Okular Što je historija? Ne bismo puno pogriješili kad bismo je odredili kao institucionalizirani oblik kolektivnog pamćenja s važnom legitimacijskom funkcijom. Osnovne procedure institucionalizacije pamćenja su selektivna konstrukcija činjenica, interpretacija i narativna reprezentacija djelića ljudske prošlosti koji je prethodno obilježen važnim s obzirom na ideju historije o sebi kao znanstvenoj disciplini i njenoj društvenoj funkciji. O historiji treba govoriti bez poetskih uzleta. Tehnički jezik je prikladan za deantropomorfizaciju historičarskog zanata, on najbolje upozorava na to da se historija ne bavi prostim “otkrivanjem” onog što je bilo i na taj način koristi osvještavanju činjenice da je prošlost nepovratno izbrisana, da je u tragovima sačuvan samo njezin djelić, da ono o čemu pišemo postoji zbog nas, ali da je priređeno radi nas. Nakon takvog određenja potrebno je nastaviti istim smjerom i podsjetiti na vremenski interval u kojem se historija razvila kao znanstvena disciplina kakvu danas poznajemo, kontingentne okolnosti njenog nastanka koje su neodvojivo povezane s uspostavom nacionalnih država, odnosno na početak u kojem se definiraju njeni narativni obrasci koji su dominantni do naših dana. Povijest ima vlastitu povijest. Tek imajući sve to na umu može se na odgovarajući način pojmiti da pod određenim okolnostima neka historiografska knjiga može poprimiti društveno-kritičku funkciju. Knjiga poput Narodne povijest SAD-a Howarda Zinna.
Narodna povijest SAD-a sinteza je američke povijesti od Kolumbovog dolaska do današnjih dana. Žanr, kao i činjenica da je u knjizi obrađeno razdoblje od pet stoljeća, čini ključnom opoziciju između izrečenog i prešućenog što autor dodatno podcrtava u autorefleksivnoj noti. Zinnovu kapitalnu knjigu treba čitati kao korektiv većini sinteza koje kao pretpostavku imaju trijumfalističku koncepciju napretka unutar koje potlačene društvene grupe imaju status trenutnih kolateralnih žrtava. U pitanju je pregled povijesti rasne nepravednosti, klasnih sukoba i rodne podčinjenosti. Opis autorovog pristupa svakoj od ovih kategorija zaslužuje barem nekoliko rečenica. Pitanje rasne diskriminacije neodvojivo je od prvog susreta Indijanaca i Europljana, starog i novog svijeta. Njen odjek očit je do današnjih dana, ponekad na najneočekivanijim mjestima, poput uvriježenih formulacija iz prethodne rečenice. U potrazi za zapadnom trasom prema Orijentu, Kolumbo se otisnuo preko mora koristeći se pritom kruženjima vjetrova koju su lisabonski pomorci nazvali “volta do mar”. Američka nacionalna hagiografija naglašava heroizam pionirskog pothvata navigatora i istraživača, a ublažava isticanje događaja koji su uslijedili na Hispanioli. Zinn dojmljivo izlaže nasilje prvog kontakta koje je crvenokošce obilježilo kao inferiorne, ubrzava tempo prilikom opisivanja penetracije europskih pridošlica na jalovu novu zemlju, akribično nabraja činove istrebljenja holističkih urođeničkih plemena, a završava s prizorom konačne muzealizacije indijanskog naroda u rezervatima od strane nove vladajuće nacije bijelaca. Druga rasa na američkom kontinentu imala je drugačiju putanju. U knjizi su opisane rute robovlasničkih brodova, tortura koju su prolazili afrički robovi, njihovi nebrojeni pokušaji raskidanja vlastitih okova, vrlo spora integracija u novu naciju tijekom dugog procesa ukidanja ropstva. Diskriminacija žute rase spomenuta u opisu kineske imigrantske radne snage u periodu izgradnje željezničkih pruga i, s tek nekoliko redaka, u slučaju interniranja Japanaca u koncentracijske logore za vrijeme II. svjetskog rata. Posebno je važna problematizacija povezivanja ropstva i rasizma u stvaranju iznimno jake hijerarhije moći na temelju razlike u boji kože između dvije grupe ljudi. Zinna ne zanimaju toliko zasebni psihosocijalni mehanizmi funkcioniranja rasizma niti posebno proučavanje institucije ropstva. To su pojave koje je moguće susresti na svim kontinentima, a ne treba ni spominjati da između njih ne postoji nužna logička veza. Autor Narodne povijesti SAD-a navodi razloge zbog kojih je baš američko robovlasništvo postalo najokrutniji robovlasnički sistem u povijesti. Odgovor je u kontingentnoj historijskoj situaciji koja je povezala kapitalističku agrikulturu velikih razmjera i isključenje robova iz kategorije ljudi pomoću razlike u razini pigmenta. Dva zasebna fenomena u početnoj konjunkturi američkog kapitalizma opravdavala su jedan drugog i međusobno se ojačavali u jednoj od najgorih zamislivih povratnih sprega.
Zinn prati ponornicu klasnih borbi u Americi koja je uvijek bila tu negdje, ali je u dominantnim historiografskim narativima tek ponekad na površini uspjela izdubiti svoje korito. Prve kolonije su u knjizi opisane kao stratificirana društva. Sukob između bogatijih i siromašnijih građana politički su vođe koristili u mobiliziranju stanovništva protiv engleske vrhovne vlasti. Zinn koketira s tim da proces stvaranja nacije izvede iz sukoba unutar vladajuće klase, ali se ipak ograđuje od toga da političku mobilizaciju stanovnika protiv prekoocenaske središnje vlasti proglasi svjesnom strategijom kolonijalne elite. Izostanak zaoštravanja klasnih sukoba koji bi ozbiljnije uzdrmali poredak uspostavljen nakon Rata za neovisnost objašnjava brzom akumulacijom golemog bogatstva koje je raslo s napredovanjem prema Zapadu što je značilo da je, uz stvaranje najbogatijeg vladajućeg sloja u povijesti, ostajalo još dovoljno bogatstva za srednje klase koje su se ponašale kao tampon zona između povlaštenih i izvlaštenih u političkom i, što Zinn posebno naglašava, ekonomskom smislu. Na taj je način, u ranom konfiguriranju političke scene novog kontinenta, stvorena za ono vrijeme široka izborna baza, nacionalni konsenzus i nešto, što bi se čak s isključenjem ignoriranih i ugnjetavanih ljudi, moglo nazvati Amerika. Velika promjena koju ne smijemo zaobići niti u ovako lapidarnom prikazu knjige je Zinnov tretman ukidanja ropstva. Njegovo institucionaliziranje bilo je povezano sa strukturom američke ekonomije, a tako je bilo i u slučaju njegova ukidanja. Tijekom industrijalizacije Sjevera kojem je trebala mobilna radna snaga i paralelnog rasta pritiska odozdo, oblikovala se situacija u kojoj su se dotaknuli interesi potlačenih robova i vrlo bogatih poduzetnika uslijed čega je artikuliran i, nakon slamanja otpora u Građanskom ratu, konačno ispunjen zahtjev za ukidanjem ropstva. Ako treba spomenuti još nešto u vezi Zinnova tretmana klase, onda je to upozoravanje na američki antikolektivizam čiji su principi bili često dovođeni u pitanje, posebno između dva rata, da bi orgijastično trijumfirali u posljednjoj fazi hladnoratovskog razdoblja.
Treća velika skupina obespravljenih tijekom američke povijesti bile su žene. Rodna problematika je u knjizi obrađena praćenjem ustrajne borbe protiv patrijarhalne logike koja se nastavlja do danas. Prvi veći trijumf žena bilo je dobivanje prava glasa početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Zinn sumnjivo naglašava činjenicu kako je to pravo rezultiralo time da su žene pokazale kako se dijele po ortodoksnim stranačkim crtama razdvajanja kao i muškarci. Njegov prigovor dobiva smisao kad na drugom mjestu u knjizi naglasi potencijale koje bi imalo rješavanje problema ženske subordinacije na znatno radikalniji način. Takav način naslućen je u teoriji, a uključivao je borbu za transformaciju obitelji kao najmanje društvene jedinice u okviru koje društveni sustav, riječima autora Narodne povijesti SAD-a, obavlja posao kontrole i indoktrinacije. Distinkcija između tri vrste potlačenosti analitički je opravdana, ali su one neumitno isprepletene u prošlosti Sjedinjenih Američkih Država zbog čega je Zinnovo linearno izlaganje jedinstvene nacionalne povijesti sasvim prikladno. Takva prezentacija najčešće diseminirane verzije povijesti stavlja u jukstapoziciju s prešućenim verzijama omogućujući razgradnju mnogih ideologema nacije koja više od dva stoljeće maše barjakom demokracije na internacionalnoj sceni.
Osim brojnih neporecivih vrlina, Narodna povijest SAD-a ima nekoliko mana koje vrijedi istaknuti, posebno ako dijelite ideološki svjetonazor njenog autora. Za to je potrebno upoznati konceptualnu jezgru Zinnova argumenta koji ću sad skicirati. Američku povijest od njezinih početaka, prema ovoj verziji, određuje kapitalizam kao socio-ekonomski sustav koji prilikom svoje reprodukcije ljude dijeli u povlaštenu manjinu i izvlaštenu većinu. Zahvaljujući nadziranju društvene infrastrukture, manjina u osiguravanju svojih interesa nadzire većinu sredstvima manipulacije, izaziva podjele između njenih pripadnika, svojom praksom priječi joj da spozna svoj istinski interes koji leži u zbacivanju postojećeg poretka i izgradnji pravednijeg društva. Zinnova populistička retorika toliko nalikuje onoj pokreta Occupy! da vrijedi citirati sljedeći odlomak: “U kontekstu stvarnosti očajničke, ogorčene bitke za resurse koji su zbog nadzora elite postali oskudnima, ja si uzimam slobodu da 99 posto ujedinim kao ‘narod’. Pisao sam povijest koja pokušava zastupati njihov skriven, odgođen zajednički interes. Naglasiti zajedništvo tih 99 posto, objaviti duboko neprijateljstvo interesa s onih jedan posto, znači učiniti upravo ono što su vlade Sjedinjenih Američkih Država i bogata elita povezana s njima – od Očeva utemeljitelja do danas – pokušale spriječiti najbolje što su mogle.” Postuliranjem latentnog sukoba između povlaštene manjine i izvlaštene većine ne može se adekvatno objasniti niti ustrajavanje određenih historijskih formacija niti formiranje novih koje ih zamjenjuju. Ne tvrdim da nezapamćena akumulacija bogatstva nije važna u održavanju stabilnost nacije koja je prolazila kroz proces formiranja. Funkcioniranje ekonomije ima više posljedica na društvene procese nego ijedna druga instanca, ali to ne znači da se uspostavljanje i reprodukcija odnosa moći mogu reducirati na ekonomsku konjunkturu. Takvo objašnjenje pretpostavlja da se ljudsko ponašanje temelji na racionalnom izboru, istinu i obmanu shvaća na pretjerano jednostavan način i, na koncu, može voditi samo do pogađanja oko broja ljudi koji moraju biti relativno zadovoljni svojim mjestom unutar socijalnog poretka da bi on mogao opstati. Čini se ključnim postaviti barem općenito objašnjenje načina na koji ljudi uopće dobivaju svoje mjesto unutar društvenog uređenja, zašto ostaju na mjestu koje je određeno za njih i pod kojim uvjetima to mjesto napuštaju. To u Narodnoj povijesti SAD-a nije formulirano na zadovoljavajući način. Da bih objasnio Zinnove teškoće s opisivanjem stabilnosti određenih historijskih formacija poslužit ću se razmatranjem koncepta nacije s državom kao njenim centrom moći koja je omiljena meta Zinnova plebejskog romantizma. Moramo imati na umu da je nacija s državom kao administrativnim aparatom koji vlada u ime naroda bila razvijajuća pojava. Ispitivanje njezina razvoja moglo bi dati odgovor na pitanje kako je moguće da većina ljudi podupire postojeći sistem, koji u prvom redu reprezentira nacionalna država, nasuprot svojim pretpostavljenim interesima. Ne može valjda biti riječ tek o ideološkoj varci. Ono što se retrospektivno čini kao ideološka varka u prošlosti je moglo biti osovina strukturiranja socio-simboličke stvarnosti. Pozivajući se na razmišljanja o naciji kao zamišljenoj zajednici i ulozi rada praznih označitelja u njenom opstojanju, dakle koristeći se idejama autora u opsegu od Benedicta Andersona do Ernesta Laclaua, pokušat ću objasniti zašto nacija predstavlja puno kompleksniji fenomen od instrumenta ideološke obmane što pojmu, uz određene ograde, imputira Zinn.
Je li moguće prevariti većinu naroda? U smislu koji nas zanima odgovor je – ne. Ako je neki pojam prvo nametnut kao čisto instrumentalno sredstvo ideološke obmane, što je teza od koje se Zinn ipak ograđuje u pogledu nacije, u trenutku kad većina ljudi prihvati u potpunosti taj pojam kao temelj svoje društvene egzistencije, laž postaje istina zajednice zahvaljujući svom performativnom efektu. Dijelom ekonomski motiviran proces izgradnje teritorijalne države s pripadajućim administrativnim aparatom uključuje sve više stanovnika u svoje poslove, stvara institucionalni i proceduralni pejzaž koji se razlikuje od svih drugih takvih pejzaža, definira okolinu u kojoj nacija počinje postojati u međusobnim interakcijama pojedinaca. Mehanizam rada uspostavljene nacionalne identifikacije u idealnotipskom slučaju je da svaki od tih pojedinaca doživljava naciju kao svoju supstancu koja postoji neovisno o njemu i pruža mu svijest koja je supstrat svim drugim političkim osjećajima i identifikacijama. Pojedinac ne doživljava naciju kao puki zbroj pojedinaca već kao poredak čijeg je u jednom trenutku dio, ali koji ga u drugom nadilazi i postoji kao samostalan entitet. Kad se pojedinci okupe oko označitelja nacija ona počinje postojati po sebi. Nacija utječe na njihove živote premda svaki od njih može drugačije shvaćati što nacija znači. Zato ona objektivno postoji, ali je nemoguće zadovoljavajuće definirati kriterijima objektivnosti koji su trenutno prihvaćeni u historijskoj znanosti. Činjenica da danas možemo razmišljati o naciji kao ideološkoj obmani, odnosno da raste broj ljudi koji razmišljaju o njoj na takav način, znači da nešto s njom nije u redu. Neke druge identifikacije danas jačaju na njen račun. Osobno ne bih rekao da je nacionalna identifikacija kao takva u krizi, prije se radi o tome da je oslabila identifikacija s određenjem nacije koja svakom od svojih članova pruža osjećaj sigurnosti. Amerika je u vrlo raširenom imaginariju bila zemlja bezbrojnih mogućnosti za samoaktualizaciju čijim je dijelom mogao postati svatko što je ideja savršeno kondenzirana u populističkom sloganu “američki san”. Ne treba zaboraviti da se tijekom vremena širio krug ljudi koji su mogli sanjati. Bilo bi pogrešno populističkim konceptima, od kojih je nacija samo jedan, nijekati objektivnost. Nacije postoje dok ljudi vjeruju da su njihov dio.
Sad treba razmisliti o zrcalnoj slici ovog problema, odnosno Zinnovim poteškoćama da pruži koherentan model koji bi objasnio proces društvenih promjena u razdoblju od pet stoljeća. Njegov argument koji sam u sažetom obliku izložio gore ne objašnjava dobro promjene unutar kapitalizma kao sustava koji svojom reprodukcijom stvara vlastite hijerarhije pritom preoblikujući neke koje su mu prethodile. Tekst knjige jasno pokazuje kako kapitalizam nije determinirajući sustav koji putem objektivnih zakona određuje svako od svojih stanja. Da je tako politika kao autonomna djelatnost ne bi mogla postojati. Zinn ne formulira koncepciju koja bi objasnila mehanizme promjena, ali povijesne epizode opisane u knjizi, od kojih sam neke već naznačio u ovom kratkom prikazu, omogućavaju nama da napravimo upravo to. Borba protiv dominacije bijele rase i potlačenost žena na rodnoj osnovi, kako smo već vidjeli, nije svodiva na klasnu borbu. Kapitalistička eksploatacija ima ulogu u reprodukciji tih oblika podređenosti, ali ona nije jedini razlog za njih. Borbe protiv tih oblika ugnjetavanja nisu određene samo osporavanjem kapitalizma već su relativno autonomne. U određenim povijesnim konstelacijama dolazilo je do ujedinjavanja raznih društvenih grupa s različitim interesima za ostvarenje svojih ciljeva. Razradom tog modela može se objasniti postanak determinirajućih historijskih formacija koje su rezultat kontingentnih okolnosti, njihov opstanak dok imaju dovoljnu hegemonijsku moć da svoje razne sastavnice zadrže na okupu, kao i nestanak uslijed mogućnosti stvaranja snaga koje su sposobne izvršiti duboku transformaciju u odnosima moći koje potresaju temelje takvih historijskih formacija. Čini se da Zinn to prepoznaje u zaključnom dijelu prvog izdanja svoje knjige.
Naslov knjige Narodna povijest SAD-a na prvi pogled zbunjuje. Preambula Ustava Sjedinjenih Američkih Država započinje riječima “Mi narod…”. Tekst knjige nas na više mjesta jetko podsjeća da su njegovi stvaratelji bili bogati bijeli muškarci koji su se pretvarali da je njihova vlada zastupala svakoga i nadala se da će taj mit biti prihvaćen kao činjenica. Narodna povijest SAD-a je povijest onih koji ne spadaju u narod. Zašto je onda odabran taj naslov? Zato što je Zinnu način na koji vidi prošlost odsjaj njegovih očekivanja od budućnosti. “Ja si uzimam slobodu da 99 posto ujedinim kao narod”. Napraviti uzornu filološku kritiku pojma narod, vježbom iz povijesti koncepata štreberski ukazati na diskontinuitete, promjene i inovacije u njegovim značenjima, pratiti ga u povijesnom razvoju modernog socijalnog i političkog vokabulara, značilo bi potpuno promašiti bit. Zinnov populizam, bez pejorativnih konotacija, predstavlja korak naprijed prema potencijalnom povezivanju različitih obespravljenih društvenih grupa koji bi uz pomoć zajedničkog imena mogli zajednički djelovati.
Narod tako nije ime neke postojeće izvjesnosti, već ime nečeg čega dijelom tek trebamo postati.
Objavljeno
Objavljeno
