Blic Na 22. Zagreb film festivalu obilježeno je jubilarno 20. izdanje Kockica, nacionalnog natjecateljskog programa kratkometražnog filma autora i autorica koji još nisu snimili dugometražni film. Program Kockica iznimno je važan za praćenje rada redatelja i redateljica mlađe i srednje generacije koji nam pruža uvid u budućnost hrvatskog filma, a ovogodišnjih osam filmova, koliko ih je bilo u konkurenciji za nagradu, ne odskaču kvalitetom od nekih prošlogodišnjih izdanja. Ove je godine kratkometražni film praćen s posebnim interesom zahvaljujući Nebojši Slijepčeviću i njegovom Zlatnom palmom nagrađenom filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti, koji je prikazan izvan konkurencije, posljednji dan Kockica.
Osam filmova prikazanih u konkurenciji organizirani su oko dva motivska žarišta, obitelji i obiteljskih odnosa te psihičkih bolesti, njihovog zbrinjavanja i institucionalizacije. Za vrlo ograničeno trajanje filmova koji ne smiju prelaziti 30 minuta, to su provjereni odabiri. Obitelj, pogotovo okupljena oko stola za kojim se jede, jedan je najboljih narativnih katalizatora koji će sam od sebe načiniti priču, dok su psihičke poteškoće likova dovoljno snažni motivi da aficiraju gledatelje i u kraćem vremenu.
Tako se u središtu filma Čeljade Martine Marasović nalazi djevojka Janica koja dolazi raditi u obiteljski restoran uz cestu čiji je specijalitet janjetina. Muški su članovi obitelji Miočić, otac Jakov i lijeni sin Filip, zaposleni, ali žene, supruga Dubravka i trudna snaha Mara, zapravo rade. U takvom okruženju obitelj se prema Janici odnosi ambivalentno. Od pretjeranog hvaljenja zbog obavljanja najbanalnijih zadataka do velikog skandala kada posluži hladnu janjetinu – Janica primjećuje da ne može prepoznati kod prema kojem bi se svidjela obitelji. Njeno zavođenje Jakova i učenje pripremanja janjetine s Dubravkom samo produbljuju nerazumijevanje sve dok pomalo izluđena ne odluči preuzeti njihove obrasce ponašanja i na jednak se način oduševljavati janjetinom i činjenicom da će biti kuma djeteta čiju je majku i oca upoznala samo nekoliko dana ranije. Filmu ipak nedostaje smisleno razrješenje da objasni postupke likova koji proizvode začudne efekte, ali ne daje odgovore zašto. Autorica pritom koristi DV kameru koja ima konotaciju obiteljskog filma te vrlo sugestivne krupne kadrove lica Janice i članova obitelji, ali nije jasno namjerava li njima stvoriti napetosti ili komični komentar na situaciju.
Obitelj za nedjeljnim ručkom tema je i filma Za stolom Ivana Veljače. Sin Ivan, filmaš u svojim tridesetima na početku je odsutan, a potom se iznervira na svaki pokušaj komunikacije svojih roditelja jer ne može trpjeti plitko ćaskanje s onima koji bi mu trebali biti najbliži. Film se odlikuje režijskim minimalizmom. Snimljen je u jednom kadru koji prikazuje Ivana, a potom se od polovice filma širi i obuhvaća njegove roditelje koji se dotad čuju iz offa. Iako ima komičnog potencijala, kraj filma i Ivanovo odustajanje od pokušaja smislenije komunikacije s roditeljima djeluje pomalo antiklimaktično i ostavlja prostora za jače poentiranje. Potrebno je napomenuti da Veljača, inače scenograf, svoje likove smješta u predmetima napučen prostor doma u čijem je središtu stol prepun hrane, čaša i limenki, što stvara prikladnu nelagodu klaustrofobičnog kadra.
Arka Mladena Stanića nastoji obitelj podvrgnuti kritici kao malograđanski i licemjeran konstrukt koji se održava zbog pravila igre, a suprotstavlja mu mladenačku zaljubljenost kao prostor iskrenih i prirodnih emocija. Film je to o dječaku koji markira nastavu i s prijateljima otputuje u Split, pa sa svojom simpatijom ode na kolače, gdje ugleda svoga oca s ljubavnicom. Nakon što to prizna majci, ona odluči ignorirati muževu prevaru kako bi prema sugrađanima djelovali kao skladna obitelj. Tijekom filma format kadra se širi, čime se doslovno realizira metafora širenja slike, što je jedina formalna intervencija u priču. Ostatak filma ispunjen je općim mjestima poput početne situacije u filmu koja prikazuje obitelj na misi, čime se želi naglasiti licemjerje pobožnih i konzervativnih pripadnika zajednice. Filmu ne pomaže ni pretjerano dugačka završna scena hodanja uz more s obitelji u kojoj dječak izmijeni značajan pogled sa svojom simpatijom. Usporeno snimljena, ona funkcionira kao iskaz dječakova bunta prema vlastitim roditeljima i potvrda da još uvijek vjeruje u iskrenu ljubav, ali zbog navedenih razloga ona djeluje pomalo usiljeno i patetično.
Jednim se dijelom obiteljskim odnosima bavi i film Joze Schmucha Severinin pas. Okvir priče čini ekstravagantni par, groteskna majka Livija, opsjednuta sobom i svojim izgledom, i njezin mlađi, ali podjednako pomaknuti partner Rok, koji odlučuju oteti Severininog psa i za njega tražiti otkupninu. U nju je umetnuta podjednako komična narativna linija o Filipu, Livijinom sinu koji za vrijeme otmice spoznaje vlastitu homoseksualnost. Koristeći se estetikom campa, pogotovo oblikujući lik Livije koju odlično igra Marina Redžepović, Schmuch na Kockicama nudi jedini film koji možemo nedvosmisleno nazvati komedijom, a na koji publika u gledalištu odlično reagira. Nažalost, to ga ne spašava od nekoherentnosti jer djeluje kao da su dva potencijalno uspješna filma nasilno spojena u jedan i da između njih nema previše poveznica, osim one najopćenitije da dobro uvijek pobjeđuje, da će majka prihvatiti svojega sina i odustati od nesuvisle ideje otmice psa.
Usamljenost i izgubljenost tematska je okosnica filma Fleka, inače dobitnika glavne nagrade Kockica kao najboljeg kratkometražnog filma u režiji Sare Alavanić. Fleka je mladić koji ne radi, ne studira i nema stalnih prihoda. Ponekad skejta i druži se s prijateljem Sejom, ali nakon što se krene viđati s Nensi, djevojkom za koju je njegov prijatelj zainteresiran, gubi i njega. Majka mu je hospitalizirana u psihijatrijskoj bolnici, a jedini je kontakt koji ostvaruje s drugima susjed s mentalnim poteškoćama koji šeće kućnog ljubimca – svinju. Prilika je to za nekoliko tragikomičnih scena u kojima Fleka od svog susjeda traži novce da bi platio struju ili mu odlazi u posjet noseći dvije limenke piva i klip kukuruza za svinju. Film je sastavljen od kratkih, često eliptičnih sekvenci, koje u konačnici djeluju pretjerano raspršeno da bi iznijele snažno artikuliranu pripovijest o nesnalaženju mladića u vlastitom životu.
Povratak u rodni kraj temeljni je motiv filma A gdje je Nataša? Sanje Milardović. Sanja, djevojka koja živi u Francuskoj, vraća se u svoje rodno selo i tamo zatječe Natašu, prijateljicu iz djetinjstva koja nije bila te sreće da se makne iz besperspektivnog mjesta. Njihov odnos kao da se nastavlja tamo gdje je stao prije nekoliko godina, zajedno se zabavljaju i prisjećaju djetinjstva, što nerijetko izaziva i komični učinak u sukobu dvaju svjetova. Ipak Sanja primjećuje određenu sjetu u Natašinom ponašanju, njenim objašnjenjima zašto nije odselila ili zašto više ne pjeva, kao i to da se mještani neobično odnose prema Nataši. Objašnjenje nudi sama Nataša kada joj se nesuptilno povjeri da se bavi prostitucijom, na što Sanja odluči konačno otići iz sela. A gdje je Nataša? je formalno jednostavan, ali snažan film koji se poigrava s napetošću koju gradi postepeno kroz čitavu radnju pa je gledatelju jasno da odnos Sanje i Nataše mora puknuti.
Dva su najuspjelija filma ovogodišnjih Kockica Jednog dana dogodit će se nešto strašno Dalije Dozet i Jogurt, sok, cigarete Josipa Lukića. Film Dalije Dozet priča je o djevojci Maši zarobljenoj u nesretnoj svakodnevici između brige za bolesnu majku koja već teško izlazi iz kreveta, posla učiteljice i ostalih obaveza. Izlaz pronalazi u bajci o vuku i srni koju bilježi na svoj audiosnimač. Za kupnju novog dogovara se s muškarcem koji u međuvremenu pogine, a ona odluči otići na njegov sprovod. Iskustvo smrti stranca omogući joj da se suoči s prolaznošću vlastite majke pa je tako u zadnjoj sceni vidimo kako leži s majkom u krevetu te zajedno dovršavaju Mašinu bajku. Vrlo jednostavan i intiman film organiziran je u potpunosti oko lika kćeri Maše, koju hladno i distancirano igra Lana Meniga, što odlično doprinosi atmosferi filma i psihološkoj karakterizaciji lika.
Drugi film, nazvan prema predmetima koji se nalaze na stolu žene smještene u psihijatrijskoj instituciji, najizravnije se nadovezuje na temu psihičkog zdravlja i bolesti. Sara, hospitalizirana žena i majka malog djeteta, nalazi se u svojevrsnom limbu. Dovoljno je prisebna da joj atmosfera i štićenici psihijatrijske bolnice postaju nepodnošljivi, a nije dovoljno zdrava da bi je otpustili iz bolnice. To je početna situaciju teškog filma Josipa Lukića koji psihičko stanje likova dočarava titravom kamerom iz ruke kao i naglim pokretima kojima se nastoji obuhvatiti što više podražaja iz bolničke okoline. Sarina prisebnost uspješno je sugerirana polusubjektivnim kadrovima u kojima je ona fokalizator koji se čudi ili sablažnjava svijetom koji je okružuje. Dinamika filma oslanja se i na glumački par Tihane Lazović u ulozi Sare i Belme Salkunić, pomalo sadističke medicinske sestre Anite koja Sari brani gledati televiziju, što rezultira Sarinim slomom.
Oba ova filma, kao i neki prije njih, oblikovani su fragmentarno i prikazuju isječke iz života svojih junaka. Međutim, od ostalih ih izdvaja što oni uspješno ovladavaju raznolikim materijalom koji iznose pred gledatelja uvezujući pojedine fragmente u koherentnu priču.
Na kraju, potrebno je komentirati odluku organizatora da isprepletu Kockice s programom međunarodnih kratkometražnih filmova. Iako su se i na prošlim izdanjima filmovi prikazivali na isti način, ovogodišnji ZFF pokazao je veliku razliku između međunarodnih filmova kao što su Jelen, Phantom ili Marion te domaćih. Ona nije toliko izražena u nadarenosti autora_ica i autorskih timova, koliko u produkciji i financijskoj podršci koju imaju strani_e autori_ce. Ipak, u tako ograničenim mogućnostima autori_ce su pokazali_e u kojem smjeru hrvatska kinematografija može ići, a na nama je da ih u tome pratimo do prvog dugometražnog filma.
Objavljeno
