Kritika dva najstrejt pedera ikad
Ovo je prva, od riječi do riječi autentična i nepatvorena, rečenica koju sam napisao nakon dvije-tri sekunde izvedbe nove predstave Ivora Martinića Bilo bi šteta to ne obaviti danas u KunstTeatru. Možda sam kao kritičar trebao tu rečenicu iskrižati, otpisati kao banalnu primjedbu identitetskog karaktera i radi novinarskog integriteta zanemariti. Međutim, onda bih bio neiskren prema čitateljima i prema sebi. Naime, ova početna misao informirala je, za dobro ili zlo, moj cjelokupni doživljaj predstave.
Nemojte me krivo shvatiti, ne tvrdim da ne postoje gejevi kao Dean (Bernard Tomić) i Luka (Pavle Vrkljan) – drugim riječima, gejevi za koje po općoj semiotici (modnoj, gestalnoj, vokalnoj) nikad ne biste rekli da su gej – ali u ovoj mi je predstavi nonšalantna homonormativnost dvaju likova bila gotovo kao neki brehtijanski Verfremdungseffekt. Drugim riječima, onemogućavala mi je poistovjećivanje sa situacijom u kojoj se glavni likovi nalaze.
Dean i Luka, dvojica glumaca, trebali bi biti par koji je u vezi oko pet godina. Oni se podbadaju, raspravljaju o stvarima poput toga je li pizza s mortadelom kancerogena (ili kancirogina, kako kaže Dean), razgovaraju o svakodnevnim problemima – sve što tipični parovi već i rade. Usred jednog takvog razgovora Dean naprasito prekida s Lukom, što Luka prihvaća prilično ravnodušno. “Ful smo okej to odradili”, kaže Dean Luki. Nisu si jebali sve po spisku niti su bacali stolce. Naizgled savršen prekid. Dean odlazi svojim roditeljima i čini se da je priča završena, barem dok se ne vrati jer nema ključeve od stana, a roditelji su mu u toplicama. Poticaj je ovo da se razgovor nastavi.
Iako je Dean performativno zaslužan za prekid, čini se da je on i više pogođen. Smeten je, čudno mu je da se Luka ne doima povrijeđen, zamjera mu jer je javio Niku (nekom trećem muškarcu) da su prekinuli. Čini se da je Dean već dugo zaokupljen mislima o prekidu. Čak je sastavio listu 10 ljudi s kojima Luka ne smije dejtati.
Ove površinske rasprave tipične za prekide – bilo da se radi o “svojatanju” donedavno zajedničkih prijatelja, prisjećanju na neka sretnija vremena ili patetičnim komentarima o ljubavi – kulminiraju zapravo Deanovom opaskom da je Luka taj koji je s njim prekinuo, a ne obrnuto. Da je Luka s njime prekinuo onaj dan kad se na Deana izderao jer je razbio čašu. Dean se povjerava Luki da mu nije bilo jasno što je motiviralo tako burnu reakciju na razbijenu čašu. “Nije pošteno da sam ja tebe ostavio”, odbrusi Dean Luki jer je Luka taj koji se, barem prema Deanu, promijenio. On je taj u kojemu je neka netrpeljivost erumpirala zbog razbijene čaše. Sve se zapravo vraća na tu čašu – što sugerira i plakat predstave, na kojemu se nalaze staklene krhotine – i na ono što u opisu predstave dramaturg Luka Bosanac naziva temom “tihog i tinjajućeg zamjeranja”.
Predstava se zapravo bavi propašću jednog odnosa na sličan način kao njezina sestrinska predstava Bilo bi šteta da biljke krepaju. Osim zapleta, dvije predstave na sličan način koriste prostor, mobilizirajući cijelu malu dvoranu KunstTeatra, uključujući i gledalište, a čak izlaze i ispred zgrade kazališta. Također, obje metafikcionalnim strategijama “izbacuju” gledatelje_ice iz linearnog praćenja radnje, ali i iz potpunog suživljavanja. Dapače, na početku teksta Biljki – barem u onoj verziji objavljenoj na stranici Drame.hr – napominje se da dvoje likova mogu tumačiti glumac i glumica, dvije glumice ili pak dva glumca. Martinića u tom smislu, čini se ipak ne zanima (ili zanima tek tangencijalno) rodna konstelacija odnosa. Seksualnost likova nije mu u fokusu: naglasak je na “prekidu, jeziku i sjećanju”, kako stoji za Biljke.
Sličan se dojam dobiva i u Bilo bi šteta to ne obaviti danas. Uopće nije važna seksualnost likova. Dodane su neke reference specifične za gej odnose, recimo da ih susjeda godinama naziva “cimerima” ili da se Deanova majka nada da će joj sin sada nakon prekida ipak početi dejtati žene, ali ove se primjedbe ne čine posebno važnima za njihov odnos, više funkcioniraju kao (stereo)tipične šale koje bi publika trebala prepoznati.
Pokušao sam u tom kontekstu protumačiti ono što mi se na početku učinilo kao gotovo nametljiva homonormativnost likova. Kao da bi to trebalo postići efekt “neutraliziranja” rodne razlike, uklanjanje bilo kakve “stilske obilježenosti” kako bi se u fokus mogla staviti konstrukcija samog odnosa. Imam dva problema s ovim. Prvo, straight-passing gej muškarci uspostavljaju se kao “neutralni” i “stilski neobilježeni”, pa utoliko možda više “relatable” (malograđanskoj publici?).
Drugo, ako je fokus trebao biti na odnosu, čini mi se da je glumcima nedostajalo kemije kakvu su imali Vrkljan i Maja Posavec u Biljkama. Zapravo me glumci ni u kojem trenutku nisu uvjerili da su njihovi likovi zaista tako dugo u vezi i da se, usprkos svemu, na neki način vole. Mislim da je Vrkljan slabiji od dvojice glumaca, ali također mislim da je njegov lik nezahvalniji za tumačenje jer je pomalo bljutav, to jest, Luka nema nikakvih posebnih karakternih osobina koje bi mogao istaknuti, osim da je on možda onaj “racionalni”, cerebralni tip u odnosu, dok je Tomićev Dean emocionalno ekspresivniji, impulzivni tip. Dean je možda malo mesnatiji lik – ima više šala, što u hrvatskom teatru uvijek znači da je miljenik publike, ali ima i priliku dovesti predstavu do točke kulminacije. On je taj koji priča priču o razbijenoj čaši, dok je Luka primarno u poziciji primatelja poruke.
Ono što je, međutim, nedostajalo u toj anticipaciji kulminacije je jedna veća mjera gradacije. Mislim da je u objema glumačkim izvedbama, posebice u prvoj trećini predstave, nedostajalo podteksta zamjeranja koji opis u programskoj knjižici naglašava. Na trenutak me uvođenje te čaše potpuno izbacilo iz predstave jer sam pomislio: “Odakle sad ovo?” Ništa (osim programske) mi nije sugeriralo da očekujem tu scenu konfrontacije. Tomićev Dean je, s jedne strane, naizgled i gotovo previše plitak i tupast da bi pokazao svijest o tom podtekstu, dok Vrkljanov Luka gotovo prenježno gleda Deana tijekom cijele predstave, uzevši u obzir da je navodno on taj koji je prvi počeo Luki zamjerati neke neimenovane (i neimenljive) stvari. Dapače, zapisao sam si u bilježnicu da Vrkljan ima iznimno nježan pogled, misleći to tada kao pohvalu, ali sada nisam siguran da zaista je.
Naravno, predstava ima dovoljno metafikcionalnih figura da bismo čak i taj njihov manjak kemije, kao i homonormativnost, mogli protumačiti u sličnom smislu. Možda je poanta da se ne uživimo sasvim u njihov odnos, nego da “izvana” sagledamo situaciju. Neke replike kao da su izgovorene na granici fikcionalne situacije i “stvarnosti”. Kada Dean kaže: “Ovo je drama za dva glumca”, to se može protumačiti kao šala koju Dean zbija jer su i on i Luka glumci, ali i prokazuje cijelu situaciju kao (tipičnu) dramsku situaciju. Dean u jednome trenutku prenosi i komentar svoje majke da su on i Luka bili u vezi jer su “glumci koji su malo istraživali”. Možda taj metakomentar otkriva da je ovo neki tip glumačkog istraživanja i za dvojicu glumaca, istraživanje koje, doduše, nije plodonosno.
Njihove izvedbe ne uspijevaju na sličan način na koji ne uspijeva ni odnos Luke i Deana. To bi mogao biti dodatan sloj koji je Martinić pokušao dodati na Biljke. Ipak, ako i ima strategija čija je namjera očuditi ili izbaciti gledatelje_ice, daleko smo od Brechta. U tom smislu, budući da se većina predstave fokusira na sam odnos i na zajedničku prošlost Deana i Luke, a da su spomenuti metakomentari sporadični i sporedni, mislim da dvije izvedbe nisu dovoljno snažne da bi uvukle gledatelje_ice u dramatičnost situacije.
Spreman sam priznati da je možda moj dojam takav jer im od prve sekunde nisam vjerovao da su gej par. I nisu me od mog početnog stajališta razuvjerili. Uvijek ostavljam prostora za to da su moje predrasude apriorno presnažne da bi se pobile, ali nadam se da sam ipak koliko-toliko uspio i na nekoj argumentacijskoj razini objasniti zašto mi neke stvari u predstavi nisu funkcionirale, prije svega glumačke izvedbe.
Martinićev je tekst kakvi su već i drugi Martinićevi tekstovi. Nije sam sebe nadmašio, a ne mogu reći ni da je podbacio. Slijedio je formulu Biljaka i tekstovno ju je više-manje uspio uz određene varijacije reproducirati. Martinić je uvijek iznimno empatičan prema svojim likovima, zanimaju ga neke temeljne postavke ljudskog stanja, posebice intimni odnosi, bilo obiteljski bilo romantični, pa se tako i u ovome tekstu, na koncu, osjeti jedna pozamašna doza ljudskosti i topline.
Predstavu pomalo iznevjeruju glumačke izvedbe, ali nažalost i činjenica da je Bilo bi šteta da biljke propadnu bila bolja predstava. Budući da čak i glas Maje Posavec opsjeda drugi dio diptiha u jednoj glasovnoj poruci koju Dean pušta Luki, gledatelj koji je upoznat s prvom predstavom ne može ju sasvim zanemariti i drugu vrednovati potpuno samostalno. Bilo bi šteta to ne obaviti danas ipak je u nečemu uspjela: bila je dovoljno dobra da bih vrlo rado opet pogledao Biljke.
Objavljeno
