Blic Piše: Dinko Štimac
Suvremeno digitalno doba širopojasnog interneta i baražna paljba uvijek sve boljih, luksuznijih i dostupnijih digitalnih izdanja inozemnih filmskih djela ubrzano i nepovratno kvare našu omladinu. Kvar ovdje ne proizlazi tek iz upravo besramno lake legalne (ali i ilegalne) dostupnosti suvremenih, već i klasičnih djela njemačke, ruske, engleske, američke i ostalih svjetskih kinematografija. Digitalni razmaženjaci mlađih generacija suočeni su s – moglo bi se reći – nakaradnim bogatstvom opcija: kada, kako i koliko gledati klasična svjetska filmska djela koja ih zanimaju. Možda im se prohtjelo gledati klasične znanstvenofantastične filmove snimane u SSSR-u? Dovoljno je otvoriti službenu internetsku stranicu Mosfilma ili njihov Youtube kanal i po volji se naužiti klasika kao što su Solaris (Солярис, Andrej Tarkovski, 1972), Ivan Vasiljevič mijenja profesiju (Иван Васильевич меняет профессию, Leonid Gajdaj, 1973) i Kin-dza-dza! (Кин-дза-дза!, Georgij Danelija, 1986). Ako im se ushtjedne nešto konzervativnija opcija uživanja u inozemnim DVD ili Blu Ray izdanjima, mogu se okrenuti online trgovinama i poručiti po fizičku kopiju filma kao što je primjerice Hitchcockova Vrtoglavica (Vertigo, 1958).
Međutim, s čime će se suočiti ovi znatiželjnici ako svoje filmofilske oči okrenu prema hrvatskoj produkciji? Ostanimo u 1958. godini kada je u kinodistribuciju krenula Vrtoglavica, jedan od klasika američke kinematografije. Naime, upravo je te 1958. godine, tada jugoslavenska, a danas hrvatska kinematografija proizvela vlastiti klasik: H-8 Nikole Tanhofera. Osim očitoga, Vrtoglavicu i H-8 ponajprije razlikuje činjenica da je jednoga moguće legalno kupiti u DVD izdanju, dok drugoga nije. Posljedično, Vrtoglavica je za razliku od H-8 dostupna i za posudbu u sustavu gradskih knjižnica Zagreba. To ne znači da hrvatski gledatelji baš nikako ne mogu doći do filma H-8: može ga se pogledati u Hrvatskom državnom arhivu, tj. njegovom filmskom odjelu, na njega je zasigurno moguće nabasati gledanjem programa nacionalne ili privatnih televizija, ali i praćenjem programa nezavisnih kinodvorana u Republici Hrvatskoj.
Ali, to nije dovoljno. Dok svijetom hara pošast digitalizacije hrvatski građani poput ubogara s margina promatraju progres i prose od kontingentnih vjetrova televizijskih i kinematografskih programa da pred njih nanesu hrvatski film. Ukoliko proširimo ovu sliku, zamjećujemo da se problem ne tiče tek domaćih aktera – nedostatak adekvatnih digitalnih distribucijskih puteva efektivno zapečaćuje našu kinematografiju prema svijetu i od nje čini smrdljivu grobnicu, a ne čarobni repozitorij filmski posredovanog povijesnog znanja, vještine i lokalnih stilskih specifičnosti.
Naročito upadljiva digitalno-distribucijska rupa hrvatskog filma povijesno je razdoblje od 1945. do 1991. u kojem su – uz neke promjene u modelu – dugometražnu produkciju mahom vodila državna poduzeća (o promjenama u upravljačkim modelima jugoslavenskog producentskog sustava vidjeti Škrabalove knjige 101 godina filma u Hrvatskoj i Hrvatska filmska povijest ukratko). Radi se o razdoblju od 46 godina za vrijeme kojeg je snimljeno 185 dugometražnih igranih filmova – svakako veći dio cjelokupne povijesti hrvatske kinematografije. Međutim, ta su djela slabo do nikako dostupna na DVD nosačima filmskog zapisa.
Zašto je tomu tako? Jadran film – najveća hrvatska producentska kuća iz jugoslavenskog razdoblja – bila je početna točka za dosadašnje pokušaje da se iznađe odgovor na ovo pitanje. Naime, Jadran film nakon svoje je privatizacije devedesetih godina pravno naslijedio najveći dio hrvatske dugometražne igranofilmske baštine snimane za Jugoslavije. Ili, je li? Iz opširne i vrlo informativne serije članaka koje je o privatizaciji Jadran filma za portal Lupiga napisao Miroslav Pavičević ustanovljavamo da u ugovorima o prodaji Jadran filma nije nedvosmisleno navedeno da država uz nekretnine i opremu poduzeća prodaje i prava na filmove. Novi se vlasnik pak s ovime ne slaže. 2012. godine skupina je autora filmova angažirala odvjetnika Zorana Bauera, sina redatelja Branka Bauera, da se pozabavi privatizacijom Jadran filma i konačno pokuša razriješiti nastalu pat poziciju. Situacija je, međutim, ostala visjeti u zraku i nisu postignuta nikakva operativna rješenja. Novi je vlasnik de facto ostao nositelj producentskih prava i u skladu s time nastavio ubirati producentsku naknadu za distribuciju.
Po svemu sudeći, novi vlasnik ne posjeduje kapitalna sredstva i/ili volju da restaurira filmski materijal i da ga u širem opsegu pripusti u digitalnu distribuciju (filmsku građu Jadran filma trenutačno javnim novcem restaurira filmski odjel Hrvatskog državnog arhiva). Međutim, to ne znači da u prošlosti nije sudjelovao u ovakvim inicijativama trećih strana: primjerice, Hrvatski telekom u sklopu je svojeg programa MaxTv Digiteka restaurirao i digitalizirao filmove Breza (Ante Babaja, 1967) i Vuk samotnjak (Obrad Gluščević, 1972), a filmovi su Mala pljačka vlaka (Dejan Šorak, 1984), Breza, Samo jednom se ljubi (Rajko Grlić, 1981), U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971), Banović Strahinja (Vatroslav Mimica, 1981), Oficir s ružom (Dejan Šorak, 1987), Seljačka buna (Vatroslav Mimica, 1975) i Okupacija u 26 slika (Lordan Zafranović, 1978) učinjeni dostupnima na DVD-u po bagatelnoj cijeni od 9,90 kn u sklopu izdanja Zlatna kolekcija hrvatskog filma Jutarnjeg lista. Na žalost, oba su projekta zaustavljena i ne postoje naznake da bi mogli obuhvatiti i ostale filmove na koje Jadran film drži producentska prava.
Unatoč manjku inicijative u Jadran filmu za samostalni projekt restauracije, digitalizacije i digitalne distribucije vlastite filmske imovine, ne čini se da uporno okrivljavanje novih vlasnika omogućuje konstruktivno razrješavanje ovog problema. To iz dva glavna razloga. Prvo, u 142. članku Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima stoji: „Prava filmskog producenta traju 50 godina od stvaranja prve fiksacije videograma. Ako je u tom razdoblju videogram bio zakonito izdan ili zakonito priopćen javnosti, prava filmskog producenta traju 50 godina od takva prvog izdanja ili takva prvog priopćavanja, ovisno o tome koje je bilo ranije.“
Naime, ako je upravo producentsko pravo Jadran filma odlučujuća kočnica digitalne distribucije hrvatskog filma iz jugoslavenskog razdoblja – zašto se onda digitalno ne distribuira čak ni filmove za koje su Jadran filmu po Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima nakon 50 godina već istekla producentska prava? Vrativši se na Tanhoferov klasik H-8 čiji je distribucijski put započeo prije upravo 58 godina – zašto ovaj film ne možemo nabaviti ni u gradskim knjižnicama (ovo pitanje regulira članak 140. Zakona), ni u slobodnoj prodaji?
Drugo, umjesto upornog fokusiranja na ono što očigledno ne funkcionira, možda bi upravo posvećivanje pažnje akterima i inicijativama koji se na terenu aktivno bave restauriranjem, digitaliziranjem i digitalnom diseminacijom hrvatskog filma moglo polučiti bolje rezultate. Zato, odlučili smo popisati i kada je to bilo moguće kontaktirati neke od tih aktera i ukratko predstaviti njihove dosadašnje napore, probleme i planove za buduće djelovanje na planu digitalne distribucije hrvatskog filma.
Prva je postaja na ovome putu Hrvatski filmski savez. Krovna udruga neprofesijskih filmskih i video udruga osnovana 1963. godine kao Kinosavez Hrvatske, a koja se između ostaloga bavi i nakladništvom stručne literature o filmu, izdavanjem Hrvatskog filmskog ljetopisa i Zapisa, naročitu pažnju posvećuje eksperimentalnom i avangardnom filmu. U sklopu svojeg digitalno-distribucijskog djelovanja HFS je izdao 13 velikih DVD izdanja (i još nekoliko posebnih izdanja) koja uključuju kompilacije kratkometražnih filmova i neka dugometražna djela. Glavna su izdanja numerirana redom izlaženja i ona su kako slijedi: 1. Ivan Martinac: Monolog o Splitu; 2. Rani eksperimentalni film i video u Hrvatskoj; 3. Hrvatski eksperimentalni film i video 1980-ih; 4. Hrvatski eksperimentalni film i video 1990-ih; 5. Željko Kipke: Šest lakih komada; 6. dugometražni film Slučajni život (1969) Ante Peterlića; 7. Zdravko Mustać: BOUQUET; 8. dugometražni film Živa istina (1972) Tomislava Radića; 9. Iz produkcije FAS-a: Kratki i nezavisni 1967-1971; 10. Miroslav Mikuljan: Druga obala; 11. Mladen Stilinović: Početnica 1, 2, 3; 12. dugometražni film Lov na jelene (1972) Fadila Hadžića; 13. Splitska škola filma.
Razgovor s Dianom Nenadić, voditeljicom izdavačke djelatnosti HFS-a, ovdje se pokazao vrlo otrežnjujućim – ponajviše zbog njezinog vrlo fokusiranog i pragmatičnog pristupa poslu koji obavlja. Nenadić u digitalnom izdavačkom djelovanju HFS-a kao prioritet vrlo nedvosmisleno ističe želju da se zaboravljenu, zapuštenu i zanemarenu filmsku građu učini dostupnom javnosti. Prvih je nekoliko HFS-ovih DVD izdanja proizvedeno u maloj nakladi od svega 150 komada, a primjerke se primarno nastojalo razdijeliti zainteresiranim domaćim i inozemnim djelatnicima u struci. Nakon što su ova izdanja razgrabljena, HFS nastavlja sa svojom izdavačkom djelatnošću i DVD-i su široj javnosti dostupni za kupnju u kinu Tuškanac, kinu Europa – i ovisno o inicijativi pojedinih knjižnica – u knjižničarskim sustavima pojedinih gradova. HFS je digitalnu distribuciju ovih izdanja isprva financirao uštedama i prenamjenom svojih redovnih sredstava, a nakon postupnog širenja djelatnosti – i kroz programska natječajna sredstva.
Zbog oskudnih financijskih sredstava i želje da se barem preliminarno digitalizira i učini dostupnim čim veći broj filmova, HFS je generalno morao odustati od skupljih restauracijskih postupaka i digitalnog skeniranja filma sličicu po sličicu. Međutim, iako su završne digitalne verzije ponekad niže kvalitete nego što bi bile u optimalnim financijskim uvjetima – Nenadić smatra da prednosti tog djelovanja uvelike nadilaze njegove nedostatke. Naime, postiže se onaj osnovni cilj – široka dostupnost filmova – što ni u kojem slučaju ne sprječava kasnije dodatne restauracijske i skuplje digitalizacijske postupke. Digitalna izdanja ovih filmova omogućuju hrvatskim i stranim studentima, profesorima i filmskim profesionalcima uvid u eksperimentalni i avangardni dio naše kinematografske povijesti koji bi bez ovakvog sustavnog pothvata, svakako (za)ostao u zaboravu. Što se tiče širih institucijskih problema u distribuciji starijeg hrvatskog filma općenito, Nenadić smatra da je nužan jedan sustavni projekt digitalizacije i restauracije, temeljen na jasno sređenim vlasničkim odnosima. Pozicija HAVC-a u smislu njegove rascijepljenosti između uloge financiranja aktualne filmske produkcije, ali i istovremenog pokušaja da se brine o hrvatskoj filmskoj baštini ne čini se odveć sretnim rješenjem. Djelatnost spašavanja i digitalne distribucije hrvatskog filma trenutačno se ne čini ugrađenom u sustav, već marginaliziranom.
HFS planira nastaviti svoju digitalnu izdavačku djelatnost i najavljuje se kompilacijsko izdanje filmova Tomislava Gotovca pod radnim nazivom Strukturalna tetralogija, a radi se i na restauraciji kratkih filmova i videoradova Ivana Ladislava Galete. Prisutni su i prijedlozi dodatnog osnaživanja internetske stranice HFS-a kroz postavljanje kratkih inserata ili pojedinih čitavih filmova u otvoreni dostup.
Zagreb film, jugoslavenski gorostas animiranog filma, osnovan je 1953. godine i od tada je proizveo na stotine animiranih, dokumentarnih, reklamnih, edukativnih i neke igrane filmove. Jedan od vrhunaca djelovanja ove institucije nagrada je američke filmske akademije Oskar 1961. godine u kategoriji najboljeg kratkog animiranog filma za Surogat Dušana Vukotića. Od 1990. godine, Zagreb film je u vlasništvu Grada Zagreba – tj. nije privatiziran – za što aktualni ravnatelj Vinko Brešan smatra da se pokazalo: „dobrim rješenjem s obzirom na očuvanje baštine i brige za nekomercijalnu promociju hrvatske kulture“.
Što se tiče digitalnih izdanja Zagreb film je do sada na DVD-u izdao svoju međunarodno uspješnu animiranu seriju Profesor Baltazar i DVD izdanja: The Best of Zagreb Film, Dragulji Zagreb filma, Dušan Vukotić, Borivoj Dovniković – Bordo, Restaurirani dokumentarni filmovi Krste Papića. Također, preko platforme Carnet, osnovne i srednje škole mogu pristupiti ZF-ovim naslovima iz obrazovnog programa. Riječima ravnatelja Brešana, Zagreb film digitalizacijom svojeg arhiva sustavno se bavi već 20 godina i proces još uvijek traje. S digitalnom restauracijom, ustanova je započela 2008. godine i od tada prosječno restaurira oko 120 minuta filma godišnje. Do sada je restaurirano preko 20 sati materijala i 140 naslova. Trenutno se radi na restauraciji desetak naslova i u periodu od 2017-2020 u planu je izdavanja DVD box setova: Zagrebačke škole crtanog filma, te dokumentarnih filmova i antologijskih kratkometražnih naslova. Također, u planu je i video on demand distribucija naslova Zagreb filma.
O samom procesu restauracije i digitalne distribucije Brešan piše sljedeće: „Proces restauracije podliježe Zakonu o javnoj nabavi, te se svake godine na pozivne Natječaje javljaju tvrtke koje se time bave. Cijene su tu različite. Ima i drugih primjera. Naime, restauracija serije Profesor Balthazar Ustanovu Zagreb film nije koštala ništa jer je Ugovorom o poslovno tehničkoj suradnji s DVDlab-om iz Rima kompenzirana cijena restauracije za prava distribucije iste serije za talijansko govorno područje do 2019. godine. Ritam restauracije i brzina ovise o sredstvima koje Ustanova Zagreb film skuplja preko Javnih natječaja za potrebe u kulturi (Grad Zagreb, HAVC). Ustanova Zagreb film nije profitna tvrtka te joj naš razlog postojanja nije ostvarivanje dobiti već isključivo skrb za nacionalnu baštinu te promocija iste.“
Privatna tvrtka Croatia film bila je pravo malo iznenađenje ovoga istraživanja. Pod imenom Croatia film poduzeće radi od 1954. godine, bavi se izdavanjem filmskog časopisa Filmski vjesnik, uvozi i distribuira, a od kraja 60-ih godina i proizvodi filmove. Jedan od najpopularnijih filmova hrvatske kinematografije Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika producirao je upravo Croatia film. Croatia film iz društvenog je vlasništva pretvoren u dioničko društvo početkom devedesetih. Nakon suočavanja s privatizacijskom močvarom Jadran filma i mirijadom razloga kojima se nastojalo opravdati zanemarivanje naslijeđenog filmskog fonda, začuđuje da Croatia film, također privatno poduzeće, u digitalnoj distribuciji svojih filmova snimljenih za vrijeme Jugoslavije jednostavno – uspijeva. Tako, u simpatičnoj su trgovini „Hlapićev dućan“ u Katančićevoj ulici kod sjedišta tvrtke, osim raznih predmeta ukrašenih animiranim likovima iz Hlapićevog svijeta, po cijeni od 69 kuna dostupna DVD izdanja: Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970), Tajna starog tavana (Vladimir Tadej, 1984), Tko pjeva zlo ne misli, Vlak u snijegu (Mate Relja, 1976), Čudesna šuma (Milan Blažeković, 1986), Čarobnjakov šešir (Milan Blažeković, 1989) i postsocijalističke Čudnovate zgode šegrta Hlapića (Milan Blažeković, 1997). Na žalost, do vremena izdavanja ovog članka nismo bili u mogućnosti dobiti službeni odgovor Croatia filma o dodatnim pojedinostima ovog digitalno-distribucijskog djelovanja i budućim planovima – međutim – u neslužbenom smo razgovoru s gospođom koja radi u Hlapićevom dućanu došli do podatka da prodaja DVD-a ide dobro i da se događaju i ponovljena izdanja.
Hrvatski filmski arhiv, osnovan 1979. pod nazivom Hrvatska kinoteka, odjel je Hrvatskog državnog arhiva, a za ovaj je tekst neobično važan dosadašnji filmsko-izdavački aspekt njegove djelatnosti. Hrvatski državni arhiv i Hrvatski filmski arhiv u javnu su distribuciju pustili vrijedna DVD izdanja filmskih djela iz razdoblja, Škrabalovom terminologijom – od „pretpovijesti“ hrvatskog filma do početaka organizirane kinematografije u NDH i njezine propasti 1945. Ova izdanja obuhvaćaju prvi hrvatski dugometražni igrani film Lisinski (1944) Oktavijana Miletića i kompilacijske DVD-e: Amaterski filmovi 1. dio, kratki igrani filmovi Oktavijana Miletića; Amaterski filmovi 2. dio, kratki igrani filmovi Oktavijana Miletića; Zagreb na filmu 1915. – 1945., 1. dio; Zagreb na filmu 1915. – 1945., 2. dio (izdanja su dostupna i u sustavu KGZ). Međutim, posljednje je od ovih izdanja, Zagreb na filmu 2, staro četiri godine – i ne čini se da će uslijediti nova. Da bi se odgovorilo na pitanje „zašto?“ koje se samo nameće – stvari valja promotriti iz jedne šire perspektive. Ta perspektiva obuhvaća (barem) dva dodatna velika aktera – Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske – koji zajedno s Hrvatskim državnim arhivom nastoje razriješiti pitanje financiranja Hrvatskog filmskog arhiva i pitanje osamostaljenja HFA od HDA.
Riječima Dinka Majcena, pročelnika HFA: „Filmski arhiv djeluje u sastavu Hrvatskog državnog arhiva, a smješten je od svog osnutka u neprikladne uvjete (bivša tvornica olova), te već 37 godina nema adekvatne uvjete za rad. Sredstva za rad osiguravaju se putem resornog Ministarstva kulture – materijalna sredstva putem HDA, a sredstva za stručni rad putem posebnih programa. Do sredstava za zaštitu gradiva dolazimo prijavljujući tzv. posebne programe zaštite AV baštine na natječaje Ministarstva kulture, te Hrvatskog audiovizualnog centra o čijim odlukama ovisi hoće li sredstava uopće biti i koliko.“
O činjenici da HFA posljednjih godina od HAVC-a ne dobiva navedena sredstva za zaštitu gradiva, Majcen ustanovljava sljedeće: „HDA/HFA 2015. se i 2016. godine javio na natječaj, no odbijeni smo uz jednu rečenicu umjetničkih savjetnika, koja glasi: ‘Pitanje Hrvatske Kinoteke čiji status i dalje nije riješen’. Iz obrazloženja umjetničkih savjetnika za komplementarne djelatnosti za rok u 2014. razvidno je kako isti smatraju da bi izvor financiranja zaštite AV baštine trebala biti sredstva osigurana kao zasebna stavka u okviru državnog proračuna za zaštitu kulturnih dobara. Ujedno, smatraju da sadašnji status Kinoteke u okviru HDA ne zadovoljava potrebe audiovizualne zajednice, no da inicijativu za odvajanje Kinoteke iz sustava HDA trebaju pokrenuti zaposlenici HDA u HFA, a HAVC će pružiti podršku javnom raspravom o tome.“
U HAVC-ovom posljednjem Nacionalnom programu promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. (novi je još uvijek u izradi) stoji sljedeće: „Klasični hrvatski film je velikim dijelom nerestauriran, a kamoli digitaliziran ili raspoloživ na novim formatima. Nedostupnost hrvatskoga kinotečnog blaga ne zakida samo hrvatsku javnost za dodir s domicilnim filmskim vrijednostima već nas odvaja od slike vlastite prošlosti pridonoseći ukupnomu memorijskom deficitu hrvatskoga društva. Hrvatska kinoteka nalazi se u neodgovarajućem financijskom i institucionalnom položaju te, unatoč naporima, nema mogućnosti ispuniti ovu prazninu. Rješavanje ovih okolnosti valja promatrati kao prioritet.“ (12. str.)
Nastavljajući se na ovu ocjenu stanja, unutar trećeg strateškog cilja HAVC-a naslovljenog Očuvanje audiovizualne baštine i unaprjeđenje javne dostupnosti kulturno vrijednoga domaćeg i svjetskog naslijeđa prvi je posebni cilj: „dovršavanje nacionalnog projekta Hrvatske kinoteke rješavanjem njezina neodgovarajućega rezidentnog statusa u sklopu Hrvatskoga državnog arhiva te osiguranje dodatnih spremišnih prostora kao i sredstava nužno potrebnih za očuvanje i obnovu domicilne građe i adekvatnoga kataloga svjetske klasike“ (43. str.)
Za ukupnost audiovizualnog sektora u Republici Hrvatskoj od siječnja 2008. godine brine se HAVC, a Ministarstvo kulture 2010. godine usvaja njegov Nacionalni program promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. O izvođenju ovog programa u Strateškom planu Ministarstva kulture 2016. – 2018. (Revidirana verzija, ožujak 2016) u okviru posebnog cilja 1.4. Unaprjeđenje audiovizualnih djelatnosti i medija zaključuje se sljedeće: „Tri godine od donošenja Nacionalnog programa konstatirano je da su ostvarena četiri od pet ciljeva akcijskog programa (…) Jedini cilj akcijskog programa koji nije ostvaren u razdoblju od donošenja Nacionalnog programa jest osamostaljenje Hrvatske kinoteke i osiguranje adekvatne zaštite, restauracije i prezentacije hrvatske audiovizualne baštine, kao važnog uloga za budućnost i preduvjeta za razvijanje opće audiovizualne kulture što pretpostavlja javnu dostupnost klasičnog filma jer je on i dalje uglavnom nerestauriran i nedigitaliziran te kao takav nije raspoloživ na novim formatima. Premda su se u posljednje dvije godine dogodili pozitivni pomaci na senzibilizaciji javnosti o važnosti stvaranja pravih uvjeta za očuvanje, restauraciju i javnu dostupnost audiovizualne baštine, Kinoteka Hrvatske tj. Hrvatski filmski arhiv se i dalje nalazi u neadekvatnom institucionalnom položaju u sklopu Državnog arhiva Hrvatske i pati zbog neadekvatne razine financiranja svojih redovitih djelatnosti (pohrana, očuvanje i restauracija) budući da su sredstva koja dobiva na godišnjoj razini od Hrvatskog audiovizualnog centra kroz Javni poziv za komplementarne djelatnosti (2.400.000 HRK u 2013. godini) neadekvatna za svrsishodno obavljanje njene osnovne djelatnosti te daljnji razvitak u skladu s proklamiranim ciljem omogućavanja javne dostupnosti vrijedne audiovizualne baštine.“ (28. str.)
U prethodnom se Strateškom planu Ministarstva kulture 2014. – 2016. o istoj temi u okviru istog posebnog cilja 1.4. zaključuje: „U Hrvatskoj se podjednako osjećaju nedostatci na razini opće audiovizualne kulture. Za poticanje filmske kulture manjka klasični film koji je uglavnom nerestauriran i nedigitaliziran te kao takav nije raspoloživ na novim formatima. Kinoteka Hrvatske nalazi se u neodgovarajućem financijskom i institucionalnom položaju, te unatoč naporima, nema mogućnosti ispuniti ovu prazninu.“ (24. str.)
Strateški plan Ministarstva kulture 2013. – 2016. i Strateški plan Ministarstva kulture 2012. – 2014. (Revidirana verzija, siječanj 2012.) posjeduju navlas istu formulaciju. U Strateškom planu Ministarstva kulture 2011. – 2013. (Izmijenjena i dopunjena verzija) također ista formulacija, ali sada u okviru posebnog cilja 2.4. Stariji strateški planovi trenutačno nisu dostupni na internetskoj stranici Ministarstva kulture.
Zaključno, riječima pročelnika HFA: „Smatram da je u osnovi bitno odrediti što se želi. Da li u RH treba postojati filmski arhiv, kinoteka ili institut za film ili neka druga institucija. Nadalje temeljem toga što se želi, odrediti kontinuirani izvor financiranja djelatnosti i zaštite AV gradiva izravno, a ne putem institucije zadužene za AV industriju. Da li će se navedeno odvijati u sadašnjem organizacijskom obliku ili samostalno je zapravo po mom mišljenju potpuno irelevantno. Ono što je bitno jest zaštititi AV baštinu koju imamo, te ju učiniti dostupnom u današnjem digitalnom dobu. Bez osiguranja uvjeta za navedeno, sutra ćemo ostati bez tih filmskih djela, te neće biti ni potrebe za raspravom treba li Kinoteka biti dio HDA ili ne, jer neće biti ni potrebe za postojanjem iste. Trošenje energije na potpuno nebitnu stvar nas je i dovelo u slijepu ulicu.“
Na žalost, do trenutka objavljivanja ovoga članka nismo dobili odgovor Ministarstva kulture o razlozima višegodišnjeg zastoja na izvršavanju strateškog projekta osamostaljenja HFA.
Iz do sada izloženoga jasno je da u RH trenutačno postoji i strateška svijest na razini državnih institucija, ali i osobna predlagačka inicijativa da se hrvatski film kroz digitalne nosače AV zapisa učini dostupnim domaćoj i svjetskoj javnosti. Međutim, isto je tako jasno da državne institucije vlastitu stratešku svijest i osobnu inicijativu trećih aktera ipak u praksi ne podupiru na sustavan način. Akteri poput Hrvatskog filmskog saveza, Zagreb filma i Croatia filma koji unatoč sustavnim ograničenjima ipak rade i doprinose digitalnoj distribuciji hrvatskog filma čineći ga dostupnim zainteresiranoj javnosti predstavljaju vrh avangardnog koplja. Ne valja zdvajati nad sramotnom činjenicom što smo u našem nacionalnom kontekstu avangardnim prisiljeni označavati sporu i nepovjerljivu implementaciju već dvadesetak godina stare tehnologije DVD-a, a da uopće ne govorimo o svjetlosnim godinama udaljenim konceptima poput korištenja internetske diseminacije ili usvajanja aktualnog Blu-Ray standarda. Međutim, ono nad čime zaista valja zdvajati, činjenica je da državne institucije kaskaju čak i za ovom, iz globalnog rakursa, zakašnjelom avangardom. Osnivanjem HAVC-a država u praksi ozbiljuje svoju stratešku svijest o nužnosti institucionalne potpore našoj suvremenoj kinematografskoj djelatnosti – ali istovremeno – djelatnost zaštite onoga što smo kao društvo i/ili nacija do sada proizveli i prikupili okrutno se gura u stranu, a bogatu se filmsku baštinu zapečaćuje u prašnjava spremišta bivše tvornice olova. Ova se baština mora nadisati zraka – općiti s našom aktualnošću i kroz lako nam dostupne nosače AV zapisa konstantno predavati svoja teškom mukom stečena povijesna saznanja!
ObjavljenoObjavljeno
