Tema Juraj Šantorić student je etnologije i antropologije te filozofije u Zadru koji se, uz studij, bavi aktivizmom i umjetnosti performansa. Njegov recentni rad predstavljen je u GMK izložbom Dolazim u posjetu i performansom Horizont mora i mlijeka – GODIŠNJE ČIŠĆENJE održanom u Mjesnom odboru Voćarska. Osim samostalne izložbe, Juraj je (su)organizator i obrazovnog projekta Ad hocK namijenjenog dijeljenju teorijskog i praktičnog znanja o umjetnosti performansa čija je prva iteracija održana 2022. godine u Zadru. Ovogodišnji program započeo je s pet tematskih predavanja održanih u zagrebačkom klubu MaMa, uz podršku Kluba studenata etnologije i kulturne antropologije (KSEKA). Predavači su o umjetnosti performansa govorili iz teorijsko-istraživačke, povijesne i aktivističke perspektive, uključujući primjere i iskustva iz vlastitih umjetničkih praksi. Ususret novom izdanju programa u Rijeci, s Jurjem smo razgovarali o motivaciji za organizacijom i provedbi ad hoc kolegija, njegovom umjetničko-istraživačkom radu i mogućnostima studentskog aktivizma.
Posljednje izdanje Ad hocK tjedna posvećenog umjetnosti performansa ostvareno je kroz pet susreta s predavačima_cama na temu performansa. Za vrijeme diskusije nakon jednog od predavanja istaknuo si nedostatak formalnih kolegija na raznim Sveučilištima u Hrvatskoj usmjerenih na umjetnost performansa kao glavnu motivaciju za organiziranje ovog programa. S obzirom na to da studiraš u Zadru, ali si proveo i semestar u Beogradu, možeš li nešto reći o svojim prvim doticajima s umjetnosti performansa kroz formalno obrazovanje?
Najprije bih se osvrnuo na ranija iskustva koja su mi omogućila ulaz u polje izvedbenih umjetnosti. Odrastao sam u kazalištu i išao na dvije dramske grupe, u ZKM-u i Tireni. Cijeli taj srednjoškolski moment, dakle dvije-tri godine prije srednje i par godina nakon, sam bio izrazito uključen u kazalište i bio uvjeren da ću jednog dana biti kazališni redatelj jer mi pozicija na sceni nije bila ugodna kao što mi je to bilo koncipiranje priče. Nakon neuspjelih prijemnih na ADU sam otišao studirati u Zadar na Učiteljski fakultet, a kasnije sam upisao antropologiju i filozofiju. Plan mi je bio skroz se posvetiti teoriji i uvjeriti se da umjetnost nije za mene, odnosno da ja nisam za nju. U to sam vrijeme paralelno studirao dva faksa da si potpuno dokinem sve slobodno vrijeme. Imao sam veliku energiju za umjetnost, a nisam je znao kanalizirati pa mi se u tom trenutku činilo najlogičnije da je potisnem. Naravno, sad mi je jasno da je to potpuno suludo, no nažalost tad mi se činilo ispravno. Naš obrazovni sustav više je orijentiran da nam govori u čemu nismo dobri umjesto da nas potakne da idemo glavom kroz zid pa da stječemo iskustvo i vremenom se okuražimo. Kroz studij su mi se javljale ideje da reagiram na okolinu kroz performans. Jedna od mojih prvih ideja je bila kad smo radili neki grozan pedagoški predmet i morali smo nabubetat definicije. U jednom sam trenutku naučio neke definicije za koje nisam imao pojma što znače, a bio sam toliko revoltiran jer sam ih morao znati napamet da sam se htio vrtjeti oko stupa ispred fakulteta, kao striptizeta, ponavljajući te rečenice.
Zapravo i nisam imao neki kolegij koji se bavio samo performansom, ali sam slušao nešto nalik uvodu u teatrologiju gdje je performans bila zadnja lekcija. Onda je došla korona, bio sam više sam sa sobom doma i shvatio da se volim baviti teorijom, ali da mi nije dovoljna. Otišao na razmjenu u Beograd. Tamo sam paralelno odlazio na stručnu praksu u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) i, družio se s ekipom iz Magacina, koji funkcionira po principu sharing is caring i besplatno se posuđuje oprema, od projektora do bicikala. Od njih sam dobio tehniku i neko znanje, a kad sam se vratio u Zadar, k’o za vraga se poklopilo da smo dobili kolegij Metodologija istraživanja: eksperiment, imaginacija, pisanje, unutar kojeg smo performans radili kao etnografsku metodu i tu se sve spojilo i pokrenula se ideja za Ad HocKom.
Kako si došao do ideje pa i podrške za prvu realizaciju projekta, putem suradnje sa studentskim klubovima, drugim pojedincima ili na neki drugi način?
Organizaciju i koncept kolegija sam proveo sȃm. Ad hocK je i nastao tako što sam ja htio slušati kolegij o performansu, a nisam imao priliku gdje jer ga u Zadru tada nije bilo, a para da idem vani studirati nisam imao. Postojala je neka ideja s dvije-tri kolegice da bi se nešto moglo napraviti u manjem obujmu, međutim to se nije dogodilo. Inspirirao me i kazališni festival Zadar snova gdje smo kolegica Lara Mandli i ja održali performanse, ali smo shvatili da inače nema profesora, studenata niti nekog prirodnog akademskog okoliša u kojem se nalazimo kao publika u gradu u kojem studiramo i to nam se pojavilo kao pitanje. Mislim da sam cijelo vrijeme sebi u glavi govorio da je to neki zajednički projekt, ali sam zapravo to samo ja radio. Bilo mi je lakše pozvati se na to da nas je više jer bih onda dobio dojam o nekoj masi koja to prati. Ideja je krenula sastavljanjem popisa od desetak potencijalno zainteresiranih studenata i onda sam se javljao profesorima, koji su držali predavanja o performansu ili se bave sličnim područjem.
Kad si promišljao syllabus kolegija, jesi li se oslanjao na neki postojeći model ili je program ostvaren zahvaljujući predavačima koji su bili zainteresirani za ovu vrstu neformalnog širenja znanja i voljni podržati inicijativu?
Što se tiče syllabusa, ako ga uopće možemo tako nazvati, s obzirom na to da je cijeli kolegij nastao ad hoc i kao takav nije formalan, nego u obliku studentske akcije i neformalnog projekta, imao sam ideju forme, ali ne i sadržaja. Znao sam da na neki način želim ispoštovati formu predavanja, seminara i vježbi. Odlučio sam pozvati profesore sa Sveučilišta u Zadru kao predavače jer se tamo prvi projekt održao, a umjesto klasičnog seminara sam odlučio organizirati tri susreta s različitim udrugama i akterima sa scene kako bismo zapravo imali iskorak iz teorije u sadašnji trenutak. Čini mi se da je to danas najveća boljka sustava i obrazovanja, osobito u području humanistike jer se češće susrećemo sa zastarjelim idejama nego s aktualnim problemima. Za praktični dio, odnosno vježbe sam pozvao zadarskog umjetnika Roberta Vodanovića Čopora.
Što se tiče sadržaja, napravio sam tablicu gdje je svaki student_ica trebao_la popisati teme koje ih zanimaju u najširem mogućem smislu, npr. feministički performans, i poslao je profesorima uz napomenu da imaju potpunu slobodu, jer nemamo novaca da vam platimo predavanja tako da što god želite održati, mi smo otvoreni za sve, i tako je krenulo. Isto tako je bilo sad u Zagrebu, javio sam se predavačima i rekao im da imaju potpunu slobodu, i da bismo mi rado čuli bilo što na temu performansa. Isti princip će biti u Rijeci tako da, ako zovemo nekog tko je umjetnik kao što je Bojan Mucko, važno je da kaže nešto o svojim radovima. U Zagrebu je predavanje održala Jasna Jasna Žmak koja se više bavi teorijom i dala nam je uvid u podjelu performansa u kontekstu hoda, čime se vidi da je performans doista otvorena forma.
Jesu li svi susreti bili uživo?
U Zadru smo imali sedam susreta plus trodnevnu radionicu Kako nastaje performans uživo, a tri dana smo se družili online jer smo u kolegij uključili Predstavljanje aktera sa scene gdje je sudjelovalo 12 organizacija, devet iz Hrvatske i tri iz Srbije. Kad kažem aktera, mislim na predstavnike nekih institucija ili udruga. Oko dogovora za te online programe sam slao mailove i pitao ih mogu li u pola sata predstaviti svoju organizaciju i svi su pristali. Htio sam imati određen broj sati za teorijska predavanja i radionicu te predavanja tih ljudi, umjesto klasičnog seminara, online. Tu je također važno naglasiti ekonomski faktor jer je riječ o projektima koji nastaju bez budžeta, zato smo i napravili tu podjelu uživo i online. Nadam se da će se pojaviti i neka prilika da napokon te ljude, ali i druge predavače dovedemo u Zadar i tako zavrtimo priču o formiranju mreže, no za to je potreban pečat institucija, a ne volja pojedinca ili grupe neumreženih studenata_ica.
Koji su izazovi ulaska u organizaciju ovakvog projekta i jesi li isprva imao želju za iteracijama u drugim gradovima?
Ne, ideja je bila da se projekt prolongira u Zadru, a sve drugo mi se činilo kao daleki svijet. Kasnije sam krenuo utopijski, s uvjerenjem da ako priča bukne u Zadru, Zagrebu, Rijeci pa onda možda Osijeku i Splitu, da će se pojaviti veći otpor prema kanonu i briga za neke teme koje se ne moraju nužno obraditi, poput performansa. Imam ideju za još tri ovakva susreta koja bi se održala na različitim lokacijama u Zagrebu. Vjerujem u bottom up pristup, volio bih da se izgradi neka mreža, međutim suočio sam se s tim da u Zadru nije bilo toliko interesa i da je potrebno užasno puno energije. Naravno, stvari ne idu preko noći i teško je očekivati da će neka zanemarena i nepopularna forma poput performansa povući mase. To malo je možda puno, ali mene u ovom trenutku nije dovoljno hranilo.
Ispalo je da svaki grad ima svoje izazove. U Zadru je bilo najteže doći do publike, u Zagrebu smo imali nekih institucionalnih poteškoća oko pronalaska prostora i neizvjesne situacije na Filozofskom oko prelaska na online nastavu. U Rijeci nam je bilo teško pronaći predavače_ice jer je teža situacija, mnogi umjetnici rade prekarne poslove, nemaju vremena itd. Na kraju sam očekivao da će u Rijeci sve biti problematično osim pronaći predavača, a na kraju je ispala suprotna priča.
Ad hoc je metoda koja ne zahtijeva budžet i jednako je povoljna za online i offline varijantu. Sve što pojedinac u toj metodi treba je izabrati koje ga područje ili tema zanima, vidjeti u svom kalendaru kad može izdvojiti neko vrijeme za predavanja ili radionice, proguglati tko su kompetentne osobe da nešto o odabranoj temi kažu i poslati im mail Pozdrav, ja sam student_ica bez novaca, no jako bih volio čuti nešto o ovoj temi. Biste li voljeli volonterski održati predavanje o tome, tad, u toliko sati. Pritom imate potpunu slobodu ponuditi i neku drugu temu koja mislite da bi se dobro uklopila u koncept. Od pet mailova jedan će sigurno biti pozitivan, i onda još samo treba pustiti informaciju kroz društvene mreže. Dakle ad hoc forma je toliko jednostavna da nema razloga da ne generiramo znanje i tako mijenjamo svijet, a mijenjati svijet za mene znači vidjeti da su alternative uvijek moguće te da o njima treba razgovarati i na temelju zaključaka djelovati.
U tom smislu ide i moja kritika obrazovnih institucija koje ne potiču ovakve akcije, već cirkuliraju ustajalo znanje. Jedna profesorica na susretu u Zadru rekla je da je da ona kao humanistkinja osjeća dužnost odazvati se na ovakve pozive i ja taj stav smatram ispravnim. U tom smislu možda se dogodila i greška u koracima kada sam organizirao susret u Rijeci jer sam automatski zvao ljude koji djeluju u vrlo prekarnim uvjetima izvan institucija te za razliku od nekih drugih predavača nemaju osigurane mjesečne prihode.
Sudjelovao si i na istraživačkom programu portala Vizkultura, Kako misliti urbanizam i javni prostor?, a završni rad prezentirao si performansom Horizont mora i mlijeka – PERSPEKTIVA AUTOPOZDRAVA. Nastavak ovog istraživanja prezentiran je početkom godine u GMK u obliku izložbe popraćene performansom. Možeš li reći nešto više o izvedbi u Voćarskoj, Horizont mora i mlijeka – GODIŠNJE ČIŠĆENJE i namjeravaš li ovaj ciklus razvijati iz godine u godinu?
Tematski me zanima odnos Balkana i Mediterana, a performans koji sam izveo, Horizont mora i mlijeka, za mene je bio neka vrsta obrednog prijelaza – nisam imao neku gotovu ideju kad sam ga počeo pripremati, nego sam tražio smjernice i asocijacije. Te godine sam se bavio osobnim identitetom, pitanjima kako se postaje umjetnikom i kako se opstaje umjetnikom. Pitanje mi je bilo jesam li se zbog potrebe da nešto umjetnički izrazim udaljio od sebe samog, ili se zapravo približio. Za vrijeme prve izvedbe sam shvatio da mi performans daje nove uvide u stvari kojima se bavim. Konkretno, bila je jedna super situacija u izvedbi koja mi je privatno i intimno teška jer se bavi psihološkim stanjem, vrti se težak tekst, crne slike i ja sam sebi, usred izvedbe, kažem jebote Juraj koji ti je ovo bio crnjak. Kad sam shvatio da kroz sebe mogu artikulirati nekakvu priču, došao sam do toga da performans počnem koristiti kao istraživačku metodu. Horizont mora i mlijeka, odnosno taj odnos Mediterana i Balkana planiram nastaviti istraživati i dalje, ali za sada kroz antropološku formu. Gledam kako performans može biti narativ kulture koji mogu interpretirati ili istraživačka metoda.
U popratnom tekstu o performansu u Voćarskoj ističeš teme valorizacije umjetničkog rada i poteškoća (mladih) umjetnika da radom osiguraju egzistenciju. Vidiš li ovaj participativni model projekta ad hoc kolegija i neformalnog širenja znanja kao jednog od mogućih rješenja za jačanje veza među umjetnicima, neku samoorganizaciju i kako te prakse utječu na tvoj rad?
Kad sam se dotaknuo valorizacije umjetničkog rada, u zadnjem performansu kojeg sam izveo u Zagrebu, govorim: pitanje klase umjesto kruha i mlijeka za doručak, a u drugom dijelu teksta: neću pljesak, hoću plaću. Govorim o štambilju institucija koji je važan da bi se umjetnici mogli afirmirati na nekoj sceni, ali on u našim prekarnim uvjetima ne osigurava hranu, ni egzistenciju. Naravno nitko niti ne očekuje da će živjeti samo od performansa, neki ga čak i promatraju kao formu koja jedino opstaje kao žanr u kontri institucija ili nekog upravljačkog sustava. Podržavam i jedan i drugi stav, ali mislim da je moguće bolje rješenje negdje između. Svakako vjerujem u artikulaciju kritičke misli, ali isto tako tu artikulaciju promatram kao rad u koji je netko uložio najprije vrijeme, a možda i novac.
Istaknuo bih kako trenutno imam puku sreću da sam uzeo apsolventsku godinu i imam egzistencijalnu mogućnost da organiziram Ad hocK i druge projekte, dok neki moji kolege naprosto konobare. Ipak, moram priznati da sam se iznenadio koliko je iskustvo samostalne izložbe, koju sam nedavno organizirao, opterećujuće za studentski budžet tako da sam već zadužio i neke buduće honorare. Čini mi se da je to važno napomenuti jer se o financijskim mogućnostima mladih ne govori. Imam sve manje elana za učestalo volontiranje, stoga se nadam da će Ad hocK potaknuti druge kolege_ice da se odvaže na realizaciju novih susreta kako bi se energija kanalizirala, a priča postala održiva.
Kada govorim o ad hoc projektima, želim napomenuti da se na zagrebačkim susretima jasno artikulirala misao za koju smatram da je točna i izuzetno važna. Naime, dokle god ad hoc projekti dolaze od studenata neće promijeniti stanje u institucijama, ali mogu djelovati kao generatori mikro-okupljanja te razmjene znanja i iskustava, a to dakako jača zajednicu.
Tvoj posljednji online/offline performans prati tvoju prijavu za Rektorovu nagradu i dokumentiran je na Facebooku. Nakon jednog od predavanja si komentirao da si inicijalnu ideju za Ad hocK također izrazio u obliku Facebook statusa pišući o nedostatku formalno organiziranih kolegija na temu umjetnosti performansa. Možeš li reći nešto više o ulozi društvenih mreža u generiranju ovakvih bottom up pristupa i kako gledaš na ulogu društvenih mreža u komunikaciji umjetnika i publike?
Sve što radim šeram na društvenim mrežama, i ne samo da šeram nego ih koristim i kao alat. Živimo u digitalnom dobu gdje se sve paralelno odvija na online i offline razni, stoga društvene mreže doživljavam kao javnu ploču. Nekad se našalim pa kažem da su me svi pametni ljudi blokirali na društvenim mrežama jer stvarno sve što se događa objavljujem, od svojih do akcija drugih kolega, ili nekih meni interesantnih ljudi. Tako i ja dobivam informacije, nemam naviku na primjer gledati plakate, nego skrolati po Facebooku i gledati što se događa. U tom smislu sam i možda malo zastario jer sam uglavnom orijentiran na Facebook. Nemam Tik-tok, a Instagram mi je malo previše besadržajan, odnosno puno je fragmentiraniji od Facebooka jer se uglavnom svodi samo na sliku. E sad, to su već moje osobe preference stoga kada razgovaramo o komunikaciji s publikom mislim da puno bolje prolazi ekipa koja paralelno hendla sve društvene mreže. Ja za to nemam baš živaca. [smijeh]
Što se tiče društvenih mreža, vjerujem da one mogu djelovati kao bottom up modeli za promicanje ideja o boljem svijetu, međutim čini mi se da generalno imamo problem s okupljanjem i djelovanjem nakon same kritike. U tom smislu ponekad zauzimam radikalniji stav, kao što je primjer s navedenim performansom oko prijave za nagradu rektorice, koju ove godine ipak nisam dobio. Ideja koja stoji u pozadini tog performansa je preispitati važnost humanistike kao prakse, a ne kao znanja radi znanja. Ako generiramo ideju humanistike koja lebdi tamo negdje u translunarnom svijetu oko ideje dobra koja se nigdje u praksi ne uviđa niti imamo ideju kako je prizemljiti, onda je humanistika potpuno promašena. Tako je i Rektorova nagrada u spomenutom performansu uzeta kao simbol regulacije poretka uz koji se Gaudeamus pjeva na melodiju uspavanke Bratec Martin. Kad bismo jasno i glasno artikulirali svoje dosadašnje prakse, ali i ciljeve kojima stremimo, vjerujem da bismo se lakše transformirali iz društva dobrih građana ili poslušnih đaka u društvo aktivnih građana i kritičko-kreativnih đaka koji potpomažu aktivaciju građana, odnosno koje ta aktivacija potiče.
ObjavljenoObjavljeno
