Zalažemo se za konstruktivni dijalog

O statusu i položaju slovenskih umjetnika razgovaramo s Marijom Mojcom Pungerčar.

razgovaraju:
Vesna Milosavljević i Dea Vidović
mojca1_final

Razgovarale: Vesna Milosavljević i Dea Vidović

Na okruglom stolu Samoorganizacija umjetnika i osnaživanje njihove pozicije koji su početkom listopada u Ljubljani organizirali portal Artservis i SCCA Ljubljana sudjelovala je i slovenska umjetnica i urednica Artservisa Marija Mojca Pungerčar koja je ujedno i inicijatorica ovog okruglog stola. Nekadašnja modna dizajnerica (1983.-1987.) diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Ljubljani (1989.), a magisterij novih žanrova je stekla na Umjetničkom institutu u San Franciscu (2001.). Od 1992. radi kao slobodna umjetnica (video, fotografija, performans, instalacija, kazališna kostimografija). Njen rad je prožet jakim društvenim angažmanom te kritičkim promišljanjem konzumerističke kulture.

 

KP: Kakav je položaj samostalnih umjetnika u Sloveniji (a s obzirom na dobivanje statusa, procedure odlučivanja, pitanje kriterija, sustav uplaćivanja doprinosa za socijalno/mirovinsko, obveze umjetnika prema državi i sl.)?

M. M. P.: Status slobodnih umjetnika u Sloveniji se naslanja na vrijeme socijalizma, što znači da nije bilo puno promjena, a ako su se one događale bile su više protiv, nego u korist umjetnika. Dakle Ministarstvo kulture je ono koje plaća izabranim umjetnicima i kulturnim radnicima subvencije za socijalno i mirovinsko osiguranje i vodi evidenciju statusa slobodnih umjetnika. Doprinosi koji se u Sloveniji plaćaju obračunavaju se na osnovicu koja iznosi 60% od prosječne plaće. Umjetnici za svaki ostvareni prihod plaćaju porez, dakle nema nekog minimalnog iznosa na koji ne moraš platiti porez, jer je sve oporezivo, osim normiranih (materijalnih) troškova.

U posljednjih nekoliko godina se status samozaposlenih umjetnika u poreznom smislu izjednačio sa statusom ostalih samozaposlenih, odnosno s obrtnicima i kao takav nije prilagođen uvjetima produkcije u kulturi. To znači da u poreznom smislu imamo isti status, iako umjetnici i obrtnici ne stvaraju u istim uvjetima. Sve je više birokracije i administrativnih poslova pa u konačnici status slobodnog umjetnika više nije nimalo praktično rješenje. Stoga neki odustaju od tog statusa, ali istovremeno je sve više onih umjetnika koji traže taj status što je posljedica sve teže ekonomske situacije.

 

Osim toga, zakonodavstvo i pravilnici se stalno mijenjaju pa je često slučaj da izgubimo neka već kako-tako regulirana prava. Dakle, zakon se stalno reducira u negativnom smislu. Tako je recimo status za subvencioniranje socijalnog i mirovinskog osiguranja koje daje Ministarstvo kulture skraćeno s pet godina na tri, što znači da ga svaki umjetnik mora produžavati svake tri godine. Pri tome su uvjeti za produljenje ili dobivanje tog statusa prilično restriktivni, što je poseban problem za mlade umjetnike koji se još nisu dokazali ili pak za starije koji više jednostavno nisu u mogućnosti postići iznimne rezultate.

KP: Za razliku od  većine zemalja u regiji gdje nema nekog organiziranog i proaktivnog djelovanja umjetnika, u Sloveniji se unatrag nekoliko godina formiralo nekoliko skupina koje se bore za popravljanje pozicije i statusa umjetnika. O kakvim skupinama je riječ i na koji način one funkcioniraju? Kojim se područjima i problemima bave te što je do sada napravljeno?

M. M. P.: U Sloveniji postoje profesionalna udruženja umjetnika po pojedinim područjima, ali su neka od njih tijekom godina izgubila svoju ulogu i efikasnost te vezu sa svojom bazom. Tako recimo suvremeni likovni umjetnici nisu više vidjeli svoju vezu s Udruženjem likovnih umjetnika Slovenije. Kada je 2007. država htjela pogoršati uvjete u smislu da se samozaposlenim povećaju minimalni doprinosi za socijalno i mirovinsko osiguranje, nitko nije bio sposoban razumjeti što se uopće događa.

U to je vrijeme već postojala organizacija Asocijacija koja okuplja nevladine organizacije i pojedince iz kulture. Artservis je tada već bio dobro ustanovljen medij, koji je obavještavao što se događa, koji su problemi, što umjetnici trebaju napraviti, koje dokumente trebaju poslati, koji su rokovi i slično. Tako da je Artservis aktivno pratio što se događa, a i ja sam počela aktivno javno apelirati da se promjene ne provedu. Ujedno sam tražila načina kako ih zaustaviti uz nastojanje da okupim što više ljudi koji bi zajednički nastupili i nešto napravili. Pronašli smo put do SUKI-ja (Sindikalno udruženje samostalnih stvaratelja u području kulture i informiranja), inače dodatak GLOSA (Sindikat zaposlenih u kulturi), koji se u to vrijeme već bavio istraživanjem pa je bio dobro upućen u cijelu problematiku. Počeli smo tražiti zajednički jezik te smo pojedinci iz Artservisa, SUKI-ja, Asociacije i drugih društava, pod zajedničkim imenom Kulturni forum, napravili protest i press konferenciju kroz koje smo zagovarali da država ne prihvati prijedlog Ministarstva za zdravlje za povećanje minimalnih doprinosa za socijalno i mirovinsko osiguranje, ali smo ukazali i na druge probleme. U to vrijeme smo imali i problema s financiranjem Artservisa pa je nešto kasnije pokrenuta akcija BANG (Bez Artservisa se ne ide) i iz te akcije je proizašla Odprta zbornica za vizualnu umjetnost. Naime, mi koji smo bili u navedenoj akciji odlučili smo nastaviti s aktivnostima zagovaranja i to za područje vizualne i takozvane intermedijalne umjetnosti. Uspostavili smo dijalog sa svim postojećim i identificiranim skupinama tako da u ovom trenutku postoje 4 subjekta, Artservis, Asocijacija, Odprta zbornica i SUKI, koji se angažiraju po pitanjima prava samozaposlenih u kulturi i općenito popravljanja uvjeta za rad u kulturi.

KP: Na koji način djeluju ove 4 organizacije te koliko se međusobno koordinirate?

M. M. P.: Svaka od naših organizacija ima drugačiji pristup. Artservis reagira veoma brzo na neke promjene i obavještava medije o nekim detaljima, nastojeći kontekstualizirati problem. Također često traži od nadležnih tijela da se provedu neke promjene ili da se određene promjene ne provedu, apelira na njih i obavještava široku kulturnu javnost. I ostale organizacije su aktivne u pisanju pisama i organiziranju akcija, ili pak zajedno smišljamo koji bi način bio najbolji za nastup i artikuliranje problema u javnosti. Pokazalo se da je dobro biti u dijalogu, tako da možemo procijeniti što bi bilo najbolje za svaki pojedini slučaj. Dakle, još nemamo neku unaprijed zacrtanu taktiku, nego odlučujemo od slučaja do slučaja pa reagiramo. Također, insistiramo na sastancima sa svim resornim ministarstvima. Znači, primjenjujemo pristup konstruktivnog dijaloga, nudimo se, ne kritiziramo unaprijed, ne lupamo glavom u zid.

KP: Početkom ove godine osnovana je Komisija za rješavanje problema samozapošljavanja u kulturi. Kako je došlo do formiranja ove Komisije, tko je sve u njenom članstvu te što je do sada napravljeno?

M. M. P.: Projektna međusektorska skupina za cjelovito rješenje statusa samozaposlenih u kulturi je dakle osnovana pri Ministarstvu kulture s namjerom da pripremi reformu za samozaposlene u kulturi. Započeli smo s tim da detektiramo sve što ne funkcionira, a dugoročni plan je da se ide u reformu. Tražili smo da sudjelujemo u tom procesu, jer je reforma vrlo delikatna stvar i nismo htjeli propustiti priliku sudjelovati u njoj. Nudili smo naše iskustvo, energiju i ekspertizu. Rezultat tih naših nastojanja je da su nas pozvali u tu skupinu u kojoj su i predstavnici Ministarstva kulture, Ministarstva financija i ostalih resora te predstavnici navedene 4 organizacije.

Projektna skupina ima svoj timeline. Imali smo jedan temeljit sastanak, nakon kojega smo predali jedan sveobuhvatni elaborat u kojem smo izložili sve naše zajedničke teme i probleme koje smo predali Ministarstvu kulture početkom ovoga ljeta. Sada očekujemo sljedeći sastanak, koji će biti početkom studenog. U međuvremenu predstavnici ministarstava osmišljavaju ovu reformu i razmatraju svoje prijedloge te analiziraju naše. Projektna skupina je do sada nešto najbolje što se moglo dogoditi. Ali ne znam kakav će biti rezultat. No, ostajemo optimistični.

 

Foto: Marjan Kokot

O statusu i položaju umjetnika u Hrvatskoj i Srbiji možete čitati u razgovorima koje su portali Kulturpunkt.hr i SEEcult.org vodili s umjetnicima Nemanjom Cvijanovićem i Dragoslavom Krnajskim.

 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano