Kritika Od 1. do 4. listopada održalo se osmo izdanje ZEZ festivala u organizaciji Zavoda za eksperimentalni zvuk. Nakon proljetne suradnje s Muzičkim Biennalom Zagreb kroz suorganizaciju klupskog dijela programa Late Nights, program ZEZ-a po drugi se put održao u jesenskom terminu i izvan matičnog prostora KSET-a. Na četiri zagrebačke lokacije publika je ove godine mogla iskusiti nastupe vrlo raznolikih izvođača_ica koji njeguju alternativne i pomaknute pristupe eksperimentalnoj glazbi.
Uz zaista jak line-up, osmo izdanje ZEZ-a pružilo je iznadprosječan broj unikatnih izvedbenih iskustava – onih koja gotovo transcendiraju ili pružaju prekrasan eskapizam, iznenađuju svojom nepretencioznom, šašavom virtuoznošću ili nude kaotično zabavno pročišćenje. Svako od njih moglo bi inspirirati poseban pesudopoetičan tekst, zbog čega se čini najzanimljivijim u ovoj reportaži fokusirati na pregled nekoliko nastupa koji na specifičan način ostaju sa slušateljem_icom i otvaraju nove horizonte istraživanja zvuka.
Dva takva nastupa odvila su se već na večeri otvorenja u Grofu Melinu, čija je estetika pružila atmosferičnu, minimalističku kulisu meditativnim izvedbama umjetnica Penelope Trappes i Masme Dream World. Multinstrumentalistica Penelope Trappes stvara glazbu na razmeđu ambienta, neofolka i dronea koju karakterizira kontrast intenzivnog emocionalnog naboja i sanjivih, maglovitih atmosfera. Umjetnica u svom radu istražuje teme nasljeđa, majčinstva i žalovanja kroz spritualnu vizuru, gradeći imerzivne, hermetične zvučne pejzaže. U live okruženju, njena se kompleksna poetika realizirala kao krhko strukturirana seansa bez jasnog razrješenja.
Trappes je od samog početka nastupa pomno gradila suptilnu napetost, elegantno je rastežući do samog ruba raspršenja koje nikad ne dolazi. Stapanje uvišenih melodija inspiriranih folkom s hrapavim oscilacijama registrira se kao osjećaj ušuškanosti u umirujuć, delikatan zid zvuka s nedefiniranim oštrim rubovima. Iznenadna provala buke – udarac po tipki sintesajzera ili dezorijentirajuć gitarski riff tek na trenutak izbacuju iz transa induciranog njenim gotovo primordijalnim inkantacijama da bi se slegnuli natrag u auru nježno obavijajuće jeze. Inherentna polarnost Trappesine poetike došla je do punog izražaja, pri čemu je dinamika gotovo dramatične izvođačke ekspresivnosti i osjetne suzdržanosti ostavila dojam beskrajno intrigantnog, otvorenog pitanja.
Nastup Masme Dream World je eluzivnu mistiku Penelope Trappes pogurao na teritorij spiritualne ceremonije. Masma Dream World projekt je Devi Mambouke, interdisciplinarne umjetnice gabonsko-singapurskog porijekla koja djeluje u područjima performansa, zvučne terapije i eksperimentalne glazbe. Posvećena spiritualna i magijska praksa sastavnim je dijelom njene umjetnosti, vodeći njen kreativni proces i osobno iscjeljenje. Njena glazba predstavlja oblik rituala koji nastaje pod utjecajem vizija, sjećanja i religijskih tekstova, inkorporirajući drone, poliritmijske strukture i inkantacije da bi proizvela stanje duboke meditacije.
Za Masmu Dream World svaka je izvedba individualna duhovna ceremonija što publici nudi jedinstveno prožimajuće iskustvo. Po ulasku u prostor, pročistila ga je i izgovorila molitvu te zatražila publiku dopuštenje da počne. Ta je gesta predstavljala poziv na učestvovanje, svjedočenje i dijeljenje, čineći publiku ravnopravnim akterom izvedbe. Pustila je matricu tamnih, šumovitih droneova u koje je povremeno intervenirala udarcem u bubanj ili grebanjem površina mikrofonom dok je fokus rituala bio u koncentraciji njezine energije, konvulzijama tijela i facijalnih ekspresija uz šapate i inkantacije. Pred kraj nastupa postupno se prepuštala smijehu u različitim oblicima i intenzitetima da bi pjevajući obišla cijelu publiku. Izvedba je završila njenim nježnim rasipanjem transa i molitvom koja je zaokružila proces. Masma Dream World ovom je izvedbom pobudila specifične osjećaje fascinacije i strahopoštovanja.
U petak, 3. listopada program ZEZ-a bio je posvećen mračnoj kreativnoj buci, auditorno izazovnim nastupima i opskurnim praksama koje potencijalno izazivaju anksioznost čak i ako ponesete čepiće za uši. Noise večer održavala se u klubu Dva osam, a historijski značaj lokacije, na kojoj je u prošlosti bio kultni zagrebački rock/goth klub Jabuka, i standardno zamračen izvedbeni prostor pružili su više nego odgovarajuć kontekst nastupima dua Hexenbrutal, Granpa Abele i Bride.
Nakon Hexenbrutalove izuzetno glasne i zabavne kombinacije punka i dekonstrukcija sludgea i doom metala, nastup Granpa Abele pokazao se najvećim iznenađenjem večeri. Ranije poznat kao Justice Yeldham, Granpa Abela je noviji alias Lucasa Abele, cijenjenog free noise inovatora koji je 2018. godine čak i surađivao s Death Gripsima. Od ranih 2000-tih istražuje zvučne mogućnosti stakla te je za potrebe izvedbi razvio vlastiti instrument sastavljen od komada stakla spojenog na pick up mikrofon povezan na modular. Prema opisu na umjetnikovoj web-stranici, zvuk nastaje Abelinim prijenosom vibracija na staklo ustima da bi kontrolirao modularni patch bez korištenja tradicionalnih tehnika sinteze. Kako je direktno “sviranje” stakla u prošlosti znalo rezultirati prilično intenzivnim nastupima, bilo je teško procijeniti što se može očekivati od onog zagrebačkog. Međutim, Granpa Abela je od samog početka stvorio neočekivano ugodnu i intimnu atmosferu.
Abela je izvodio sjedeći bos na podu kluba, s “koferom” punim šarenih kablova u krilu, a publika se u polukrugu okupila oko njega. Instrument je pružao jedini izvor intenzivnog hladnog svjetla u prostoriji što je istovremeno stvaralo domaći i pomalo jezivi ugođaj, pogotovo jer su iznenadni bljeskovi svjetla predstavljali mali senzorni šok. Izvedba je načelno bila podijeljena u četiri dijela. Svaki od njih bio je centriran oko popularne pjesme iz perioda od 80-tih do 2000-tih te se dalo prepoznati Total Eclipse Of the Heart Bonnie Tyler, Poker Face Lady Gage i Usherovu DJ Got Us Falling In Love u usporenim, mutiranim verzijama koje je Abela sustavno dezintegrirao muzikalnom progresijom organskog noisea. Interesantnija od samog identificiranja popkulturnih referenci je njihova duhovita primjena u inače zahtjevnom nastupu, zaigrani mig trendu inkorporiranja vintage hitova u left field DJ setove. Iako je uključivanje popa neupitno doprinijelo pristupačnosti Abelina materijala, najfascinantniji dio izvedbe je umjetnikovo začudno umijeće i prodorna, reska čistoća samog zvuka stakla koji je manipulirao u različite strukture. Za vrijeme cijelog nastupa je održavao topao i prijateljski kontakt s publikom te je rijetko, ako ikad, publika s tolikim interesom i iskrenom razdraganošću pratila ovako uvrnut, u doslovnom smislu otjelovljen noise nastup. Klišej koji pada na pamet je “iskustvo za pamćenje”.
Posljednji dan festivala već je tradicionalno bio rezerviran za plesniju elektroniku koja redefinira logiku klasičnog rejva i zamućuje granice između koncertnog i klupskog rituala. U prostoru Attacka, koncertni dio večeri je predstavio tri različita pristupa postžanrovskoj glazbi kroz nastupe Juleka Ploskog, Evanore: Unlimited i Containera. “After” je zatvorio festival uz odlične idiosinkratične setove Banshe i dvoje DJ-a iz ljubljanskog kolektiva Nimaš izbire, msn gf i gabi98. Izbor Juleka Ploskog kao prvog izvođača večeri se činio neobičnim jer bi zbog decidirano klupskog karaktera njegove glazbe fluidnije spojio koncertni dio večeri i DJ setove nego druga dva izvođača. Pa ipak, odsustvo ustaljene žanrovske hijerarhije u subotnjoj satnici ZEZ-a se pokazalo kao prednost, s obzirom da je sam nastup Ploskog više pozivao na aktivno slušanje nego na ples kako bi svaki element njegove izvedbe bio doživljen u punom kapacitetu.
Ploski je postao prepoznatljiv po kolažiranju bogatih orkestralnih melodija, citata žanrova poput jazza ili folka, soundtrackova iz filmova i igrica s tranceom, eurodanceom i betonskim industrial beatovima. Unatoč stapanju stalno rastuće liste raskošnih motiva, njegov rad zadržava iznenađujuće nježan i refleksivan senzibilitet kroz izdanja koja često adresiraju teme identiteta i mentalnog zdravlja.
Zagrebački nastup Ploski je započeo osmominutnom sekvencom kojom je dominirao epski kinematični soundtrack potpomgnut teškim industrial beatom, instantno uvlačeći slušatelja_icu u njegov multidimenzionalni, magični svijet. Sastavni dio izvedbe čine dezorijentirajući vizuali, isječci iz filmova i sablasno-naivni, često hororom inspirirani crteži koje Ploski sam kreira. Sustavna izmjena nekoliko ključnih vizualnih motiva prati emocionalni vrtuljak prenesen zvukom. Grandiozni početak postupno se prelijeva u umirujući piano i fragmentirani treperavi ambient da bi preko upliva popa i ema potpuno logično završio na kratkoj provali hiperaktivnog rejva. Ostatak nastupa odvija se u meditativnoj izmjeni piano melodija prožetih glitchevima koji kulminiraju lirskom folk završnicom. Ploski svaki dio izvedbe tretira s velikom pažnjom i nepogrešivim osjećajem za balans, rezultirajući imerzivnim maksimalizmom lišenim patosa.
Nastupi Evanore: Unlimited i Containera svaki su na svoj način pokrili hirovitiji i minimalniji spektar ekstremnije eksperimentalne glazbe. Evanora: Unlimited je projekt multimedijalnog umjetnika Oriona Ohane koji istražuje glazbu, modu, film, narativ i različite oblike performansa. Ohana je Evanoru u intervjuima opisao kao kinematični univerzum unutar kojeg njegovi drugi projekti predstavljaju ponavljajuće likove s vlastitom narativnom putanjom. Najprominentniji od njih je Marjorie W. C. Sinclair, disociraniji pandan Evanorinoj furioznoj, neposrednijoj ekspresivnosti. Žanrovski plutajući u labavom prostoru između punka, minimal syntha i industriala, projektu Evanora: Unlimited svježinu daje sirova atmosfera ponajviše intenzivirana Ohanininm prodornim a opet gotovo krhkim vokalom. S druge strane, Marjorie W. C. Sinclair najviše vuče na cloudrap podebljan apstraktno memoarističkom poetikom i mnoštvom (pop)kulturnih referenci u vidu sampleova i inkorporiranja različitih jezika i lokalnih melodija, ovisno u kojoj državi Ohana u tom trenu živi.
Isprepletenost Ohaninih likova efektno je odražena na zagrebačkom nastupu, gdje se inicijalna kaotičnost fluidno pretapala u sardoničnu konfesionalnost. Otvorio je nastup s pjesmom na hrvatskom koja je podsjećala na iščašenu verziju domaće glazbe za ljetne terase o efemernoj ljubavi na moru i poslužila kao sladak uvod u trake s albuma Lustful Expanse. Ohana je izveo većinu pjesama s izdanja Evanore: Unlimited i Marjorie W. C. Sinclair, a njegova je nesvakidašnje karizmatična izvođačka prisutnost nosila cijeli koncert, istovremeno pristupačna i neuhvatljiva u svom galvanizirajućem katartičnom potencijalu. Velik dio publike otpočetka nastupa se nagurao u prve redove i potpuno prepustio izvedbi, od neobuzdanog skakanja i poganja na Evanorin repertoar do skupljanja oko umjetnika u intimnom krugu prilikom izvedbi materijala Marjorie W. C. Sinclair. Iako je nastup pred kraj postao pomalo repetitivan, Ohana ga je šarmantno zaključio ponavljanjem misteriozne mediteranske balade sa samog početka.
Nastup Containera nadovezao se na toplu ekscentričnost nastupa Evanore: Unlimited, ali ju je odveo u sasvim drugom smjeru. Projekt Rena Schofileda, koji je The Quietus prikladno opisao kao savršen rejv za punkere ili punk za rejvere, kombinira hipnotičke atmosfere mračnog techna sa visceralnoću noisea, istražujući njegov potencijal da bude naprosto neozbiljan. Iznikao iz underground noise i improvizacijske scene Providencea, Container elektronici pristupa ponajviše “bendovski”. Na mjestu suzdržanosti i repetitivne čistoće forme, nalazi se promišljena zaigranost kompozicije i tendencija testiranja granica najagresivnijih zvukova, zbog čega njegova izdanja imaju gotovo organsku kvalitetu, gradeći neurednu, euforičnu dinamiku u relativno ograničenom registru. Ukratko, Containerova muzika je zabavna.
To je posebno došlo do izražaja u live nastupu, koji se realizirao kao ona petominutna disruptivna sekvenca klasičnog techno seta rastegnuta na pola sata kontroliranog kaosa, stabilan influks distorzije bez trenutka predaha. Ponajviše baziran na prošlogodišnjem albumu Yacker, Containerov nastup je nasuprot standardnih rock i metal perkusija konstantno sudarao i uslojavao najkreativnije iteracije frekvencija na granici slušljivosti i grube teksture u propulziju začudno koherentnih melodija, potičući publiku na skakanje i mahnito lelujanje. Na trenutke je podsjećao na bolji industrial metal da bi prešao na teritorij crossover soundtracka iz coming of age filmova 90-tih, a čak su i (uvjetno rečeno) monotoniji, više technom obojeni odsječci nastupa tretirani s opuštenošću kakva rijetko prati pokušaje rekontekstualizacije noisea u neki lakši, plesniji tip izvedbe. Nastup je u maniri punk koncerta završio jednako iznenadno kako je i počeo, prigodno zaokruživši koncertni dio večeri.
Osmo izdanje ZEZ festivala raznolikim je programom unijelo prijeko potrebnu svježinu u ponudu događanja na domaćoj eksperimentalnoj sceni te je maštovitim i pomalo riskantnim izborom izvođača_ica uspjelo privući velik broj mlađe publike koja se pokazala izuzetno entuzijastičnom i zainteresiranom za nove oblike eksperimentalne glazbe. Atmosfera ovogodišnjeg ZEZ-a bila je nekako lakša i zaigranija u odnosu na prošla izdanja bez kompromitiranja kvalitete njegove provedbe, naznačujući još znatiželjniji, avanturistički nastrojen smjer kuracije festivala.
ObjavljenoObjavljeno
