Blic Nakon što je prošle godine Rijeka bila grad domaćin putujućeg međunarodnog festivala suvremene plesne umjetnosti Spring Forward, a koji se zbog pandemijskih okolnosti održao online, organizatori plesna mreža Aerowaves i Hrvatski kulturni dom na Sušaku nastavili su suradnju i uživo, koji mjesec kasnije, održali reduciranu festivalsku formu pod imenom Port of Dance. Njegovo drugo izdanje održalo se od 30. lipnja do 2. srpnja s nizom domaćih i međunarodnih predstava, među kojima je i Skupa, autorski rad izvođačice, koreografkinje i pedagoginje Petre Hrašćanec. Iako prvi put izvedena u Rijeci, predstava Skupa u produkciji Umjetničke organizacije 21:21 još je prošle godine imala svoju premijeru, a odabrana je kao najbolja predstava na natječaju međunarodne mreže Pan-Adria za koprodukciju u suvremenom plesu.
Skupa započinje prije nego li smo je uopće počeli gledati: na sceni publiku dočekuje šest izvođačica, u polumraku se već odvijaju njihova premještanja, dok se gledatelji_ce još uvijek komešaju, što predstavi daje mek, organski, skroviti početak i omogućuje nam da odmah zaronimo u svijet koji nudi. Pri paljenju svjetala na pozornici i gašenju u gledalištu, jasnije vidimo jednostavnu i efektnu scenografiju (Zdravka Ivandija Kirigin), obješeno platno zlatno-srebrne boje u otvorenom “L” obliku. Podno njega sjede, nama leđima okrenute, mlade izvođačice. Zagledane u platno, u hlačama raznih nijansi zelene i majicama zagasitih boja, već su u tom zajedničkom gledanju – skupa.
U postepenoj gradnji koreografije, zajedništvo šest plesačica ne posustaje, a naglasak je stavljen na preciznost pokreta i detaljima. Usta širom otvorena, grčeviti i poletni prsti, dugi pogledi, zajedno sa začudnom zvučnom pozadinom Alena i Nenada Sinkauza, naoko idiličnoj skupini pridaju gotovo jezivu notu te u predstavu unose ambivalentnost koja podsjeća na istovremenu fascinaciju i strah od prirode, od njene ljepote i snage. Naime, kada se nejasni šumovi i žamor zvučnog krajolika preobraze u zvuk roja pčela, jasnijom postaje mogućnost da su ušiveni ornamentalni uzorci heksagona (geometrijski pravilno preklopnjenih) na scenografskom platnu zapravo pčelinje saće, a zelena boja kostima postaje automatska asocijacija na zelenilo prirode, klorofil biljaka.
Čini se da čak ni broj izvođačica nije nasumičan, a često se u predstavi šestorka cijepa na 4+2, raznim grupiranjima i ponovnim susretima. Time se otvaraju nova pitanja o načinima na kojima rad Petre Hrašćanec i njenih plesačica (Tessa Ljubić, Lara Frgačić, Ariana Prpić, Viktoria Bubalo, Ema Crnić, Una Štalcar Furač i zamjena Tea Maršanić) suptilno, ali odvažno pristupa temi zajedništva. Je li zajedništvo nužnost, potreba, intrinzično svojstvo svakog živog bića, evolucijski mehanizam za preživljavanje? Postoji li uopće išta drugo do li “skupa”?
Rasvjeta koju potpisuje Marino Frankola uspostavlja odnos s platnom koje blješti pod jarkim svijetlom, presijava se zlatno-žutom bojom i neodoljivo podsjeća na med, ponovno prizivajući najpopularnije društvene kukce. Platno se nad “rojem” plesačica zaštitnički nadvija, a one pod njime zajednički miruju, strahuju, napreduju i strepe. Kada ne skaču, okrećući se i preokrećući u nepredvidivim smjerovima, one pogledavaju oko sebe, ali u svemu su zajedno i neminovno jedna drugoj podrška. Kada se skupe i umire, zagledane u svoju medenu pozadinu, progovaraju sve u isto vrijeme. To kakofonijsko rojenje ljudskog glasa u jedno nerazumljivo zvučno klupko na pomalo duhovit način proizvodi paralelu između ljudske i pčelinje organizacije, komunikacije, suradnje, zajedništva. Nešto što zvuči poput kaosa zapravo naznačuje kompleksnost sveukupnog organskog mehanizma prirode, zapravo preciznijeg i efikasnijeg od ičega što je ljudski intelekt ikada stvorio i kojemu izmiče.
Savršena uigranost i sklad, taj “ples” prirodnih procesa, sredstva su kroz koja Skupa istražuje odnos oblika i funkcije pokreta, odnosno kretanja kao skȕpa uzročno-posljedičnih fragmenata u prostoru i vremenu prirode kojom vlada načelo svrsishodnosti. U kojem ništa nije višak. U kojem su oblik i funkcija jedno te isto jer oblik proizlazi iz čiste funkcije, a ona je tako skladna da postaje lijepa i time postaje oblikom. Predstava je upravo to dočarala crpeći inspiraciju iz raznih kretanja u prirodi – osim roja zaposlenih pčela, vidimo valovito i uzburkano more, brojne krugove i spirale, titranje i cikličnost. Umirujući ritmovi ispresijecani su trzajima poput životinjskih, dinamična grupiranja i pretrčavanja za čas postaju viskozna povlačenja i meka podizanja, a razdvajanja uvijek ponovno postaju susret. Brojna naslanjanja, zajednički smjerovi kretanja, popunjavanja praznina i gradnja živih konstrukcija, udaranje ritma tijelom, čine predstavu dodatno koreografski i plesno bogatom.
Iz te dinamike izbija specifična izvedbena energija karakteristična za Petru Hrašćanec, koju je uspješno prenijela na svoje (sadašnje i bivše) studentice pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ako bi itko pomislio da njihova mladost i relativno izvedbeno neiskustvo smješta Skupa u kategoriju manje kompleksnih i zahtjevnih predstava, bio bi u krivu. Dapače, impresivni su zanos i ozbiljnost kojima su izvođačice prenijele – zajedničko bivanje na sceni kao polazište samog kretanja, do najsitnijeg detalja.
Predstava od početka funkcionira po precizno odmjerenom ritmu, a kulminira nakon što se zvučna pozadina, koja je cijelo vrijeme prati dodavajući sloj ambijentalnosti, intenzivira u snažan repetitivni beat. Ono što gledamo do kraja izvedbe zapravo je postepeno raspadanje zajedništva, cijepanje grupe na individue, kao probuđene iz zajedničkog meditativnog sna. Pokreti postaju vidno isprekidani prateći otkucaje glazbe, gube na preciznosti i finoći, postaju mehanički i nezgrapni, dok se na platnu ocrtavaju duge sjene plesačica, dajući dojam kakvog primordijalnog špiljskog plesa oko vatre. Zatim se zvučna pozadina jedva primjetno stišava i postaje ista kao s početka predstave, škrgutavo miješajući ljudske uzdahe i cvilež, no postepeno se probija i zvuk klavira koji do kraja potpuno prevlada. Kontrastirajući prethodnom koreografskom materijalu, jedno moguće čitanje uvođenja toga klasičnog instrumenta mogla bi se naći u njegovom aludiranju na vječitu dihotomiju priroda-kultura.
Uzevši u obzir cjelokupan koncept predstave, uočljivom postaje višeslojnost te podjele koja prirodu povezuje s funkcijom i zajedništvom, a kulturu s oblikom i individualnošću. Pritom je neminovno izazvati tu predloženu premisu i zapitati se je li moguće da zajedništvo briše pojedinca i obrnuto, znači li individualnost nužno i raspad zajednice? Iako je tijekom cijele predstave kretanje predstavljalo funkciju, pred sam kraj čini nam se da vidimo oblik, ne samo kroz raspad zajedničkih kretanja, nego i kroz uvođenje ornamentalnosti u pokretu. No, Skupa ne gleda na prirodu i kulturu kao nužno suprotstavljene, već traži mogućnosti njihova susreta i pomirenja, načine na koje funkcija i oblik mogu biti skupa.
Pri gašenju svjetala, izvođačice se i dalje kreću, no njihove pokrete možemo tek naslutiti, načuti, osjetiti laganim pomicanjem zraka. U tom su mraku, nagađamo, skupa.
ObjavljenoObjavljeno
