Kritika Iskustvo rada na gradilištu za vrijeme pandemije COVID-19 bilo je tematska osnova plesaču Šimunu Stankovu za solo pod nazivom Arbajt koji je premijerno izveden u napuštenoj tvornici Grafokarton za vrijeme festivala Perforacije 2021. godine. U suradnji s dramaturgom Espijem Tomičićem i plesačicom Unom Štalcar-Furač kao savjetnicom za scenski pokret, nastala je predstava koja je elemente zahtjevnog fizičkog rada, kao što je nošenje teških vreća šute, razvila u uzbudljiv plesni pokret.
Nešto kasnije predstava je ponovljena u Galeriji Nova u sklopu izložbe Rad, nerad i samodisciplina kustosice Tene Starčević. Tema izložbe bila je preispitivanje romantiziranog statusa umjetničkog stvaranja kao nečeg spontanog i različitog od rada. Za izložbeni prostor, segment izvedbe u kojem Stankov balansira na nestabilnom zidiću od cigle te istovremeno cigle izmiče pod svojim nogama nadopunjen je presvlačenjem plesača iz plave radne odjeće u svakodnevnu majicu i hlače, čime se vrijeme uloženo u izvedbu podcrtava kao rad različit od slobodnog vremena. Na vješto kuriranoj izložbi u kojoj su svi radovi prostorno i koncepcijski sretno smješteni, Arbajt se istaknuo izravnošću.
Ove godine je trojac Stankov, Štalcar-Furač i Tomičić nastavio s radom, te su im se pridružili Tena Starčević, novomedijski umjetnik Branimir Štivić i producentica Ivana Korpar kako bi oformili Arbajt kolektiv. Kao priprema za premijeru predstave Arbyte 2.0 izvedene su tri akcije u javnim prostorima: ispred nekadašnjeg Kina Europa, na Trgu Francuske Republike i ispred napuštene tvornice Nada Dimić u Branimirovoj ulici. Stankov, Štalcar-Furač i Tomičić su izvodili varijaciju na figuru s izmicanjem cigli pod nogama dok je Tena Starčević stajala u poziciji nadzornika. U objavama koje su pratile ove akcije i u tekstu uz samu predstavu, kolektiv kao svoju temu navodi proces nastanka rada – “kakva je to izvedba koja proces postavlja u središte zanimanja i tretira ga kao gotov proizvod?” U ovoj eksplicitnoj nedovršenosti, akcije je lako vidjeti kao osnovni dio rada, a ne tek najavu.
Premijera predstave Arbyte 2.0 održana je u Pogonu, u prostoru napuštene tvornice Jedinstvo. Mjesto izvedbe omeđeno je na dvije strane publikom, a na druge dvije PVC ogradom za gradilišta. Prostor je osvijetljen reflektorima koji se nalaze na sceni, a uz njih se nalaze palete i cigle. Tomičić, Štalcar-Furač i Stankov nastupaju odjeveni u plava radnička odijela u kojima su ušiveni narančasti i srebrni refleksivni segmenti. Autorica kostima je Ivana Stećuk koja kolažiranjem tekstila izrađuje odjeću naglašene spontanosti i DIY karaktera pod markom Feeddogz. Autor perkusivne elektroničke glazbe grubih industrijskih tekstura je Branimir Štivić.
Predstava počinje već spomenutim balansiranjem na nestabilnom zidiću od cigle. Novi rekvizit je drvena paleta koja Stankovu služi kao platforma na kojoj skače uz eksplozivne zamahe rukama generirane iz ramena dok je ostatak opušten kao bič. Štalcar-Furač nadopunjuje figuru pomičući paletu ispod njega, a kasnije paletu okreću na stranu te Stankov balansira na njoj u položaju skejtera. Osim dinamičnosti i nestabilnosti koju rekviziti pružaju, oni postaju i prepreka i granica pokretu. Primjerice, spomenuti zamasi rukom dobivaju analogiju kasnije, kada opuštenu ruku plesača cigla povlači prema dolje iz njenog neometanog zamaha. Nešto kasnije Stankov se vrti oko tornja od cigle, a kada se toranj sruši njegovo kruženje gubi središte i slobodno se širi u prostor.
Motiv koji se ponavlja kroz predstavu i koji svi plesači izvode je ritmično i energično brisanje poda rukama pri čemu se diže prašina koja je vidljiva na svjetlu reflektorim, a zatim se kao zagušljivi oblak širi čitavim prostorom. Energičnost u ovom slučaju nije elan nego silovitost koja rad prikazuje kao trud i muku. Repetitivnost pokreta se u kontekstu ove predstave vrlo lako povezuje s mehanizacijom kao obilježjem rada. Pritisak za neprekidnim i kvantitativno mjerenim radom, pod kojim Charlie Chaplin gubi kontrolu nad sobom u tvornici, i dalje postoji no u novim oblicima, pa tako nažalost i ovaj simbol još uvijek djeluje svježe.
Ponavljanje se pojavljuje i kao sinkronizacija plesača koja djeluje kao poništavanje osobnosti. Trenuci kada se Stankov i Tomičić valjaju na podu jedan do drugoga ili kada svi troje ponavljaju isti motiv su jedini momenti kada plesači ne djeluju individualno. Njihovi se segmenti isprepliću i nadopunjuju, ali su u osnovi tri različite plesne dionice. Teško je maknuti pogled sa Stankova, a Una Štalcar-Furač je izvodila skokove s toliko energije i suprotstavljenih direkcija zbog kojih sam poželio vratiti izvedbu unazad samo da ih ponovno vidim. Pored njih dvoje, Espi Tomičić postaje gotovo neprimjetan, a kada izvode isti materijal vidljivo je jasno odstupanje u razrađenosti pokreta.
Za vrijeme izvedbe, plesači si uzimaju vrijeme da sjednu i predahnu. U tekstu koji prati predstavu, a potpisuju ga Tena Starčević i Espi Tomičić, to se interpretira kao subverzija tradicionalnog načina proizvodnje: plesači proizvode izvedbu iako se odmaraju. Osim toga, odmor je dramaturški koristan kao pauza kojom se naglašavaju aktivni dijelovi izvedbe. Sam prostor izvedbe je relativno malen, te je prilično gusto napunjen. Cigle, palete i naravno, izvođači, u stalnom su pokretu i većinu izvedbe je kretanje dosta ujednačeno raspoređeno. Pred kraj predstave, glazba se ubrzava, pozornica se prazni, a plesači reflektore usmjeravaju prema publici. Snažna svjetla titraju u ritmu s glazbom, a osim njih ništa nije vidljivo. Izvođači se vraćaju na scenu i izvode posljednji intenzivni dio predstave, prašina ispunjava prostor, a znoj kaplje s čela plesača.
U recentnom tekstu Josipe Lulić o izložbi Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast! održanoj u Meštrovićevom paviljonu autorica ispitujući politički potencijal djela tvrdi da “isti predmet – video, crtež, performans – u različitim kontekstima svoj potencijal ostvaruje u drugom opsegu.” Ovdje izražena važnost povezanosti rada sa značenjskom mrežom u kojoj nastaje čini mi se kao dobar način artikulacije onoga što smatram vrijednim kod Arbajta. Otvoreno povezivanje projekta s iskustvom fizičkog rada autora, povezivanje s industrijskim prostorima te trudbena izvedba koji su prisutni u Arbajtu iz 2021. čine prvotni simbol. Kasnijim uključivanjem suradnika izvan polja izvedbenih umjetnosti u Arbajt kolektiv započinje umnogostručivanje značenja početne ideje.
Izmještanjem segmenta izvedbe u javni prostor i povezivanjem sa zapuštenim kinom Europa, te zapuštenom tvornicom Nada Dimić otvaraju se pitanja vezana uz društvenu sigurnost (kulturnog) radnika. Također se otvara veza s radom Sanje Iveković čija su mnoga djela vezana uz osobu ili tvornicu Nade Dimić. Sanja Iveković također je jedna prvih autorica koja na našoj sceni izvodi performans u javnom prostoru uz Vlastu Delimar, Grupu šestorice autora i druge.
Osim bujanja asocijativne mreže, Arbajt kolektiv radi opipljive korake prema organizaciji rada povoljnoj za radnike. Kolektiv se predstavlja kao horizontalna zajednica čime se izbjegava da rad koji je u samoj izvedbi skriven, kao što je rad producentice Ivane Korpar, ostane neprimjetan. Dakle Arbyte 2.0 nije samo formalno bogata plesna predstava, nego je drugo poglavlje u projektu koji promišlja pojam rada sa svom širinom koju obuhvaća i težinom koja mu je s vremenom upisana, a istovremeno ga hrabro i neopterećeno ponovno definira i ostvaruje.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
