Blic Piše: Leona Širac
Hrvatski televizijski program dugo je oskudijevao mnogim dramskim žanrovima, svodeći se uglavnom na sapunice i konvencionalne humoristične serije. U posljednje se vrijeme, međutim, može primijetiti približavanje HRT-ove produkcije europskim i svjetskim standardima, o čemu svjedoče hvaljena kriminalistička serija Počivali u miru, obiteljska drama Da sam ja netko te Patrola na cesti, serija koja bi se žanrovski mogla smjestiti između prve dvije navedene. Porast kvalitetnoga i raznovrsnijega sadržaja hrvatsku publiku, naviklu na dostupnost stranih serija, čini zainteresiranijom za domaće, a tome u prilog ide i otvaranje internetskog servisa, kakvi su u posljednjih desetak godina postali standard u europskom javnom televizijskom sektoru, a koji omogućavaju gledateljima fleksibilno praćenje programa. U skladu s takvim strujanjima krajem prošle godine HRT je u svojem večernjem nedjeljnom terminu ponudio tinejdžersku humorističnu seriju koja je svojom temom, a ponajviše formom, veliko osvježenje na našoj televiziji.
Nemoj nikome reći produkt je mladog autorskog tima koji čine redatelji Ivan Livaković i Andrija Mardešić, scenaristica Aleksandra Osman i drugi. U trenutku kada se ova serija pojavila, program za djecu i mlade trpio je rezove kojima je urednica Vesna Karuza Podgorelec ukinula obrazovne emisije namijenjene djeci školske dobi, među kojima se nalazio i kultni Briljanteen, pod izlikom da “tinejdžeri ne gledaju TV”, već sadržaje koji ih zanimaju prate preko interneta. Tim je postupkom HRT zanemario svoju dužnost da kao javni servis, bez obzira na gledanost, mora prikazivati emisije namijenjene svim društvenim skupinama. Ponuda sadržaja i na internetskom servisu svakako je dobar iskorak, ali osuđivanje nekih emisija samo na selektivno gledanje može rezultirati time da one ostanu bez publike.
U klimi ukidanja obrazovnog programa za mlade, te kroničnog nedostatka njima namijenjenih fikcionalnih zabavnih sadržaja (uz iznimku serije Nedjeljom ujutro, subotom navečer koja je emitirana 2012. godine), serija Nemoj nikome reći donijela je osvježenje na domaći televizijski program. Unatoč tome što serija u medijskom smislu više nije novost i tome što nije doživjela veliku recepciju, zbog svojih žanrovskih karakteristika ipak zaslužuje pokušaj ozbiljnijeg osvrta.
U našem kontekstu Nemoj nikome reći donosi pomak u reprezentaciji svijeta mladih. U dosadašnjim humorističnim obiteljskim serijama iz HRT-ove produkcije tinejdžera gotovo da ni nema (primjerice: Naši i vaši, Odmori se, zaslužio si, Stipe u gostima), što ukazuje na problematičnu nezainteresiranost za taj dio populacije. Tinejdžersko se doba u svakodnevnom govoru često mistificira floskulama tipa “tko zna što im je u glavi”, kao da je sve odrasle zahvatila amnezija pa su zaboravili da su i oni prošli kroz tu životnu fazu. Naslovom serije ironizira se ta tajnovitost koja obavija mladenačku dob, a njezinim se sadržajem njihov svijet izlazaka, alkohola i seksa beskompromisno prikazuje. Međutim takav prikaz mladeži itekako je prisutan u stranim djelima popularne kulture, gdje prelazi u drugu krajnost, o čemu piše Petar Odak u analizi tinejdžerskih filmova, primjećujući kako se u njima uvijek poseže za “istim uskim rasponom tema, koji pogled na tinejdžerice [tinejdžere općenito] debelo sužava.” Ondje upozorava da diskurz o mladima funkcionira na dva načina; s jedne strane obraća se njima samima i nudi im mogućnost identifikacije, a s druge se strane obraća roditeljima pokazujući im kakva su zapravo njihova djeca te time reproducira tinejdžerstvo kao dijagnozu. Iako su i sami autori ove serije više puta istaknuli kako ona može funkcionirati i kao obrazovna emisija za roditelje, jer im pokazuje što rade njihova djeca kada napuste kuću, didaktični moment ovdje je obrađen kao još jedan od klišeja. Budući da se na svijet mladih gleda iz vizure učenice Helene, serija ostavlja dojam autoironije, a ne patronizirajućeg suda odraslih. Dapače, čak ni svijet odraslih ovdje nije pošteđen, već se kroz njega ismijavaju tradicionalni muško-ženski odnosi, različiti oblici roditeljskoga ponašanja, pa čak i bogaćenje kriminalom. Prema tome, iako se na prvu čini kako je ovo serija o “podivljaloj mladeži”, ona zapravo zadire u različite sfere našeg društva i podvrgava ih poruzi i smijehu.
Izbjegavanje ozbiljne didaktičnosti i približavanje mlađoj populaciji postiže se specifičnim formalnim postupcima. Svaka od 12 polusatnih epizoda zapravo je Helenin videoblog (vlog) kroz koji ona pripovijeda o svojim vršnjacima iz razreda. Osim što je u ulozi sveznajuće pripovjedačice i ironične komentatorice, ona kontrolira i sam materijal serije – ubacuje scene koje se nisu dogodile ili gasi ton, što je u našoj televizijskoj proizvodnji još neviđena razina autoreferencijalnosti. Uz to serija obiluje vizualnim dodacima: SMS balončićima kojima se otkriva sadržaj dopisivanja te animacijama i GIF-ovima koji služe za šaljivo oprimjerivanje rečenoga. Odabrana tema mogla se uklopiti i u neki klasičniji dramski ili humoristični format, no ovakvim se žanrovskim inovacijama nastojala osvojiti nova publika. Naime svakodnevni ritam i način komunikacije sadašnjih tinejdžera uvelike su se promijenili od devedesetih i nultih kada je nastajao kanon popularnih serija za mlade (Beverly Hills, Dawson’s Creek, One Tree Hill). “Danas u isto vrijeme možeš gledati seriju preko streama, pisati SMS, pregledavati fotke na društvenoj mreži i slušati glazbu. U tom sveopćem kaosu informacija i sadržaja mladi danas funkcioniraju perfektno, to je njihovo prirodno okruženje”, kaže Andrija Mardešić, jedan od redatelja serije. Mlađa populacija navikla je konzumirati zabavne sadržaje simultano i instantno. Ako prate seriju, najčešće nemaju strpljenja čekati na jednu epizodu tjedno, već pogledaju cijelu sezonu u komadu (tzv. binge-watching). Suvremene zabavne forme kao što su memeovi, GIF-ovi i videoklipovi čitaju se vrlo brzo, jedna za drugom što ne zahtijeva veliku koncentraciju. Sve su to autori serije imali na umu kada su se poigravali vizualnim materijalom, a HRT je novoj generaciji gledatelja dodatno izišao u susret postavljanjem cijele sezone na internetsku stranicu. Dinamična estetika i heterogenost materijala vrlo je bliska današnjim tinejdžerima, pa i svima ostalima koji su priključeni na društvene mreže, no pitanje je koliko tehnološki neosviješten dio publike uspijeva razumjeti te postupke, što seriju ipak čini donekle isključivom.
Ubačeni vizualni materijal ovdje nije samo kako bi zabavio mlađe gledatelje, već se njime postiže efekt snažne satire, pa djelomice i groteske, kojom se prikazano ismijava, što Jean-Pierre Esquenazi prepoznaje kao element karnevala prisutan u suvremenoj popularnoj kulturi, navodeći na primjer seriju Ally McBeal koja obiluje animacijama. Livakovićev rad na seriji Nemoj nikome reći i prošlogodišnjem filmu Svinjari mogao bi se okarakterizirati kao karnevaleskni jer se iza humora, šarolikog vizuala i dinamične montaže otkriva oštra kritika društvenih i kulturnih fenomena. Redatelj se nerijetko poigrava sa žanrovskim granicama stvarajući hibridne tvorevine. Teoretičar popularne kulture Dominic Strinati promjene u žanrovima objašnjava potrebom za osvajanjem nove publike, a s druge strane vidi to kao tipičnu postmodernističku igru prelaženja granica. Budući da su sapunice i sitcomi žanrovi s čvrsto uspostavljenim zakonitostima i vrlo širokom publikom, suvremene serije, kao što je Jane the Virgin, često stupaju s njima u intertekstualni odnos. Tako i Nemoj nikome reći u prikazu različitih tipova ljudi i situacija (štrebera, popularnih klinaca, ljubavnih zapleta…) prenaglašava standardizirane trope iz tinejdžerskih popularnih fikcija, ali ih pritom kroz autoreferencijalne komentare pripovjedačice ironizira. Primjerice, u osmoj epizodi serije Helena grli Marija nakon uspješne nogometne utakmice, što njen glas u voice-overu komentira kao: “Trash moment iz teen sapunica.” Osim što reciklira sapuničarske konvencije, serija tematizira i njihovu stereotipno omalovažavanu recepciju, tragikomično prikazujući ovisnost o sapunicama na način na koji se prikazuje ovisnost o drogi. Forsiranje salvi smijeha na prikaz svakodnevnih situacija, kao jedna od karakteristika sitcoma, parodirano je u epizodi u kojoj je žestoka svađa Heleninih roditelja popraćena nasnimljenim smijehom. Ovakvo osvješćivanje fikcionalnosti i konvencija vrlo je čest postupak metafikcionalnih humorističnih serija posljednjega desetljeća, među kojima su Community, 30 Rock, Arrested Development, da navedem samo neke od njih, pa je pozitivno da i domaća serija prati suvremene trendove, makar sa zakašnjenjem.
Iako se emitiranjem serije koja govori (o) mladima u večernjem nedjeljnom terminu pokazao veći interes za tu populaciju, kasni termin emitiranja (22.30) ipak nije najsretnije rješenje iz razloga što se ponedjeljkom većina tih mladih, a i njihovih roditelja, rano ustaje radi obaveza, što opet na neki način sužava krug publike. Ipak, uvrštavanje ovakve serije u dramski program i izbjegavanje nepopularnog dnevnog termina donekle ukazuje na pozitivne promjene. Također, HRT je odlukom da uloži u Nemoj nikome reći pokazao da i na domaćoj sceni imamo autore spremne na formalne eksperimente, i barem načelno otvorio prostor većem broju takvih projekata u budućnosti, kao i još raznovrsnijem televizijskom programu.
ObjavljenoObjavljeno
