Zanima me kazalište kao mjesto povećanog rizika

Goran Ferčec: Na tekstu za koji sam dobio nagradu radio sam u okolnostima koje bi se mogle smatrati netipičnim, premda korisnim; tekst je u procesu nastajanja bio izložen različitim čitanjima i prolazio je nemilosrdnu dekonstrukciju i sadržaja i forme. Imao sam dobre čitatelje. I to stalno iščitavanje iniciralo je stanje u kojem sam počeo gledati na tekst kao na vrstu žive, hibridne tvorevine koja se mijenja prema potrebi i upija iz svakodnevice, teorije, literature, želja, svega onog što joj se i na trenutak učini zanimljivim. To je stanje povećanog rizika, kao što kazalište uostalom i jest. Ono kazalište i onaj tekst koji mene zanimaju mjesta su povećanog rizika. Postoje mjesta na kojima je angažman način na koji pojedinac riskira. I postoje ona mjesta na kojima je jedini angažman onaj usmjeren na veliku porciju kokica. A slike se bezšavno izmjenjuju.
Mislim, i ja volim kokice, ali ne toliko da bi mi šavovi mogli promaći. Osim ako su preočiti.
Da se vratim na pitanje. Ukratko, tekst je vezan uz klasičnu mitologiju, ali izbjegava mitološki narativ i klasičnu dramsku strukturu. Pisao sam ga kao niz uputa koje bi izvođač trebao pratiti, odnosno prilagoditi situaciji koja otvara mogućnost za izvedbu. Zaobilaženje klasične forme uvijek proširuje kôdove mogućeg iščitavanja, redateljskog ili bilo kojeg drugog.

U slučaju ovog teksta forma bitno određuje sadržaj i njegovu uvjetovanost (prostor, vrijeme, mjesto, radnja) kao otežavajuću okolnost u ideji same izvedbe, ali pažljivim čitanjem moguće je naslutiti da je upravo ta toliko definirana uvjetovanost potpuno fikcionalni element koji označava bilo koje mjesto, bilo koje vrijeme i bilo kojeg izvođača, te omogućava niz različitih pristupa i čitanja.

Tekst je sadržajno zamišljen kao niz situacija koje sistemski i politički definiraju iritirajuće polje egzistencije subjekta koji ih ne pristaje ignorirati, već pokušava pronaći način da s njima ostvari svojevrsni oblik interferencije. Ne ignorirati u ovom slučaju znači iskoristiti uvjetovanosti sustava za oblik parazitskog izvođenja. Sustav, izmišljeni prostor zračne luke, postaje tako javni prostor namijenjen izvedbenom činu-akciji.
Referenca na Heinricha Müllera odabrana je kao podsjetnik na posljednjeg velikog ideologa, izrazito angažiranog, politički i aktivistički osviještenog autora s jedne, i kao antipod mitskoj referenci Herakla, s druge strane. Ideologija i sila. Intelekt i tijelo. Ljubav i žudnja neki su od semantičkih parova koje je moguće izvući iz obiju referenci. Odabir i niz sasvim je osoban.


KP: Koji su sastavni dijelovi nagrade?

Goran Ferčec: Ako sam dobro shvatio… nagrada se sastoji od nekoliko dijelova; novčani iznos. Po ček putujem u Beč. U srijedu. Pripremili su mi mali program. Nisam siguran što. Trenutno dvoumim trebam li odjenuti odijelo ili biti pisac znači slamati nametnuta sistemska pravila. Hm.
Zatim je tu prijevod na njemački jezik i objavljivanje drame u obliku knjige kod nekog od austrijskih izdavača. Konačno, postavljanje na neku od scena, bilo austrijsku, bilo hrvatsku konačan je i završni udarac cijeloj ovoj priči. Ako sam nesto izostavio, učinio sam to namjerno; zaboravljene stvari kasnije uvijek budu vrsta iznenađenja.

KP: Što misliš o argumentima Nine Mitrović koja je odbila ovu nagradu?

Najradije ne bih odgovarao na pitanja o postupku/izvedbi Nine Mitrović. Nisam siguran jesu li njene izjave dovoljno jasne da bi se mogle smatrati argumentima. Stoga je vrlo teško suvislo na njih odgovoriti. Ono što me žalosti neki su komentari na nekim od blogova i internetskih stranica koji otkrivaju veliku dozu čudne ksenofobije, neke panike od drugog, nekog podlog i sitnog nacionalizma, potrebe da netko brani moj talent pred strašnim Austrijancima koji ga nemilosrdno iskorištavaju. Glupost. Ono dobro što je postupak Nine Mitrović pokrenuo jest upravo to da se otkrije to malo podlo sjeme koje postoji među ljudima i kolegama. Da ne bismo imali predobro mišljenje o sebi kao o dobrim ljudima.
Jedino nisam siguran da li je Nina Mitrović bila svjesna svega toga.

KP: Koje mogućnosti tebi kao mladom dramskom piscu otvara ova nagrada?

Mogućnosti uvijek ovise o želji. Bez potrebe da se nešto učini, nema ni mogućnosti da se nešto uistinu učini. Najprije, dramaturg i (dramski) pisac dvije su različite stvari. Ova nagrada otvara mogućnost da na sebe gledam više kao na (dramskog) pisca, nego dramaturga. Nisam previše radio kao dramaturg. Moj dramaturški rad do sada je uvijek bio usmjeren na tekst, ne toliko na scenu. Tekst i volim više od scene. Uvijek sam o sebi mislio kao o piscu, izoliranom, pomalo distanciranom. Nagrada uvijek donekle afirmira percepciju nas samih u smjeru onog kako bismo o sebi voljeli misliti. To je trenutak ugodnog simultaniteta, vrlo kratak. Prije i poslije njega postoji vrijeme koje obvezuje na red, rad i disciplinu. Dakle, zagrijavam dlanove; treba dalje pisati.