Kritika Izložba je rezultat istraživačkog projekta za 2013. godinu, provedenog u sklopu kontinuiranog edukacijskog programa Kustoske platforme, na kojem su radili sami polaznici (mahom studentice i studenti povijesti umjetnosti i muzeologije), uz stručno vodstvo mentorice Ane Kovačić i asistentice Mateje Kuke. Zadatak polaznika, budućih mladih kustosa i kustosica, bio je istražiti fenomen tzv. knjiga umjetnika, ispitati povijesni, kulturni i politički kontekst njegovog nastanka i razvoja, iznova ga definirati u skladu s aktualnim trendovima u suvremenoj umjetnosti i humanističkim znanostima, interpretirati dosadašnje izražavanje regionalnih umjetnika u tom mediju, te predstaviti publici mlađe autore koji ga često koriste u svom radu. Pored same izložbe, rezultat projekta jest i vrlo informativan, te koncizno i precizno dizajniran katalog (dizajneri: Ivan Klis, Damir Prizmić), koji će zasigurno biti vrijedna referenca budućim istraživačima ovog područja.
Izložba je bila podijeljena na tri dijela. Prvi dio, vremenska lenta (aplicirana na zidove galerije) predstavljala je kronologiju rasta knjiga umjetnika, i njoj srodnih umjetničkih i književnih žanrova, poput ilustriranih žurnala i kratkih pregleda slikarske produkcije pojedinih autora s kraja 19. i početka 20. stoljeća; zatim prvih izdanja vizualne, tj. konkretne poezije, avangardnih manifesta francuskih, talijanskih i ruskih umjetnika, i tako dalje. Pri tome je publika paralelno pratila slijed događanja na međunarodnoj i regionalnoj razini, još od prvih knjiških bakropisa britanskog pjesnika, slikara i grafičara Williama Blakea (Pjesme nevinosti, 1789. i dr.), odnosno debitantskih zbirki poezije naših Janka Polića Kamova (sam početak 20. stoljeća) i Josipa Stošića (Đerdan, 1951.), pa sve do današnjih dana, kada je jedan povijesni krug razvoja knjiga umjetnika zaključen, a nove se smjernice uporabe tog medija sve češće javljaju, bilo u smislu bilježenja intimnog svijeta umjetnika, bilo političkih komentara, i slično. Na temelju prikazanih podataka, autori izložbe knjigu su umjetnika okvirno i labavo definirali kao “medij za prijenos umjetnikovih ideja; nada, želja ili pak aktivistički progovaraju o temama koje ih more. Umjetnici tako rade intervencije u knjizi, (…) koriste [je] kao skulpture, kao dokument, kao rad. Odnosno umjetnici istražuju i propituju njenu strukturu, formu i koncept.” (Fujs L., Marendić I., Knjiga umjetnika – definicije, 2013.)
Ovu su definiciju autori u daljnjem tekstu detaljnije razradili, no upravo su ovakvi gabariti knjige umjetnika ponajviše vezani uz značajan procvat medija u regionalnom kontekstu, tijekom razdoblja jugoslavenskih neoavangardi 1960-ih i 1970-ih, pa i 1980-ih godina, kada su ga zaista brojni umjetnici prepoznali kao iznimno podatan i fleksibilan način izražavanja, te su na eksperimentiranju knjiškom formom temeljili gotovo cijele opuse. Upravo je tome posvećen drugi dio izložbe, u kojem je izložen niz fotokopija najznačajnijih knjiga umjetnika, ali i avangardnih časopisa iz toga doba, poput dobro poznate Gorgone u redakciji Josipa Vanište i Julija Knifera, Maja ’75. u redakciji Grupe šestorice autora i njihovih suradnika, viđenijih djela Sanje Iveković, Vlade Marteka, Mladena Stilinovića, Gorana Trbuljaka, Vladimira Gudaca i drugih, što se podjednako odnosi na njihove samostalne knjige i na inovativne kataloge njihovih izložbi. Posjetitelji su imali priliku prolistati i nekoliko zbirki avangardne i kontra-kulturne poezije, bliske poetici fragmentiranja jezika i korištenja riječi i pojmova kao građevne materije vizualnih podražaja i semantičkih fenomena, poput raritetnih izdanja knjiga Katalin Ladik i Milka Valenta (Koan, 1984.), i tako dalje. Premda se dio tih materijala posljednjih godina često pojavljivao na različitim izložbama neoavangarde (kao što su uvršteni i u zbirke pojedinih galerija i zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti), koja se sve više valorizira i definitivno postaje mainstream, bilo je zahvalno vidjeti najvažnije primjerke na okupu, pa makar i u obliku fotokopija, jer je to značilo da ih se moglo slobodno iščitavati i prelistavati.
Treći, i, vrijeme će pokazati, dugoročno najzanimljiviji dio izložbe bio je posvećen radovima mlađih autora, uglavnom generacije rođene 1980-ih, koja polako ali sigurno stupa na domaću likovnu scenu. Premda se njihova djela ne mogu sva označiti pojmom knjige umjetnika u užem smislu riječi, jer podrazumijevaju i opsežne bilježnice pune skica promjenjivih vrijednosti, bilo ih je iznimno poticajno detaljno promotriti zbog uvijek intrigantnog i neodoljivog voajerskog uvida u krajnje intimne aspekte života umjetnica i umjetnika, poradi čega izlaganje tih materijala predstavlja i svojevrsni čin hrabrosti koji u svakom slučaju treba pozdraviti i pohvaliti, pa čak i ako rezultat nije uvijek spektakularan. Naprotiv, svakako je bilo radova koji zavređuju mnogo širu pozornost nego što su je mogli dobiti izlaganjem u galeriji prilično udaljenoj od središta Zagreba, ma kako značajna ta institucija bila (a jest). Izdvaja se podeblja, iznimno maštovita knjiga skica Barbare Radelje Strah od sjedenja, nastajala od 2010. godine do danas, velikog formata, odmah uočljiva zbog gipsanog lica oblikovanog na naslovnici, čime je postala svojevrsna skulptura, izraz kontinuiteta zajedničkih stremljenja starije generacije umjetnika i mlađe, nadolazeće. Unutar knjiškog bloka, pak, promatrača je dočekao vješto artikuliran svijet asocijacija, emocija i psiholoških stanja, premrežen promišljenim varijacijama slobodno definiranog sustava simbola, iscrtanih gustom, pažljivom igrom zamršenih linija, uz niz poetskih zapisa koji posjeduju određenu literarnu vrijednost. Riječ je, zapravo, o bogato ilustriranoj slikovnici, svojevrsnom autoričinim oniričkom dnevniku i niši za jezične igre, što to djelo svakako uvrštava u kategoriju knjiga umjetnika naglašeno ispovjednog karaktera.
Pored knjige Barbare Radelje, valja spomenuti i nekoliko publikacija koje je izložio mladi fotograf Luka Kedžo, među kojima je ona najambicioznija, Odgovornost (2012.), nastala u suradnji s Nevom Kiš, a djelomično predstavlja fotografsko-grafički zapis sa zajednički provedenog ljetovanja, no, međutim, ne funkcionira samo na razini dnevničkih bilješki, već komunicira i razmišljanja autora o prirodi samog medija, kao i uopće o smislu javnog, odnosno galerijskog predstavljanja umjetničkih djela. Autori su osmislili vrlo zabavan koncept ‘slučajne galerije’ Plićak, koja prikazuje sve što valovi donesu na nemirnu obalu oceana, upravo na onu tanku crtu, onaj prijelazni prostor koji razdvaja kopno od mora, javu od sna, konkretno i materijalno od transcendentalnog i eteričnog. Uistinu se radi o svojevrsnoj “land-art” akciji, temporalnoj instalaciji uvjetovanoj silama prirode, čiji su život autori, naravno, dokumentirali fotografijom i uvrstili u knjigu. To je samo jedan od primjera njihovog poigravanja s konceptom umjetničkog djela kao takvog, što je očito i iz ostalih intervencija u knjiški blok, od trganja listova i promjena vrste pojedinih papira, do dodavanja raznoraznih skulpturalnih dijelova od stranice do stranice, čime je Odgovornost poprimila posve hibridnu formu koju nije lako jednoznačno definirati. Možda je naprosto riječ o prijenosnoj galeriji “ready-made” predmeta u obliku uvezanih araka papira, što bi zaista predstavljalo neočekivan i zanimljiv način izlaganja.
Među umjetnicima čije su publikacije predstavljale ponajprije opširne blokove najrazličitijih skica našli su se vrlo talentirani crtači poput Mirona Milića, Tee Stražičić, Stipana Tadića i drugih, a njihove su knjižice izostankom bilo kakvog čvršćeg koncepta i šarmantnom razbarušenošću motiva, tehnika i preokupacija, izložbi donijele zamjetnu dozu ležernosti, opuštenosti i humora. Time je zaokružen i taj posljednji dio izložbe, pregled aktualnih tendencija u široko postavljenom mediju knjiga umjetnika, a u kontekstu lokalne likovne scene, čime je izdvojen tek jedan dio njezine recentne svježine i pluraliteta, poglavito u sferi figurativne grafike koja se svojim meta-žanrovskim sadržajima nerijetko dotiče konceptualne umjetnosti. Doduše, može se reći kako je to trenutno i jedan od najvitalnijih vidova domaćih vizualnih umjetnosti općenito, stoga se ova izložba, iako prvenstveno rezimira i analizira prošlost, na neki način također može shvatiti i kao anticipacija budućnosti, barem u okviru jedne usko povezane zajednice umjetnika koja će se uskoro tek početi ozbiljnije i slojevitije promatrati.
ObjavljenoObjavljeno
