Krenuo sam ovih dana gledati HBO-ovu miniseriju I Know This Much Is True i evo koje su se sve nedaće dosad sručile na pleća bilo glavnog, bilo nekog od ostalih likova: razvod. Paranoična šizofrenija. Umiranje od raka. Policijska brutalnost. Saobraćajna nesreća. Amputacija ruke (nevezano za saobraćajnu nesreću!). Smrt maloljetne osobe. Smrt još jedne maloljetne osobe. I to sve u samo prve tri epizode! Jedno tako pretjerano predoziranje misery pornom da sve skupa vrlo brzo počne nalikovati na parodiju Velikog američkog romana iz cca 2004. godine. Najradije bih odmah odustao od gledanja ali, eto, kad su preostale još samo tri epizode pa, kao, ajde, da izguram do kraja… Ali mi je bilo baš guranje – za razliku od I May Destroy You, serije koja me koji tjedan ranije prikovala za ekran i potpuno obuzela, unatoč tome što se ne bavi ništa manje teškim temama.
Ili, da budem precizniji, jednom teškom temom. I May Destroy You se reklamira kao consent drama i, u jednu ruku, da, to vjerno odražava širinu njezinog pristupa pitanjima (ne)pristanka u spolnim odnosima, kroz različite situacije u kojima se nađe niz likova… Ali to je ipak ponajprije priča o Arabelli, mladoj spisateljici u usponu koja jednom prilikom u predahu od pisanja odlazi u noćni provod, samo da bi sutradan shvatila da se ne sjeća dobrog dijela te večeri i onda joj se polagano krenu vraćati fleševi na to kako je bila – drogirana i silovana.
Nešto jako slično se nažalost dogodilo i autorici I May Destroy You, Britanki Michaeli Coel, dok je pripremala drugu sezonu svoje prve, dosta hvaljene autorske serije Chewing Gum. Pa iako I May Destroy You nije autobiografska serija, ona jest plod jako osobne traume i zato je istinski impresivno koliko zna biti emotivno sirova – ali ne i nepodnošljivo mučna.
Pri čemu svakako dobro dođe što svaka epizoda traje do pola sata, čime se I May Destroy You pridružuje bujajućem trendu polusatnih TV-drama i dramedija kao što su naprimjer Fleabag, Normal People (koju, priznajem, nisam gledao) i skroz simpatična Dickinson (koju nije gledao nitko osim mene, lol). Sličan trend je zamjetan i u pop-glazbi – ovoliko dvoipolminutnih pop-hitova nije bilo u opticaju valjda još od pedesetih godina prošlog stoljeća – ali je kod dramskih serija posebno dobrodošao jer…
Pa, ako ćemo pravo, nema ni toliko puno minulih dramskih serija koje su, realno, opravdavale trajanje od 40-50 minuta po epizodi, ne? Uvijek je tu bilo previše nepotrebnih podzapleta za popunjavanje minutaže, kao i repetitivnih obrazaca za osvježavanje pamćenja tjednih gledatelja, što je sve manje potrebno danas kada serijama sezone sve češće izlaze odjednom, spremne za streaming u komadu. Sažetije je gotovo uvijek jednako bolje, a serije koje se tvrdoglavo drže starog formata prestižnih kablovskih drama – poput, eto, I Know This Much Is True i njezinog mrcvarenja u 57-minutnim blokovima – polako postaju beznadni dinosauri koji svojim indulgentnim trajanjem testiraju granice gledateljskog strpljenja.
Polusatni format omogućuje mini-reset nakon što je rečeno sve što se u jednoj epizodi treba reći – no ništa u I May Destroy You zapravo nikada ne biva resetirano, ma koliko da se Arabella tome nadala. I nije riječ samo o njezinim pokušajima nadvladavanja traume, nego i tome da mi kao gledatelji stalno dobivamo dodatne informacije i perspektive koje bacaju novo svjetlo na ono što smo prethodno vidjeli.
To bogatstvo perspektiva je jedna od najvećih vrijednosti ove serije, temeljito intersekcionalne u svom pristupu. Pa će nam tako Arabella otkriti da je odrastala videći sebe kao crnkinju i siromašnu i tako se solidarizirala sa siromašnim manjinama – i tek kasnije počela sebe doživljavati kao ženu i solidarizirati se sa ženama. Svejedno, i dalje će vjerovati da će naći saveznicu u šefici svoje izdavačke kuće zato što je iste boje kože, nesvjesna da je to loša ideja – jer je ova prije svega bogatašica (ili bar pripadnica visoke srednje klase) i tek onda crnkinja. Arabellin gej frend Kwame će dići ruke od jednog hetero-eksperimenta nakon partneričinog homofobnog ispada – ali se zato neće buniti na njezino rasističko fetišiziranje. Svatko ima svoje jedinstvene motive na svojoj specifičnoj razmeđi rase, klase i seksualnosti.
I nitko nije svetica ni svetac, nitko nije savršen – ta čak će i sama Arabella na jednom tulumu dovesti Kwamea u neugodnu i potencijalno opasnu situaciju, unatoč svemu što je osjetila na vlastitoj koži. A kada se u briljantnoj osmoj epizodi upusti u posebno očajnički pokušaj resetiranja na staro normalno, hrleći natrag polubivšem poludečku, njegova reakcija bude drastična, da, ali i… ne potpuno neshvatljiva, uzevši sve u obzir?
Ali nije sve ni crnjak, Arabelli nije oduzeto pravo da se nastavi i smijati i uživati u životu: humor je, na kraju krajeva, također neizostavan dio nošenja s traumom, a time i neizostavan dio Arabelline priče. A tematska slojevitost i kompleksnost I May Destroy You se zrcali i u obilju audiovizualnih detalja zahvaljujući kojima London ne izgleda kao turistička razglednica nego kao živi, pulsirajući grad. Toliko je puno sitnica koje osnažuju osjećaj vremena i prostora – poput, recimo, toga da se soundtrack epizode s flashbackovima na Arabelline srednjoškolske dane sastoji isključivo od 2step hitova iz tog doba, što bi bilo nezamislivo u praktički bilo kojoj britanskoj seriji iz bjelačke perspektive (kako mi je samo srce zaigralo kada je na špici zasvirao Wookiejev dub miks Gabrielleine Sunshine, to vam ne mogu opisati!).
I ništa manje impresivno, Michaela Coel ne samo da je napisala cijelu seriju o jednom tako traumatičnom događaju iz vlastitog života i ne samo da je koredateljica većine epizoda, nego je još i odglumila glavnu junakinju, i to vrhunski! To je talent kakav se ne sreće svaki dan, ona je jednostavno genijalka, a I May Destroy You je, jednostavno, serija godine. Neka vas ne uplaši njezina tema – ovo se ne propušta.
Objavljeno