Intervju Lana Đurđek mlada je zagrebačka vizualna umjetnica čija se praksa temelji na kombinaciji fotografije, kolaža i teksta. Povod razgovoru s njom bila je izložba Jedan korak naprijed, dva nazad održana prošle jeseni u zagrebačkoj Galerija Siva, koja kroz osobni zapis i performativni pristup istražuje odnos prostora, kretanja i svakodnevnih gesta. Polazeći od dokumentarnog pristupa, Đurđek razvija radove kroz dugotrajan proces promatranja i istraživanja, u kojem fotografija služi kao alat za promišljanje odnosa prema okolini i vlastitom iskustvu kretanja kroz nju.
S Lanom smo razgovarale o njezinim umjetničkim počecima, procesu rada na izložbi, interesu za psihogeografiju, hodanje i urbani prostor, te odnosu fotografije i teksta u njezinu stvaralaštvu.
Kako si se počela baviti umjetnošću?
To je zapravo teško odrediti jer imam osjećaj kao da stvaram otkad znam za sebe. U osnovnoj školi sam svaki petak išla na likovne radionice u Kulturni centar Maksimir i s deset godina dobila prvi fotoaparat. Zatim sam upisala Školu primijenjenih umjetnosti i tamo završila fotografski odjel, pa sam se tada ozbiljnije krenula baviti fotografijom, a nakon toga je uslijedila i akademija. Zbog svega toga imam osjećaj kao da je umjetnost oduvijek bila prisutna.
Što ti je glavna inspiracija i koje teme te najviše privlače kad pripremaš izložbu?
Jako mi je teško reći jer mi je ovo treća samostalna izložba i sve tri su na nekoj razini jako različite, ali su opet i jako slične. Najrecentniji projekt, koji je prikazan na izložbi, nešto je što razvijam godinama; veže se uz ideju psihogeografije i općenitih interakcija sa svijetom kroz hodanje. Što se tiče inspiracije baš za ovaj rad, to je svakako šetnja i aktivno promatranje svijeta oko sebe. Općenito sam društveno biće, pa mi je izuzetno važno provoditi vrijeme s ljudima i neprestano voditi dijalog – kako o temama koje su aktualne, tako i o onima koje više nisu. Bitna mi je stalna interakcija sa svijetom.
Postoje li umjetnici koji su ti bili uzori, ili neki čiji ti se rad oduvijek sviđao i do danas ga pratiš?
Na to je teško odgovoriti jer ih ima jako puno. Kad sam počinjala, bili su mi posebno zanimljivi filmovi. Primjerice, redateljica Chantal Akerman mi je bila jako zanimljiva jer me njezin rad poticao da se pitam što film uopće znači i što sve može biti. Iz toga se prirodno nametnulo i pitanje što sve fotografija može biti – na koji način mogu gledati svoju fotografiju i kako s njom jednog dana mogu stvoriti nešto drugo? Osim toga, stvarno istinski volim čitati Georgesa Pereca, i generalno umjetnike i autore koji su povezani sa situacionističkim pokretom i psihogeografijom.
Što te privlači kod psihogeografije i kako taj koncept koristiš u svom radu s fotografijom?
Taj pojam općenito vidim kao istraživanje načina na koji reagiramo na različite prostore. Jako mi je zanimljiv taj moment igre – koliko ja oblikujem mjesto, a koliko ono oblikuje mene. U ovom projektu razmišljam i o prometu i o infrastrukturi, odnosno o tome koliko je naše kretanje unaprijed predodređeno. Promet se izgradio za nas, ali ga mi koristimo upravo zato što je već tu.
Možeš li nam reći više o izložbi Jedan korak naprijed, dva nazad i opisati proces rada na njoj?
Projekt se nadovezuje na moj diplomski rad iz Švedske, u kojem sam istraživala svoje susjedstvo, ali sam mu ipak pristupila na nešto drugačiji način. Rad prikazan na izložbi službeno je krenuo nastajati kad sam otišla na Cité Internationale des Arts, HDLU-ovu rezidenciju u Parizu. Tamo sam se našla u prostoru u kojem se pravac psihogeografije počeo razvijati, na samim počecima tog pokreta. Sve je krenulo od nekoliko pravila koja sam si zadala: uvijek izaći van bez konkretnog cilja, uvijek izaći bez slušalica, uvijek ići s kamerom i uvijek izlaziti po danu.
Jesu li ova izložba i proces rada različiti od tvojih prethodnih?
Jako je različita, ali opet i jako slična. Sve tri moje dosadašnje samostalne izložbe bile su fotografija u kombinaciji s tekstom i vidim kako se taj obrazac ponavlja. Drugačija je po tome što je fokusirana na jedan dugotrajan proces. Započela sam rad, a da uopće nisam znala da ga započinjem. Sve je teklo prirodno i dugo se rasplitalo. Uopće ne znam je li mu ovo kraj… Zapravo znam da će se to jednostavno događati dalje. Nisam krenula s idejom: “ovo će biti moj projekt i bavit ću se ovom temom”, to je više generalni pogled na svijet, neka životna filozofija.
Kao što si rekla, u svom radu kombiniraš fotografiju i tekst. Kako si se odlučila za interdisciplinarni pristup?
U ovom projektu na tekstove doista gledam kao na nešto što nosi cijelu izložbu, iako je fotografija moj primarni medij. Na određeni način, tekstovi su fotografije, a fotografije su tekstovi. Tekstualni radovi zapravo su bilješke koje sam zapisivala tijekom hodanja. Malo po malo to se svelo na neku vrstu kreativnog pisanja. Neki su mi rekli da je to poezija, ali meni je to nešto neodređeno. Još nisam potpuno na čisto s tim tekstovima jer sam s fotografijom više upoznata nego s pisanjem. Imam osjećaj da je taj interdisciplinarni pristup došao na Novim medijima, gdje sam naučila da se ne moraš obvezati na jedan medij – možeš raditi video, tekst, fotografiju i instalaciju. Pristup tada jednostavno postane: “ja ovo mogu napraviti, pa ću to i napraviti”.
Izložba većinski prikazuje gradske, ulične prostore. Što je za tebe urbani prostor i zašto ti je važan?
Čini mi se da je urbani prostor onaj u kojem bi svi trebali biti slobodni. Zanimljive su mi javne površine na kojima smo “jednaki”, odnosno na kojima svi, barem teorijski, imamo jednaka prava. To je, međutim, često bizarno. Nedavno sam se našla u situaciji u kojoj smo bili na snimanju, a žena nas je tjerala jer smo snimali ispred njezine zgrade, iako smo bili na javnoj površini. Pitanje je zapravo što je tu dopušteno, tko će ti to dopustiti, a tko ne – sve je nekako trenutačno i individualno.Budući da ne dolazim iz obitelji umjetnika, uvijek se trudim približiti ono što radim ljudima koji nisu iz tih krugova. Ulica i primjećivanje stvari na ulici čine mi se kao nešto što mogu pokazati i svojoj baki, prijatelju svog brata ili maminim prijateljicama – nešto univerzalno što na dnevnoj bazi iskusimo, što nas sve okružuje i svima nam je dostupno.
Fotografije na ovoj izložbi su pune svakodnevnih detalja koje je moguće zamijetiti tijekom šetnje. Kako odabireš prizore za fotografiranje i stavljaš li namjerno fokus na detalje?
U neku ruku ti kadrovi pronalaze mene. Kao da mi ih ulica ponudi, a na meni je hoću li imati dovoljno pozornosti za opažanje stvari oko sebe. Imam osjećaj kao da doslovno surađujem s prostorom. Bez te ulice nemam što fotografirati. Ulica može postojati bez mene, ali moj rad ne može postojati bez ulice.
Tijekom srednje škole i faksa bila sam inspirirana idejom ready-madea, odnosno time da na svakodnevne predmete gledamo kao na umjetnost. Mislim da se to nadovezuje na razlog zbog kojeg volim raditi na ulici. Na primjer, na automobile gledam kao na skulpture, izgrafitirane zidove kao na grafike, a zid s hrpom postera kao na kolaž. Na sve gledam kao da je umjetnost.
Jedina stvar koja mi daje smisao jest posvećivanje detaljima. Ako stalno gledamo veće stvari, sve se čini nesigurnijim. Ako se fokusiramo na manje stvari, puno više cijenimo svijet.
Nadovezujući se na to, vidiš li slobodu hodanja i primjećivanja urbanog okruženja kao svojevrsni revolt užurbanom kapitalističkom životu?
Da, definitivno. Užasno me živcira to što su ljudi počeli gledati na hodanje kao na vrlo transakcijsku radnju: idem od točke A do točke B, od doma do dućana, od doma do prijateljice. Ne postoji taj neki međuprostor – samo idem. Kao što sam već rekla, ne nužno imati cilj, nego pustiti da se stvari dogode. U kapitalizmu pogotovo ljudi najčešće ujutro sjednu u auto, idu na posao, nakon posla ponovno sjednu u auto i dođu doma, sve to bez da su uopće stavili noge na ulicu…
Koji bi utisak htjela ostaviti na publiku ovim radom?
U najboljem slučaju, htjela bih pobuditi radoznalost za svijet oko nas. Mislim da na dnevnoj bazi zaboravljamo na tu radoznalost. Nekoliko ljudi s kojima sam radila reklo mi je da sam uspjela zadržati neku vrstu dječje radoznalosti. Primjerice, kad na ulici vidim otvorena vrata, poželim proviriti kroz njih i imam osjećaj da to i smijem. Možda zato što to ne radim na voajerski način ili s lošom namjerom, nego iz iskrene, nevine znatiželje prema svijetu oko sebe. Kao da razvijem interes za sve što mi se ponudi. Iako znam da je nemoguće izravno utjecati na ljude na taj način, mogu reći da im to nudim.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.
ObjavljenoObjavljeno
