Blic Piše: Matija Mrakovčić
Nekoliko dana prije početka osmog izdanja DORF-a, vinkovačkog Festivala dokumentarnog rock filma, pročitala sam najavu intervjua s Tonijem Šarićem, direktorom festivala i Udruge ljubitelja filma RARE koja organizira festival. Najava je naglasila mjesto održavanja festivala kao daleke Vinkovce, što me neobično zateklo jer do tog trenutka nisam mislila da su Vinkovci daleko od mene (ili Zagreba, mjesta događanja spomenutog intervjua) već da sam ja daleko od Vinkovaca. Svatko koga znam, a da je u posljednjih dvadeset godina bio u tome kraju izvan toplijeg perioda, prepričao mi je istu stvar: stara, to je sve mrtvo! Jedan je prijatelj, rodom iz Vinkovaca, zaključio da aktualna vlast čeka daljnje pustošenje Slavonije kako bi je, nakon javnih firmi i javnih dobara, prodali zapadnom ili istočnom kapitalistu, u kompletu s Vukovarsko-srijemskom županijom i pridodanim vrijednostima u roblju i zemlji.
Daleko sam od Vinkovaca jer živim u glavnom gradu kojeg doživljavam kao da puca po šavovima od količine ljudi, betona, svjetlećih reklama, kulturnog života i borbe za bolju sadašnjost. Stoga su ulazak u Vinkovce i šetnja njegovim ulicama od željezničkog kolodvora do Gradskog kazališta, što je tek prvih dvadeset minuta, pomalo nadrealni. Šestogodišnjak, jedina osoba koju sam srela na ulici, objašnjava mi put. Okruženje koje čine kazalište i Centar znanja odmah iza njega, sablasno je prazno i čini se kao da festival otvoren noć prije još nije ni počeo. Nekoliko se ljudi pojavljuje iza mojih leđa, izgleda kao da svi idemo prema istom mjestu, razvija se razgovor, svi su nekoga zvali telefonom da ih uputi gdje treba doći. Od tog trenutka kreće avantura: DORF 2014.
Festival je do sada gostovao u 57 gradova u pet zemalja, no bitno je doživjeti ga na mjestu gdje je stasao, gdje lokalna publika u manjem ili većem broju dolazi na sve projekcije koje festival nudi. Ne bi se moglo reći da Vinkovci žive za DORF, ali DORF definitivno živi za Vinkovce. U ovogodišnjem izdanju festival je, uz glavni program koji je činilo 17 filmova domaće i svjetske dokumentarne produkcije, ponudio promocije knjiga Ante Perkovića, Marka Pogačara, Anđela Jurkasa, te promociju projekta Žuti titl Velimira Grgića i Marka Mihalineca, kao i izložbu devet lokalnih mladih likovnih autorica i autora koji su nedavno završili likovne akademije. Sve je događaje povezivao spiritus movens priče, Toni Šarić, te domaća, prijateljska atmosfera koja kao da je svoje posjetitelje pozivala da se prepuste trenutku i zaborave na stvarnost u kojoj će rijetko tko potegnuti do Vinkovaca radi festivala koji nudi filmove u dobrom dijelu dostupne i na Internetu i koji nakon osam godina rada i dalje nema mjesto namijenjeno prikazivanju filmova, već ga ugošćuju pomoćni prostori edukacijskog centra i kazališta.
Ulaskom na prvu projekciju Vinkovci postaju glazbeno-dokumentarna postaja koju se ne bi smjelo zaobići. Grad izobilja Mladena Medića i Zlatka Gotovca, koji na usta mnogobrojnih sudionika pulske punk rock scene 1980-ih progovara o najznačajnijim trenucima stvaranja i rastvaranja scene, vizualno je dojmljiv film zbog pregršt foto materijala, no nedostaje mu jedna bitna sastavnica: glazba. Više od stotinu minuta, koliko traje film, glazba je uključena samo kao pozadinski, utišani zvuk. Snimanje filmova o glazbenim herojima djetinjstva, podizanje spomenika jednom pokretu, ideji koja je utjecala na današnjicu, no bez propuštanja tog utjecaja kroz zvučnike, čin je koji umara gledatelja i na neki način zatvara tu ideju u prostore kojima pripada, u prostore prošlosti. Što čovjek može očekivati od glazbenog dokumentarca danas? Svakako, za njega je važno koliko pažnje posvećuje onome na čemu je izrastao: prije vizualnog medija, postojala je glazba. Potom dolazi priča, pa umijeće prenošenja glazbene priče u film.
Ne tražite dalje!, kao da je povikao protagonist sljedećeg filma koji se glasom i stasom pojavio u skype razgovoru s publikom koja se znatno povećala u odnosu na prethodnu projekciju. Marka Brecelja službena DORF-ova knjižica najavila je kao ”legendarnog underground genijalca, koji već 40-ak godina (Buldožer, pa solo, pa Meki terorizam…) uporno i tvrdoglavo stoji kao predvodnik u borbi za Zdravi Razum”. Breceljeva pojava ne može stati u rečenicu, ne može stati u pjesmu, album, a kako se pokazalo, niti u cijeli film. No, Brecelj ima karizmu koja može iznijeti film, a i film je svojim fokusima, govornicima i izborom glazbe solidno parirao glavnom liku te je izgledalo kao da je festival našao svog pobjednika. I kad se Brecelj sljedeći dan pojavio opremljen bocunima domaćeg vina i maslinova ulja, prijateljska je ofenziva na Vinkovce mogla zabiti još jednu zastavicu u kartu mekoteroristički osvojenih prostora.
To je bio početak festivala. Nastavak programa uslijedio je kao neformalno druženje u Walkowu, koje sam Brecelj naziva samoniklim kazalištem, odnosno omladinskim kulturnim centrom. Izvan scenski sjajnog nastupa beogradskog benda Straight Mickey and the Boys, odrađenog uz mnogobrojne improvizacije i dobar kontakt s publikom, pravi se DORF odvijao u obližnjem parkiću, i to samo za odabrane sretnike. Medo & prijatelji, što je neformalni naziv grupe trojice mladića, izveli su uživo nešto što bi moralo biti zabilježeno u glazbenom dokumentarcu na nekom sljedećem DORF-u. Hip-hop, beatbox, freestyle i društveno angažirani tekstovi, bez pripreme i bez treme, pokazali su što je alternativna vinkovačka glazba. Tim više čudi, da se prebacimo na bliži datum, što je 14. i 15. ožujka u klubu Ribnjak organizirana manifestacija na kojoj se predstavilo čak deset vinkovačkih bendova, a niti jedan nije izvodio glazbu toga žanra. U Ribnjaku se mogao čuti samo rock and roll, kao da Vinkovci još uvijek moraju pokazati da zaslužuju epitet najrokerskijeg hrvatskog grada, epitet koji su svom gradu priskrbile Majke, no nakon njih – još uvijek nitko. S druge strane, Medo & prijatelji opisali su u nekoliko pjesama te nezabilježene večeri svu atmosferu, jad i čemer te sjaj i boju koji okružuju njihovo postojanje u “dalekim Vinkovcima”, da sam tjedan dana poslije u Ribnjaku imala osjećaj da netko krivotvori to mitsko mjesto glazbe.
Ipak, nekoliko je segmenata važnijih od samog festivala, a tiču se dugotrajnijih projekata koje Udruga ljubitelja filma RARE provodi u slavonskom kraju. S jedne je strane program EDIT, baziran na kombinaciji edukativnih radionica korištenja medija filma i stripa, namijenjen učenicima viših razreda osnovnih škola. Kako je organizator DORF-a zadužen za radionice filma, na festivalu su predstavljeni i neki radovi polaznika. S druge strane, tu je projekt Film it Loud koji, u suradnji s festivalom Cinema City iz Novog Sada, kroz radionice koje vode iskusni profesionalci, masterclass predavanja i praktični rad, omogućava grupi mladih filmskih autora iz Srbije i Hrvatske bolje upoznavanje s procesom snimanja filma. Na otvaranju DORF-a premijerno je prikazano nekoliko filmova s Film it Loud radionice, te su Vinkovčani mogli vidjeti kakva stvarnost zanima njihove mlađe sugrađane i na koji način svoje interese prikazuju putem tog medija.
Subotnji festivalski dan donio je nekoliko iznenađenja. Projekt ###, što je i naziv sisačkog alternativnog benda, predstavio se odličnim crno-bijelim live videom nastupa u zagrebačkom Attacku i eksperimentalnim filmom Mulj. Trinaest minuta live snimke Matije Tomića i osamnaest minuta filma Gorana Nježića, iako odvojeni, prikazani jedan za drugim stvorili su atmosferu koju je rijetko koji film prikazan na DORF-u mogao dočarati. Prvim filmom bez riječi, samo uz glazbu i sliku, a drugim uz diskretnu naraciju Jurice Zrnca, inicijatori projekta i pruducenti kolektiv B.A.K.A. i Anti-Arbeit postigli su ono što nisu uspjeli, naprimjer, Zoran Krema (Zoffski Grč), Junya Kondo (Get action!) i Matko Petrić (Earl Jones je bija u pravu) stavljanjem u prvi plan svojih pričljivih likova. Pred proglašenje pobjednika prikazan je film Damir Avdić – Pravi čovjek za kapitalizam, koji je potom i odnio nagradu za najbolji film. Žiri u sastavu Ines Pletikos, Damir Čučić i Petar Protić jednoglasno je odlučio: “Autor filma Dušan Moravec portretirao je pjesnika, performera i glazbenika u stvaralačkom naponu snage. Filmom dominiraju sirova energija, bijes i preciznost Avdićeve artikulacije trenutka u kojem živimo, što je bilo presudno u donošenju odluke žirija. Ukratko rečeno, smatramo da je Damir Avdić zaista pravi čovjek za kapitalizam”.
No, što to uopće znači? Moravčev film sastoji se većinom od snimki nastupa Damira Avdića, a jedina scena u kojoj Avdić govori ona je kad gostujući na slovenskom radiju objašnjava voditeljici i slušateljima da čovjek mora imati stav. Ostale narativne uloge zauzimaju isključivo bosanskohercegovački autori i prijatelji, dok je publika na pojavu Miljenka Jergovića reagirala jednako kao što je Marko Brecelj reagirao na pojavu Zorana Predina u filmu o sebi, nazvavši ga najboljim slovenskim sinom i zahvalivši mu na sudjelovanju tako što je zamolio režisera Janeza Burgera da ga ne poziva da govori u filmu o Predinu, ako ga ovaj ikada bude snimao. O kakvom se dakle kapitalizmu ovdje radi, a da je Avdić pravi čovjek za njega? Ni u filmu niti u ocjeni žirija ne nazire se objašnjenje te se doima kao da je nagrada zapravo upućena liku i djelu Damira Avdića, a ne filmu o njemu. Film govori o kapitalizmu čiji su efekti zauzdani u granicama BIH, dok je najveći broj snimki Avdićevih nastupa izvan BIH, o umjetniku govore ljudi čiji je identitet upisan u osobnu iskaznicu, a većina ih uopće ne živi na prostoru Bosne. Ili upravo zato film opisuje kapitalizam jer on ne poznaje granice, pa ih tako ne poznaje ni pjesma Damira Avdića? Ili je eksploatatorski stav Dušana Moravca, simptomatičan za kapitalistički način proizvodnje, stav koji izražava prema Avdićevoj umjetnosti i njemu samome jer navodno samo prikazuje, ali ne i reproducira, upisan u temelje filma? Papagajski ponavljajući naslov filma, žiri je apsolutno propustio priliku za komentar i o ovdje dotaknutim pitanjima, i o stanju glazbenog dokumentarca danas, o smislu postojanja vrijednosnog suda u pitanjima umjetnosti te konteksta u kojem se film o Damiru Avdiću prikazuje.
Vinkovci su grad u kojem nailazite na grafit “Viva Chavez!” na nekoliko metara udaljenosti od reklame koju potpisuje “Bog”, a koja je zapravo propaganda za zabranu pobačaja. Odlazeći iz Vinkovaca možemo se vratiti na početak (teksta), ali i u budućnost (događanje u Ribnjaku). Odgovor na sudbinu grada, regije i njihovih stanovnika, koji u upletenosti u svoju nemilu pasivizirajuću stvarnost imaju priliku putem DORF-a doživjeti dašak drugosti, nalazi se dijelom i u komentaru frontmena benda Pogreb X. Započinjući svirku u Ribnjaku, Adolf je primijetio da se u Zagrebu sve više gradi, da je sve puno velikih i sjajnih zgrada te da se nekadašnji izraz Hrvatska radi, Pešta se gradi, iz njegove perspektive može sažeti ovako: Vinkovci rade, Zagreb se gradi. I to je to, možemo zamijeniti grad Vinkovce bilo kojim gradom koji nije upravno, gospodarsko, kulturno, prometno i znanstveno središte zemlje, i naći ćemo rješenje jednadžbe zašto je “to sve mrtvo”. DORF, a onda i manifestacija Vinkovci rockaju, osim što su hvalevrijedni projekti nekolicine entuzijasta, ujedno su nam i opomena da borba za drugačiju stvarnost mora u sebe uključiti i one stvarnosti koje često zaboravljamo jer se nalazimo u centru svijeta: ljudi, betona, svjetlećih reklama i kulturnog života.
ObjavljenoObjavljeno
