova u kojemu autor distinktivnim postupcima očuđuje prostor distopijskog okoliša bez ljudi. Ispočetka statični, kadrovi ubrzo počinju ostavljati osjećaj polaganog pomicanja, što naglašava zlokobnost noćnog pejzaža. Lurf se pritom igra percepcijom gledatelja te se čini kao da su brda, građevine i svjetla tek elementi makete.
Lertxundi je Grand prix dodijelila filmu Cvjetanje (2012) japanske redateljice Naoko Tasake. Intrigantan film djeluje kao suprotstavljanje čitane, naoko banalne dječje priče s kompleksnim vizualnim varijacijama. Priču u off-u o gladnom medvjedu koji pojede svoju obitelj kako bi preživio, prati razrađeni vizualni ples, većinom monokromnih, apstraktnih oblika. Autorica koristi različite tehnike, pa se ponavljajuća slika padajućeg slapa, među ostalim, suprotstavlja animiranim mrežastim formama i rascvjetanim kemijskim taloženjima na vrpci.
Za razliku od glavnog žirija, Žiri kritike, koji je uz Velimira Grgića i Nina Kovačića činio i autor ovog teksta, morao je savladati sitna neslaganja i pronaći kompromisna rješenja. Grand prix je na kraju pripao Maski smrti iz Buffala (2013) kanadskog filmaša Mikea Hoolbooma, esejističkoj tužaljci kroz koju autor kanalizira najintimnije teme, fizičke i emocionalne boli uslijed epidemije AIDS-a, zbog koje je i ostao bez nekih bliskih ljudi. Na duži, monokromni lirični uvod u usporenom pokretu nastavlja se razgovor u offu između redatelja i njegovog prijatelja, obojice oboljelih, što nadopunjuju asocijativno nabacane snimke, crno-bijele i u boji, sve u pratnji upečatljivog ambijentalnog soundtracka Machinefabrieka. Razgovor je topao i humoran, no ispod površine klize motivi bolesti, patnje i prolaznosti. Snimke nastale na 16 mm-skoj vrpci mješavina su svakodnevnog i snolikog, s naglaskom na motiv tijela te zajednice i prijatelja. Iako u nekim dijelovima banalnost slika odvlači pozornost, riječ je o zaokruženom filmu snažne tematike koji ostaje u sjećanju još dugo nakon što ga se pogleda.
Ovo je bila posebno dobra godina za hrvatski eksperimentalni film. Osim jako dobrog programa Refleksije, sačinjenog od radova domaćih autora, ove su se godine u glavnom programu našla tri pametna i zabavna hrvatska filma. Posebno priznanje Žirija kritike dodijeljeno je tako Autofokusu (2013) Borisa Poljaka, filmskom konceptu u kojemu autor sa sigurne udaljenosti snima grupice turista koje se smjenjuju na brežuljku na kojemu se nalazi crkvica sv. Nikole pokraj Zadra. Stavivši pitanje etike filmaša po strani, kao i pitanje u kojoj je mjeri Autofokus uopće eksperimentalan, riječ je o malom dokumentarnom dragulju. Kadrovi su snimani s fiksne pozicije i prikazuju uvijek istu stranu crkvice, što autor dinamizira različitim planovima, no to ipak ostavlja suptilan dojam zarobljenosti gledatelja u voajerskoj perspektivi. Ako je Poljakov prethodni film, Splitski akvarel (2009), turiste/kupače svodio na mrlje u isparici ljetnog dana, Autofokus je izuzetno komunikativna studija o turizmu kao svojevrsnom kabaretu, u kojem se na pozornici ispred crkvice neprestano izmjenjuju lica u aktima vibrantno svakodnevnoga – banalnoga, intimnoga, komičnoga, bizarnoga, erotičnoga. Dojam voajerizma naglašen je sjajnim radom snimatelja zvuka zbog kojega čujemo sve što ljudi govore te tako na trenutak ulazimo u njihovu intimu. Naslov pak izjednačava automatsku funkciju fotoaparata s automatiziranim konzumiranjem kulturnih sadržaja, pa su turisti u scenama gotovo uvijek opremljeni aparatima, spremni da okinu pokoju sliku za postaviti na internet.
Konačno, Žiri kritike je još jedno priznanje dodijelio filmu Između pravilnosti i nepravilnosti (2012) japanskog redatelja Masahira Tsutanija. To je krajnje intenzivno filmsko iskustvo u kojemu se u izuzetno brzim izmjenama ritma ukazuju kadrovi različitih digitalnih emanacija, zamršenih oblika i raspršenih čestica. I kad konačno pronađe trenutke harmoničnog smiraja (usporeni plutajući dim), film se ubrzo opet strmoglavljuje u nepredvidljivi kaos. Zvukovna podloga fenomenalno prati improvizacijsku narav djela te priziva poliritmični glazbeni punk jazz galop (recimo, japanskih Ruinsa). Ljepota ošamućenosti tijekom gledanja ovog filma u kinodvorani začudno je iskustvo, ili kako je već kazao kolega iz žirija, sinestezija par excellence. Stoga, hvala 25 FPS-u na takvim doživljajima, vidimo se dogodine.
Fotografija: Boris Poljak, Autofokus
ObjavljenoObjavljeno
