Kritika Michaela Stock
Razgovarala: Martina Kontošić
Bečka kustosica i galeristica Michaela Stock 2008. godine u Beču je osnovala Galerie Michaela Stock kao platformu za mlade, neetablirane austrijske umjetnike. Posljednjih nekoliko godina galerija je sve više orijentirana na umjetnost srednje i istočne Europe, te poticanje programa kulturne razmjene između austrijskih i hrvatskih galerija i muzeja.
S umjetnikom Markom Markovićem Stock je 2015. godine u Beču pokrenula međunarodni festival performativne umjetnosti DOPUST / Dani otvorenog performansa. Prvotno osnovan u Splitu 2008. godine, DOPUST predstavlja platformu za nove načine kritičkog razmišljanja, istraživanje i inovativne prakse koje promoviraju kulturnu razmjenu performativne teorije i prakse.
S mladom kustosicom razgovarali smo o razvoju programa galerije i građenju odnosa s publikom, nezavisnim umjetničkim praksama i ulozi privatnih kulturnih inicijativa u stvaranju kulturnih politika u Europi.
K.P.: Iako ste osnovali Galerie Michaela Stock kao platformu podrške mladim austrijskim umjetnicima, također izlažete radove umjetnika Srednje i Istočne Europe. Što je utjecalo na razvoj programa galerije u tom smjeru?
Osnovala sam Galerie Michaela Stock kao inovativnu, kreativno upravljanu galeriju u Beču namijenjenu stvaranju snažne veze između umjetnika, kustosa i ljubitelja umjetnosti. Galerija je osnovana 2008. godine kao platforma za mlade austrijske umjetnike koji još nisu etablirani u umjetničkom svijetu. Posljednjih godina galerija se više usredotočila na umjetnost srednje i istočne Europe, posebice konceptualne i izvedbene umjetnosti, a podržava i destruktivnu i radikalnu umjetnost. Cilj galerijskog programa je istražiti međusobne odnose umjetničke prakse kao performansa, fotografije, videa i filmova, kao i one koje se nalaze između teorije suvremene umjetnosti i književnosti.
Kolovoz 2009. godine, ljeto ljubavi, bio je presudan trenutak. Nikša Bradarić-Slujo, moj dečko, i Smiljan Tolj pozvali su me na otvorenje izložbe Sandra Dukića u Lazaretima kod Slavena Tolja. Ono što sam vidjela oborilo me je s nogu. Od tog trenutka pokušala sam razumjeti i upiti hrvatsku umjetničku scenu. Bila sam impresionirana različitim umjetničkim osobnostima. U narednim godinama počela sam čitati i posjećivati izložbe, upoznavajući se sve više i više dok su me moji hrvatski prijatelji uvodili u lokalnu umjetničku scenu. Uskoro sam shvatila da su svi ti poznati umjetnici srednje i istočne Europe gotovo nepoznati u Austriji. Zato sam iz Austrije pokušala izgraditi mrežu prema Hrvatskoj i započeti s projektima suradnje između austrijskih i hrvatskih umjetnika. Imali smo izložbe u MSU, MMSU, Lazaretima, Kunsthalle Wien, Galerie Lisi Hämmerle i u Galerie Michaela Stock. Ovo je bilo od 2010. do 2012.
Prva izložba u galeriji bila je ona Slavena Tolja i Sandra Dukića nakon koje sam sve više i više bila privučena hrvatskom izvedbenom scenom. Sljedeći korak za mene bio je jasan – pokazati više izvedbenih umjetnika. Zaljubila sma se u rad Tomislav Gotovca – nažalost, nikada ga nisam upoznala. Organizirali smo izložbe Vlaste Delimar, Sandra Dukića, Slavena Tolja, Siniše Labrovića, Marka Markovića, Vlade Marteka, Kate Mijatović, Zorana Pavelića… Popis je dugačak.
S Markom Markovićem 2015. osnovala sam DOPUST/ Dane otvorenog performansa Beč, godišnji međunarodni Festival performansa. Ovaj festival posvećen je izvedbenim umjetnostima i komunikaciji.
U travnju 2018. slijedi samostalna izložba Igora Eškinje, a u lipnju Marka Markovića.
K.P.: Vaša se galerija osobito ističe provokativnim izvedbenim programom. Na novoj izložbi Emotional Journey, koju organizirate u Bildraumu Bodensee u Bergenzu, hrvatski umjetnik Marko Marković izveo je performans koji je najavljen riječima: “Umjetnost samo-ozljede također je i napad na publiku”. Tko je ta publika i kako vi, kao kustosica i vlasnica galerije s njom gradite odnos?
Da, često ugošćujemo vrlo provokativne performanse koji se mogu nazvati i “emocionalnim performansima”. Interakcija i emocionalna razmjena između umjetnika, umjetnina i gledatelja žarište su umjetničkog istraživanja. U društvu obilježenim distancom, emocije se često guraju u privatnu sferu; u prostoru Bildraum Bodensee postaju izloženi javnosti. Šest međunarodnih umjetnika osvrće se na fenomen emotivnosti u crtežima, fotografijama, skulpturama, videozapisima i izvedbama. Evelyn Loschy (AT), Marko Marković (HR), Veronika Merklein (DE/AT), Sofie Muller (BE), Viktors Svikis (LV) i Marko Zink (AT) tematiziraju taboo-teme poput straha, ljutnje, žalovanja, srama, ali i radosti. Divergentna stajališta o traumi, seksualizaciji, ali i sarkazmu i humoru zauzimaju središnje mjesto u izložbi .
Marko Marković je izvedbu na otvaranju započeo kao nevidljivu, malenu akciju. Obilazio je prostor i najprije dirao posjetitelje, kasnije je ljubio, sisao prste ili samo grlio ljude iz publike. Marković je spontano pokušao proizvesti emocionalne reakcije posjetitelja. Postupci poput ljubljenja ili dodirivanja stranaca nisu samo izgrađeni na temeljima strasti, već i na osjećajima. Ljubljenje ili sisanje prstiju je čin koji prenosi emocije. Zagrljaj je jednostavna, svakodnevna gesta, ali često zaboravljamo da nam pomaže da se približimo ljudima, da udišemo njihovu suštinu i potvrđujemo da smo napravljeni od iste materije. Te geste intimnosti još su intimnije od seksa jer su značajnije i u njih se posve unosite, čak i ako to činite podsvjesno. U spomenutoj izvedbi Marković je izazvan vlastitim granicama, ali i onima posjetitelja.
K.P.: Hrvatski umjetnici koje izlažete uglavnom su dio nezavisne kulturne scene. Kakav je status nezavisne umjetničke prakse u Austriji?
Mlada i nezavisna umjetnička scena u Beču se kreće mnogo dalje. Otvaraju se mnogi novi umjetnički prostori poput “Projektnih prostora” i novih galerija, a i sveučilište nudi izvrstan program za studente umjetnosti. Posljednjih godina Beč kao da se ponovno rodio i reputaciju provincije zamijenio kozmopolitizmom. Ipak vrijeme u Beču sporije teče nego u drugim velikim gradovima, ali se osjeća protok i rastuća energija. To je upravo ono što čini bečku umjetničku scenu tako privlačnom, jedinstvenom i uzbudljivom u ovom trenutku.
K.P.: Koja je trenutna uloga privatnih galerija u stvaranju kulturnih politika u Europi i koja je budućnost privatnih inicijativa poput vaših?
To je teško reći jer taj proces upravo traje. Čak i u Austriji, političke rasprave bit će neophodne u kontekstu umjetnosti. Definitivno treba preispitivati upravljanje galerijama i ciljeve uspješne privatne galerije. Možda bi trebalo definirati i riječ “uspjeh”. Za mene nije riječ o novim velikim prodajama i dobrim kontaktima, a niti jurnjavi s jednog sajma umjetnosti na drugi predstavljajući isplative umjetnike. Galeriju više vidim kao platformu za nove načine kritičkog razmišljanja, za istraživanje i analizu, kao i inovativne modele koji promiču međunarodnu kulturnu razmjenu i umrežavanje te promoviranje i podršku svojim umjetnicima na najbolji mogući način. Pogotovo s mojim programom – usmjerenim na izvedbu – nije lako preživljavati. Ali, nekako smo i to uspjeli, a posljednjih godina veze i suradnja s drugim organizacijama, muzejima i umjetnicima proširila se na međunarodnu razinu i na Nizozemsku, Belgiju, Irsku, Njemačku.
Moram biti iskrena i reći kako sve ide tako savršeno zbog nevjerojatnih umjetnika s kojima surađujem. Mi smo jedna velika obitelj, kreativna zajednica i svi radimo jedni s drugima – ne jedni protiv drugih. Mislim da upravo to čini čaroliju dobre radne galerije.
ObjavljenoObjavljeno
