Kritika Prezasićena digitalna svakodnevica, hiperpopularni internetski fenomeni i vrtlozi emocija koje proizvode u fokusu su 14. izdanja festivala Organ Vida. Za razliku od nas koji se s intenzitetom digitalnog svijeta suočavamo u intimi vlastitog zaslona, Organ Vida koristi format velike izložbe koja, sasvim suprotno bivanju na mreži, vizualne i misaone propozicije smješta u konkretan prostor Muzeja suvremene umjetnosti i trajanje od nekoliko mjeseci.
Središnja grupna izložba finalista_ica odgovara na festivalsku temu Sretno u vrtlogu (Happy Spiraling) i proteže se prvim katom rezerviranim za privremene izložbe. Festivalski postav se nastavlja na drugom katu sa samostalnim izložbama Julie Béna, Kevina Osepa, Sare de Brito Faustino i Paule Tončić koje ne odgovaraju direktno na festivalsku temu, ali je svakako zanimljivo pronalaziti poveznice. Jednako tako, teorijski dio programa izveden je u vidu publikacije The Vibes are Off koja je predstavljena na zabavnom i pametnom panelu istog imena.
Gdje i kada počinje vrtlog?
Naslov festivala Sretno u vrtlogu (Happy Spiraling) daje naslutiti da se u vrtlogu bez faktora sreće nećemo dobro provesti. Izraz vrtlog (spiraling) urbani rječnik određuje kao brzo opadajuće mentalno/emocionalno stanje, koje često dovodi do kratkotrajnih epizoda depresije ili anksioznosti. Misli se roje, ponavljaju i umnožavaju i posve preplavljuju domaćina. Ako vrtlog nastaje kao iskustvo nošenja s različitim (digitalnim) podražajima, prognoza nije baš vedra ponajprije zbog toga što platforme koje oblikuju našu digitalnu svakodnevicu svoj poslovni model grade na personalizaciji sadržaja sintetizirajući, komodificirajući i automatizirajući naše odabire.
Drugim riječima, poslovni modeli digitalnih platformi podržavaju rast naših vrtloga. Korisnici_e su izloženi ogromnim količinama vizualnih i misaonih podražaja koje istovremeno konzumiraju i proizvode, a zapravo ih niti mogu, a možda niti ne žele, probaviti i (pr)ocijeniti. Otupjelost djeluje kao logičan modus operandi nošenja s hiperiritirajućim učinkom kruženja i proizvodnje slika. No, gdje i kada počinje vrtlog? Gdje je točno granica između sabranosti i izluđenosti u našoj digitalnoj stvarnosti, čiji je neograničeni tok sadržaja prilagođen prethodnim preferencijama? Jer u vrtlogu (prouzročenom neprestanim milovanjem ekrana) jedini smjer je naprijed. Kraja zapravo nema, tok je neiscrpan, postoje samo povremene AFK (“dalje od tipkovnice”) pauze dužeg i kraćeg trajanja, a i njih najčešće signalizira iznemoglo, pomalo ukočeno, tijelo, jer mozak je ionako spreman za još.
Glavna izložba, na koju ću se usredotočiti u ovom tekstu, obuhvaća radove koji reagiraju na različite aspekte koji proizlaze iz digitalne sfere – od nadzora i kontrole, preko konstruiranja ženskih identiteta i reprezentacije, do suvremene proizvodnje znanja i istine. Kako su zapisali kustosi_ce Barbara Gregov, Lovro Japundžić i Lea Vene, izloženi radovi prokazuju kako nas digitalni svijet iscrpljuje i manipulira ili ga destabiliziraju poigravanjem, ismijavanjem, pa čak i bijegom. Ipak, razumijevanje izloženih radova bi nam donekle mogao olakšati naše poznavanje nišnih i ne tako nišnih digitalnih fenomena.
Dva pogleda u nadzor i kontrolu
Rad koji nas uvodi u izložbu funkcionira kao portal između taktilnosti fizičkog iskustva i digitalne distance. Foto serija Između sita i zaslona umjetnice Gedvilė Tamošiūnaitė privlači neobičnom tehnikom sitotiska na toniranom staklu koje je providno samo onoliko koliko je osvijetljeno. Fotografije nose čelični stalci u visini našeg pogleda, a obrisi kompozicije nastaju i nestaju ovisno pod kojim kutem ih promatramo. Vizualna informacija ostaje nepotpuna, izgubljena u pikselima slika koje donose fragmente javno izložene intime. Izloženi otisci čine snimke zaslona koje je umjetnica zabilježila tijekom, kako sama to naziva, “sati provedenih u kontinuiranom vremenu nadzornih tokova”.
Nešto drugačiju sliku nadzora ilustrira prostorna instalacija/situacija Uzaludne borbe Maje Bojanić i Brina Žvana koja simulira tzv. Institut za očuvanje plijesni, fiktivnu nevladinu organizaciju koja se bavi zaštitom plijesni u javnim institucijama. Prostornu instalaciju čini ogromna ventilacijska cijev uz koju se nalazi plastični kubus koji bi mogao istovremeno predstavljati ured, laboratorij ili staklenik. Ulaskom u plastični kubus posjetitelji_ce postaju privremeni istraživači_ce/zapisničari_ke/birokrati_kinje. Ukratko, postaju dio radnog procesa.
Osim tipične uredske opreme poput papira ladica i printera, na zaslonu zastarjelog računala videoigra, koju je programirao Brin Žvan, čeka na aktivaciju. Igrajući videoigru posjetitelji_ce pregledavaju arhivske materijale instituta, korespondenciju glavne istraživačice instituta, ali i razgovaraju s crnom plijesni. Okretanjem perspektive, od institucije (galerijske/muzejske) k plijesni umjetnica Maja Bojanić koristi Institut kao rekvizit pomoću kojeg propituje očuvanje baštine, održavanje izložbenih prostora kao i nezahvalan položaj galerijskih radnika_ca. Naposljetku rad ide toliko daleko da i plijesan poželi nestati uslijed nerješivih problema i nemogućih uvjeta rada.
Od zavrzlame besmisla do sumraka mozga
U neposrednoj blizini Instituta za očuvanje plijesni smjestila se neobična simulacijska komedija umjetničkog dua Irma Name. Nadahnuo ih je projekt No-Stop City (1969.) grupe arhitekata i dizajnera Archizoom Associati, a riječ je o modelu globalne urbanizacije temeljenom na organizaciji tvornice ili supermarketa koji je doveo u pitanje relevantnost svijeta zasićenog predmetima i predlagao novi odnos s prostorom oslobođenim od svih geometrijskih referentnih točaka.
Video Sim-Com započinje kao situacijska komedija da bi se kasnije preobrazio u zavrzlamu neobjašnjivih i nelogičnih značenja na čiji nastanak utječe umjetna inteligencija i algoritamska logika. U trenutku kad glumci počinju slijediti scenarij koji im zadaje UI, smisao se narušava i gledatelj je prepušten svojim nagađanjima i interpretacijama. Zbog konstantnog urušavanja u samog sebe, rad djeluje kao perpetuirano nedovršena pilot-epizoda. Uvođenje umjetne inteligencije u proces proizvodnje sadržaja nije proizveo bolji sadržaj već je u njega uveo nesavladivi besmisao.
Na suprotnom kraku izložbenog prostora nalazi se rad koji o znanju govori iz perspektive gluposti. Degenerativna proizvodnja znanja Madaleine Andresson počinje sa zidom bijelih kanti iz kojih gdjegdje viri plavi pramen kose. Asocijativni niz mojeg mozga ne bi nikad proizveo ono što instalacija doista predstavlja – replike plastičnih spremnika u mjerilu 1:1 iz najveće svjetske zbirke očuvanih uzoraka mozga, zbirke koja se danas nalazi na Sveučilištu Južne Danske (SDU) u Odenseu.
Pramenovi kose tako upućuju na vjerojatni uzorak mozga u kanti kao i na pokušaj bijega iz obdukcijske sistematizacije. Istovremeni osjećaj gađenja i fascinacije kod mene proizvode i drugi segmenti instalacije (više o gađenju i fascinaciji pročitajte u fantastičnom tekstu Tihane Bertek Kada ne možeš odvratiti pogled, objavljenom u festivalskoj publikaciji The Vibes are Off).
Središnji video Degenerativne proizvodnje znanja prepun je gadljivo fascinantnih stvari, a govori o električnoj energiji kao “metafori i sredstvu optimizacije, kontrole i klasifikacije ljudskog mozga kao glupog, inteligentnog ili mrtvog”. Isječci s YouTubea, iz popularnih igranih filmova i dokumentaraca ilustriraju narativ o povijesti električnih eksperimenata pri čemu je električna energija sredstvo manipulacije našeg razumijevanja ljudskog uma. Madaleine Andresson inteligenciju i glupost shvaća kao međuovisne pri čemu ono manjkavo, humoristično i glupo vidi kao dio ljudske spoznaje. Rad se bavi glupošću, bizarnim i uvrnutim, a opet neizbježnim, što uostalom dobro ilustrira kako otprilike izgledaju naši boravci u digitalnoj sferi.
Kolopleti paranoje
O konstruiranju alternativne stvarnosti govori video rad Harmonija koji potpisuje Jame St Findlay. Video prati različite opsesivne protagoniste koji imaju osjećaj da ih netko nadzire ili prati. Ne haluciniraju, ali vjeruju da ih proganjaju zvučni valovi iz odašiljača za mobilne telefone. Svakodnevne stvari tumače na paranoičan način. Unatoč humornim elementima, poput proučavanja nevidljivih ozljeda na stopalima koje su navodno uzrokovale visoke frekvencije, rad ne ismijava ljude koji žive taj vrtlog. Naprotiv, rad nastoji približiti iskustvo nekoga tko gradi klaustrofobične narative kako bi preuzeo kontrolu nad vlastitim životom, premda baš zbog toga živi u posve drugačijoj stvarnosti.
Što se dogodi kada širenje dezinformacija postane dio političke strategije raskriva Rafael Roncato u farsi koja u središte postavlja krajnje desnog populističkog političara Bolsonara, nekadašnjeg brazilskog predsjednika. Tijekom predsjedničke kampanje (2018.) Bolsonaro je izboden nožem i taj je događaj postao polazišna točka njegove internetske političke kampanje. Umjetnik je fasciniran funkcioniranjem njegove propagandne mašinerije koja je imala kobne posljedice za društveno-političku klimu. Rad Tropical Trauma Misery Tour o političkom govori gradeći spekulativni vizualni narativ, čija je estetika izgrađena na komplementarnom odnosu crvene i zelene.
Cure na mreži
Na otvorenju Organa Vida umjetnica Jaana-Kristiina Alakoski izvela je performans u kojem je neprestano ponavljala izraz “suicidalna estetika” dok ju je istovremeno neka djevojka hranila ogromnim količinama napolitanki sa šlagom. U svojem verbalnom izljevu izgovorila je:
“Sa suicidalnom estetikom uživamo u vlastitom ubijanju. Njom se trujemo. Svaka slika i svaka sjajna površina samoinstalirana je nazogastrična sonda koja ometa svako gutanje prave hrane, mirisa i – emocionalne orijentacije. Suicidalna estetika nadilazi srce i puni naše zdjele slikama, slikama, slikama. Pokretne slike, 3D slike, AR, VR, uzori, zaljubljivanja u slavne osobe i na kraju snovi i halucinacije.”
Performans je izveden ispred umjetničine instalacije Nevolja traži gdje će se dogoditi koji njeguje opsesivno obožavanje lika Sookie Stackhause, poluvile okružene vampirima, telepatkinje i konobarice. Instalacija, kao i tekst performansa, sadrži mnoštvo sitnih detalja koje bismo mogli opsesivno proučavati, no vibe koji rad odašilje u kontekstu izložbe negdje je između izmišljenog sustava značenja, opsesije i izvođenja ženskog identiteta kroz fandom.
Segment izložbe koji je posvećen konstrukciji ženskog identiteta na mreži, osim rada Jaane-Kristiine Alakoski, uključuje i radove Hiione Choi, Aurélie Bayad i Hertte Kiiski. Jedan od ključnih tropa, kojem pristupaju iz različitih perspektiva, svakako je trop online djevojke koja je uvijek u opasnosti da postane tržišna roba. Nije lako biti djevojka u digitalnoj sferi jer je to iskustvo uvijek medijatizirano preko platformi i algoritamskog pogleda, kako je istaknula internetska arheologinja Sophie Publig, postavljajući pitanje kako biti djevojka na mreži, a da ne postane proizvod? Za nju lice nije stvar individualnog izraza, već je semiotička zamka, politički stroj. Djevojka na mreži nije singularna, ona pretpostavlja množinu, njeno lice nije njeno. Umjesto toga ona je, kako kaže Publig, sučelje igre u retku koda, semiotička šala.
Svojevrsni način otpora komodifikaciji djevojaštva na mreži možemo vidjeti u tropu tužne djevojke, o kojem je kritičarka i esejistica Marija Skočibušić u tekstu Tužne cure, lijepe cure zapisala: “Tužna cura neodvojiva je od sustava koji ju je proizveo – njezina apolitičnost nije odsustvo svijesti, nego mjesto blokade, epistemološkog kratkog spoja gdje prestaje važiti distinkcija između otpora i prilagodbe.”
Dok se Marija Skočibušić prvenstveno bavi književnošću, u okviru izložbe Aurélie Bayad trop tužne djevojke izvodi kroz inscenirane fotografske prizore, da bi nastale fotografije prekrila djetinjastim predmetima i epoksi smolom. Umjetnica u radu Epoksi, snovi, pronađena sjećanja ljepljivim, sluzavim, banalnim, jeftinim efemeralijama stvara atmosferu nerada i tuge koje shvaća kao otpor ideji da je djevojka na mreži subjekt kasnog kapitalizma.
Vrtloženje s odmakom
Naposljetku, vratimo se pitanju s početka teksta – gdje i kada počinje vrtlog? U ovom slučaju, počinje dolaskom na Organ Vida koji funkcionira kao prostorna metafora vrtložnih zbivanja i osjećaja koje ponekad proživljavamo na mreži. Svaki pojedini rad možemo shvatiti kao svojevrsni vrtlog, bilo da oslikava zamagljenu granicu između privatnog i javnog, hiperprodukciju post-istine, teorije zavjere, krizu institucija, komodifikaciju djevojaštva ili pak glupost kao modus operandi.
Na početku im suvereno i sabrano pristupim, prepustim se i odjednom nastupi osjećaj rastresenosti. Njihove vizualne, sadržajne i druge propozicije odvlače me u različite smjerove, pa čak i natrag u digitalnu sferu da potvrdim što sam do sad propuštala, npr. čitavu seriju Okus krvi u kojoj je Sookie Stackhause glavna protagonistkinja. Misaono-vizualna istraživanja bizarnih, pretjeranih, fascinantnih, ali i iscrpljujućih fenomena su preda mnom i mogu odlučiti želim li samo zaviriti ili skočiti u zečju rupu. Da sam kojim slučajem u vrtlogu koji sam sama (u suradnji s algoritmima) proizvela, vjerojatno bi skok bio gotovo bez dna. No, kako se radi o pomno kuriranom vizualnom vrtlogu, dok izložba ekstrahira načine bivanja iz digitalne sfere ipak ostavlja dovoljno prostora da ih mislimo s odmakom, prvenstveno od ekrana. Upravo taj odmak nam omogućava siguran istup.
ObjavljenoObjavljeno
