Tema Uvijek sam se u kulturnim sferama osjećala malo kao autsajder i to primarno zbog samonametnutog osjećaja da tamo ne pripadam. Nemam nikakvo humanističko, niti umjetničko obrazovanje, ne dolazim iz obitelji umjetnika, nisam na svojoj koži osjetila kulturne muke (suptilna reklama za istoimeni Instagram profil), već sam – prirodoslovac. Više-manje neizostavno pitanje koje me prati kad se pojavim u umjetničkim krugovima je otkud toliki interes za umjetnost kod jedne molekularne biologinje. Onda se krenem iz petnih žila truditi kako bih dala neko racionalno objašnjenje svoje podvojene ličnosti, no najčešće ne uspijem. Iskreno, i meni je to poprilično maglovito. Možete onda zamisliti moje oduševljenje kad me urednica pitala jesam li zainteresirana pisati o izložbi koja spaja umjetnost i prirodne znanosti. Činjenica da postoji još ludih znanstvenika koji istinski trebaju umjetnost kao da mi je donijela neki smiraj i rasterećenje, zbilja postoji nešto blagotvorno u identifikaciji s drugima, saznanju da nismo toliko jedinstveni i usamljeni u našim “neobičnostima”. Još kad sam vidjela da se u sklopu izložbe organizira i radionica, koju će uz autoricu izložbe voditi i molekularni biolog, nisam oklijevala i potvrdno sam odgovorila na upit. Kako sam po vokaciji štreber, prije odlaska sam pročitala tekst najave izložbe One tree ID, ali moram priznati da me zbunio, jednako kao i njezin podnaslov Kako postati drvo za drugo drvo pa sam jedva čekala subotu i radionicu koja će odgovoriti na moju nezajažljivu znatiželju.
Budući da nisam mogla ići na otvorenje izložbe koje se održalo dan ranije, na radionicu sam došla dovoljno rano da uspijem razgledati instalaciju u novom prostoru udruge KONTEJNER. Prvi korak u njihov novi izložbeni prostor u Odranskoj 1/1 bio je dovoljan da se zaljubim u njega. Na izložbama je najčešće fokus razgledavanja na eksponatima, no ovdje mi je bilo nemoguće oteti se dojmu da uživam u prostoru, uređenom vrlo suvremeno, a opet sa zadržanom toplinom nepretencioznog pristupa. Možda je baš zato tako dobro koegzistirao s ovom, kako navode iz KONTEJNERA, biokemijskom i biopoetičnom instalacijom. Prostorom dominira stablo ginka (Ginkgo biloba) koje oko debla ima prstenastu komoru i cijelo je priključeno na nekakve cjevčice tako da izgleda kao da je na infuziji. Da nema tog centralnog stabla, prostor bi djelovao kao niche parfumerija jer su glavni eksponati fotografije stabala i ispod njih stilizirane parfemske bočice s pripadajućim mirisima. Oprezno sam njušila sve prozirne tekućine, ali nisam bila sigurna trebam li ih staviti na kožu. Kako će se kasnije ispostaviti, upravo to je odgovor na pitanje kako postati drvo za drugo drvo.
Dok sam čitala upute kako stupiti u komunikaciju s ginkom ispred sebe, došlo je vrijeme početka radionice, pa sam razgovor s ginkom odgodila za kasnije. U dvorištu ispred izložbenog prostora, nas desetak znatiželjnika okupilo se oko stabla breze gdje su nas čekali autorica izložbe Agnes Meyer-Brandis i molekularni biolog Manuel Selg. Ova nagrađivana njemačka umjetnica kratki teorijski uvod započela je in medias res – s hlapljivim organskim spojevima (eng. volatile organic compounds) – molekulama koje su jedan od glavnih sustava pomoću kojeg biljke međusobno komuniciraju. Objasnila nam je kako svako stablo ima unikatan sastav tih spojeva koji ne samo da se razlikuju kod svake jedinke, već i unutar pojedinačnih biljnih organa, pa je tako jedinstveni parfem stabla zapravo kombinacija oblaka korijena, oblaka debla i oblaka lišća. Sad mi je postao jasan prvi dio naslova izložbe – One tree ID – kombinacija hlapljivih organskih spojeva kao mirisna osobna iskaznica svakog stabla. Naš zadatak na radionici bio je da uz pomoć autorice i molekularnog biologa “uhvatimo” mirise korijena, debla i lišća breze (Betulaceae sp.) u dvorištu, koje će oni kasnije u laboratoriju analizirati i pretvoriti u parfem Betulaceae, Zagreb.
Znanost izvan laboratorija uvijek traži veću kreativnost i snalažljivost nego u laboratoriju (nešto kao umjetnost na nezavisnoj sceni) pa smo tako modernu komoru kakva je na izložbi zamijenili plastičnim vrećicama. Odabrali smo nekoliko grana s lišćem i zatvorili ih na pola sata u komoru u koju smo ubacili malu staklenu cjevčicu s aktivnim ugljenom čija je funkcija bila skupljanje (adsorpcija) svih mirisnih molekule koje lišće otpušta. Na kolonu (laboratorijski naziv za staklenu cjevčicu) smo stavili usku plastičnu cijev koja je bila pričvršćena na pumpu i tako smo počeli brezu spajati na infuziju. Zatim je trebalo omotati plastičnu vrećicu oko debla i napraviti drugu komoru za skupljanje mirisa, a najpipkaviji posao postavljanja komore oko korijena smo prepustili biologu. Osim metode s električnom pumpom, umjetnica nam je demonstrirala još jednostavniju, manualnu metodu gdje se umjesto pumpe koristi velika medicinska šprica spojena na vrećicu-komoru. Pomoću šprice sakupljali smo mirise koje otpušta lišće breze u malu bočicu od dva mililitra koja je bila naš suvenir s izložbe.
Kako smo svi htjeli ponijeti doma uspomenu s radionice, (iako s tim mirisnim oblakom zatočenim bočici zapravo ne možemo ništa, čak ga niti pomirisati), a manualna metoda poprilično dugo traje, imali smo vremena obasuti autoricu pitanjima. Ipak, nije baš da svaki dan razmišljamo o bezvučnoj komunikaciji biljaka, tako da je ovo bila idealna prilika za saznati više o društvenom životu stabala. Jedno od pitanja koje mi je visjelo nad glavom bilo je zašto baš biljke, od kud poticaj za istraživanje toliko neopipljivog i nevidljivog komunikacijskog sustava. Autorica je rekla kako je još od formativnog obrazovanja u području mineralogije fascinirana biljnim svijetom, klimatskim i meteorološkim fenomenima, a da se ideja za izložbu rodila prije deset godina kad je radila na šumskoj istraživačkoj stanici u Finskoj. Zanimalo nas je i kako je došlo do spoja molekularne biologije i suvremene umjetnosti što je profesor Selg objasnio kao svoju potrebu za utočištem i predahom od znanstvenog rada u laboratoriju. Istaknuo je da suradnja s umjetnicima nije uvijek lagana i da je potrebna zainteresiranost obiju strana – uključenost i umjetnika_ca i znanstvenika_ca u čitav kreativno-istraživački proces, a ne samo jednu njegovu komponentu. Ono što ga najviše pogoni u sudjelovanju na istraživanjima suvremeno umjetničkih praksi, želja je za boljom komunikacijom znanstvenih metoda prema široj javnosti jer smatra kako je znanost odveć getoizirana i obavijena velom mistike, a zapravo bi uvijek trebala služiti za boljitak zajednice.
Nakon što je autorica izložbe svima napunila minijaturne staklene bočice, za koje nam nije preostalo drugo nego da vjerujemo kako su ispunjene mirisnim molekulama lišća breze, provela nas je po izložbi. Objasnila nam je kako biljke koje rastu u blizini međusobno osjećaju hlapljive organske spojeve, a oni, ovisno o vrsti i količini, odašilju poruke upozorenja na nepogodne vanjske uvjete ili kukce i ostale životinje. Upravo takva neverbalna međuvrsna komunikacija s biljkama bila je cilj ove izložbe. Kao u crtiću, iznad glave mi se upalila lampica i napokon sam shvatila podnaslov izložbe Kako postati drvo za drugo drvo. Autorica je htjela da svi odaberemo neki parfem s izložbe i stavimo ga na kožu te da odemo do jednog, prema njezinim riječima, jako tužnog urbanog stabla na Slavonskoj aveniji, nasuprot Vjesnika, kako bi biljka osjetila nas tako namirisane u funkciji hibrid-stabala i možda pomislila da se nalazi u šumi, a ne zagrebačkom asfaltu. Iako su me najviše privlačili parfemi stabala iz porodice borovki, naposlijetku sam se odlučila za parfem glavne zvijezde izložbe – stabla ginka, čije su mirisne molekule izmjerili ovog ljeta na Institutu “Jožef Stefan” u Ljubljani i zatim ih rekreirali uz pomoć Marca vom Endea, višeg parfumera u kompaniji Symrise. Nas desetak stavilo je različite parfeme na sebe te smo kao pokretna hibridna šuma otišli do tužnog stabla nasuprot Vjesnika. Sreća pa Slavonska avenija nije baš šetnica, jer da su kojim slučajem prolaznici zastali i obratili pozornost na skupinu ljudi koja se skupila oko stabla, a neki ga i grle, morali bismo se svojski potruditi da objasnimo kako pokušavamo biokemijskim razgovorom utješiti urbano stablo. Ono što je svakako bilo jasno nakon tog kratkog izleta jest da je Agnes Meyer-Brandis kroz svoj rad razvila silnu empatiju za biljke, napose one u urbanim sredinama.
Povratkom u dvorište preostalo je ugasiti električne pumpe i izvaditi kolone s aktivnim ugljenom koje su zapakirane za daljnju analizu, kako bi se otkrile sve molekule koje čine biokemijski vokabular naše zagrebačke breze. Budući da smo miris lišća skupljali u dvije kolonice, jednu smo mogli žrtvovati i na licu mjesta pokušati adsorbirane mirisne spojeve ukloniti s aktivnog ugljena u tekućinu, odnosno laboratorijskim vokabularom – eluirati. Eluiranje je napravio Selg pomoću organskog otapala i zatim nam ponudio da dobivenu tekućinu nanesemo na kožu kako bismo osjetili miris brezinog lišća. Kvaka 22 je u tome da je organsko otapalo izrazito snažnog mirisa (zamislite kombinaciju razrjeđivača, laka za nokte, auto laka i benzinske postaje), tako da se mirisni otisak brezinog lista jedva nazirao u tom primordijalnom parfemu. Do finalnog parfema zagrebačke breze proći će mjeseci analiza u kemijskom laboratoriju i zatim rekreacija u parfemskom laboratoriju, ali bilo bi sjajno kad bismo ga gotovog mogli pomirisati na nekoj novoj izložbi u KONTEJNERU.
U svakom slučaju, sigurno ću do početka listopada, koliko traje izložba, otići još jednom u posjet ginku na infuziji, priuštiti si meditativno iskustvo doživljaja KONTEJNERovog novog izložbenog prostora i uzeti jedan tester parfema ginka koji mi treba za kućnu upotrebu. Ideja mi je sinula dok smo tješili urbano stablo – postat ću hibridno stablo-tješitelj svom sobnom drvu života koje trenutno izgleda kao da se bori za isti.
ObjavljenoObjavljeno
