Intervju Kada je prije pet godina film Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa (2020.), u režiji Dalibora Barića, uzburkao hrvatsku kulturnu scenu ulaskom u uži krug potencijalnih kandidata za nagradu Oscar u dugometražnoj animiranoj kategoriji, ovo djelo kriptičnog naslova u javnosti je često pratio kratki paratekst s internetskih stranica Hrvatskog audiovizualnog centra – usmjeren ponajviše na prenošenje fabule filma. Međutim, osamdeset minuta Barićevog eksperimenta bilo bi uistinu filmski neefikasno ako bismo ih sagledavali samo kao pokušaj prenošenja pseudokriminalističke priče o Martinu, Sari i Ambrozu. Umjesto pričanja, Barić je vješto tranširao osnovice onoga što filmsko djelo i umjetnički posredovana stvarnost uopće jesu.
Onda, 2025. godine, od šibenskog metamaga eksperimentalnog filma dolazi dugometražni animirani film Svi operateri su trenutno zauzeti za koji je HAVC s majčinskom pažnjom na svojim stranicama ponudio sažetak: “Roman Novotny, nekad cijenjeni scenarist, danas je zaboravljen autor koji nevoljko prihvaća posao u bizarnom turističkom resortu Simula Peninsula. Ondje se, pod vodstvom zagonetnog Doktora Dopplera, odvija neobičan eksperiment: simulirano ‘filmsko’ ljetovalište u kojem gosti igraju unaprijed pisane uloge, a scenaristi – ‘operateri’ – svakodnevno kreiraju njihove priče. U fokusu fiktivne drame su Klara i njen zaručnik, čiji se odnos raspada, te enigmatična figura s porculanskom maskom, Persona – jedini lik koji je u potpunosti svjestan da se svi nalaze unutar filma.”
Prije pet godina, iz nabujalog je Barićevog filma provaljivalo toliko linija potentne provokacije da je obuzdati tu plimu koristeći se tekstualnom zakrpom od par rečenica bilo iznimno teško. Danas, međutim, HAVC-ov sažetak efikasnije predočuje Barićev film. Treba li ovo smatrati pozitivnim ili negativnim (pred)znakom?
Film otvara scena snubljenja predstavnice Simule Peninsule i agenta koji protagonista Romana Novotnyja (Nikša Marinović) nagovaraju na angažman u kreiranju turističkih parastvarnosti. Besposlen i očajan, scenarist nevoljko pristaje, upućuje se na poluotok Simulu i počinje pisati turističke scenarije, a doskora upoznaje i centralnu organizacijsku točku ovog pothvata – doktora Dopplera (Boris Bakal). Ovaj mu nudi svojevrsno promaknuće – mogućnost da istovremeno bude scenarist i glumac. Novotnyjeva dodatna razina djelovanja kao glumca u svijetu efemernih, potrošnih stvarnosti ipak mu ne omogućuje i višu razinu slobode, pa ubrzo shvaća da je i ova operativna pozicija također posve uvjetovana ranije pripremljenim pričama. Eventualna mogućnost da se njegova scenaristička sloboda prenese i na novostečenu glumačku ulogu nije moguća – jer mu je zabranjeno pisati vlastite dijaloge.
Romanovo nezadovoljstvo nestabilnošću paralelnih linija stvarnosti raste do paroksizma i scenarist u konačnici doživljava slom. ParaDoppler, pseudoDoppler ili čak arheDoppler veže ga za stolicu i udara u lice figurativnom lopatom – dokazujući mu posvemašnje odsustvo slobodnog djelovanja – Roman je naime tek jedna od mnogih iteracija svoje uloge. Saveznik i kolega Albert (Nikša Butijer), pak, pruža izlaz iz cirkularnosti nihilizma pa će na Romanov lament o krizi identiteta odgovoriti vrlo jednostavno:
ROMAN: Glavni lik prolazi kroz krizu identiteta i sumnje u svoje motive. Ja upravo pričam o tome. To je tako meta, tako passé. Ja sam hodajući kliše.
ALBERT: Romane, dosta filozofiranja, vrijeme je za akciju!
Gotovo sve likove moguće je podvesti pod osnovnu liniju Romanove svijesti i nazvati ih manifestacijama raznih aspekata njegove ličnosti, uz iznimku Alberta, koji se svojom živopisnošću i neposrednošću u komunikaciji opetovano odupire utapanju u ovom konstruktu. Doppler bi u toj interpretaciji bio tek radarski odjek Romana, odražavajući i pojačavajući njegove sumnje i strahove, dok bi Klara (Ana Vilenica) bila na brzinu sklepani aspekt žudnje u nekakvom nacrtu ljubavne priče za koju Roman u osnovici ne haje previše pa gledatelj_ica neće dobiti previše prilike za saživljavanje s njegovim pseudoljubavnim čeznućima. Albert, u drugu ruku, poput deus ex machine dolazi da bi pogurnuo priču naprijed i izvukao protagonista iz cirkularne žabokrečine metapasivnosti.
Kada je srušio sve konvencije priče, Roman se samoonemogućio u daljnjem scenarističkom stvaranju. Preduvjet za uživanje u priči na bilo kojoj operativnoj razini – bio to vic, roman, film, međunarodna politika, ljubav – jest postojanje konvencijske razine koja osigurava pristanak na svijet umjetnoga uz privremeno zanemarivanje izvanfikcionalnih elemenata koji otežavaju ili onemogućuju uključivanje u priču. Može li postojati narativ ako je sama konvencija pripovijedanja istinski nadiđena i odbačena? Postoji li scenarij života ako ne želimo pristati da je ono što se oko nas događa zaista čvrsta žanrovska činjenica?
ROMAN: Zar nisi čuo? Mi smo izmišljeni likovi.
ALBERT: Čuo sam i za kultove koji ti isperu mozak, ubiju volju za životom. Ako im povjeruješ, gotov si.
ROMAN: Ne znam više u što da vjerujem.
ALBERT: U sebe!
Albert, moguće je pretpostaviti, za razliku od kultova ne posjeduje sveobuhvatne odgovore i zato opet sve vraća na Romana – ili njegovo “u sebe”. Ovu vlastitost, Roman će pronaći u odluci da razbije fikcionalni svijet poluotoka Simula, pa Doppleru umjesto scenarija preda prazan papir. Bez scenarija – projekt staje, a Roman i njegovi drugovi otplovljavaju u The End.
Protagonist Roman Novotny u ovom metafilmskom djelu prolazi kroz, kao što i sam kaže: putovanje. Ipak, ne čini se da njegovo putovanje – za razliku od klišeja koje proziva – negdje naročito vodi. Kreće iz početne točke nezavidne profesionalne pozicije, zbog koje prihvaća scenaristički projekt kojemu ne vidi naročitog smisla. Kada, makar privremeno, pristane na konvenciju nadničarskog angažmana, Novotny ustanovljava (ili si potvrđuje) da je svijet koji pomaže proizvesti efemerija i tlapnja. Ipak, svijet Simule nije ništa manje tlapljiv nego Romanova početna stvarnost karijernog ćorsokaka, a nakon što se potuče s nadničarstvom, Roman će iz protesta – prestati stvarati.
Kako znamo da su Doppler i njegov svijet uobrazilja? Zato što Romanove akcije zaista djeluju na njega, jer iako će doktor proklamirati da je Novotny tek jedan od mnogih, potrošan i predvidljiv, bez njega sve staje. Novotny ne polaže pretjeranu nadu u neku kolektivnu akciju, a premda u njegovoj zavjeri sudjeluju i drugi likovi, oni su, uz iznimku Alberta, zaista tek paralikovi. Mogla bi se Romanova akcija oneosobiti i promatrati u ključu individualne ideje koja prerasta u eventualnu društvenu promjenu, no narav njegove pustolovine ne pruža previše argumenata za to. Postoji zaista samo jedno središte ovoga svijeta – i to je Roman Novotny. Svi će se, poput praznih lutaka, složiti na pod ako im Roman, kao demijurg, ne nastavi podarivati smisao.
Odlazak u The End stoga je samozadovoljan: ja sam uistinu važan, moja je sumnja srušila Simulu. I gdje tada putuje Roman? Na novi otok? Kakav poluotok? Roman je možda srušio jednu iluziju, ali ne čini se da je umjesto nje izgradio – išta.
Sama topografska priroda mjesta na kojem se odvija radnja upućuje, doduše, na nestabilnost solipsističkog poimanja stvarnosti, jer poluotok podrazumijeva postojanje kopna. Likovi će naglašavati i inzistirati na činjenici da se ne nalaze na otoku, već poluotoku, ali u praksi, Simula Peninsula funkcionira više kao Simula Insula.
Dok je u prošlom filmu Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa priča bila gurnuta u stranu da bi ostavila mjesta za poigravanje sa slojevima filmskog i stvarnosnog, Barićev novi film Svi operateri su trenutno zauzeti, u drugu ruku, obilježen je određenim zaokretom. Osim što je proces stvaranja scenarija jedan od njegovih temeljnih motiva, film sadrži znatno razrađeniju i koherentniju priču – više nalik klasičnim modelima filmskog predstavljanja fabule. Svejedno, kao i u svojem prethodnom filmu, Barić tranšira narav umjetničkoga. Čak i kada nam maše zavodljivom crvenom krpicom fabule, ustvari mukotrpno i temeljito dokazuje nemogućnost njezinog postojanja u fikcionalnom svijetu koji je lišen stabilnosti umjetničkih konvencija, uz likove koji opetovano razbijaju četvrti zid.
Grcanje u nihilizmu koje se uvlači u moždane Romana strahovito je, a bješnjenje sveprožimajućeg mora besmisla u kojem scenarist pliva ispunja pluća i prijeti utapanjem. Tamo negdje na dnu tog mora, daleko od šarenih tehnologiziranih fasada Simule, poput potopljene Atlantide, krije se arheološki svijet iskonske jeze i sumnje. Nepokolebljivost opetovanog vraćanja ovoj jezi kod Barića osvježava, ali hod po ivici ambisa iz kojeg viri mirijada očiju čini se potencijalno pogibeljan.
Možda bi albertizacija fabule mogla podići razinu kontingencije i osnažiti povezanost Simule s kopnom? Splitski režiser, scenarist i glumac Šimun Šitum sa svojom je ekipom stvorio sajnfeldovski repozitorij dalmatinskog okusa u jednom od najboljih ostvarenja suvremene hrvatske audiovizualne misli – web serijalu Carstvo ladovine (2018). Bi li ovakvi fragmenti mogli funkcionirati kao stvarnosne kotve u daljnjim projektima metamaga? Uz scenarističko pojačanje, Bariću bi, između ostaloga, zasigurno ostalo više vremena za stvaranje filmske glazbe, što je nažalost – unatoč besprijekornom angažmanu Marka Levanića – izostalo u Svi operateri su trenutno zauzeti. U tom bi se kontekstu, kao i u prijašnjim djelima, mogao posvetiti razvoju klinički precizne elektroničke glazbe koja optimalno rezonira s njegovim filmskim metasvjetovima.
Konačno, katkada možda zaista treba poslušati Alberta.
Objavljeno
