Utjecaji populizma na identifikacije

O pitanjima osobnog i nacionalnog identiteta, participacije u kulturi, političkoj kritici te mogućnosti građanske akcije i kritičkog djelovanja razgovaramo s Markom Terkessidisom.

Marijana Pasarić
mark_final

Razgovarala: Marijana Pasarić

Novinar, psiholog i teoretičar Mark Terkessidis bio je jedan od sudionika međunarodne konferencije Exit Europe – Nove geografije kulture koja je održana u Zagrebu.



KP: Rekli ste da ideju identiteta ne prihvaćate ni na političkoj niti na individualnoj razini. Možete li reći nešto više o tome te što se dešava s pojmom nacije ukoliko odbacimo onaj identiteta?

M. T.: Za početak pogledajmo to iz teoretske perspektive. S jedne strane, tijekom devedesetih, svi su se bavili identitetom i svi su o njemu raspravljali – o tome što identitet jest, o obvezi da se identitet posjeduje itd., ali prave teorije identiteta nije bilo. Vratite li se malo u sedamdesete naići ćete na Jürgena Habermasa i Lothara Krappmanna, njemačke sociologe koji su se odredili prema identitetu, ali na način meni vrlo neuvjerljiv. A teorije o nacionalnom ili etničkom identitetu nije ni bilo. Bhikhu Parekh, koji je glavna figura multikulturalizma, u jednoj svojoj knjizi koristi taj pojam tisuću puta, ali i dalje ne zna objasniti njegovo značenje. Zanimljiv je taj nedostatak teorije, pogotovo s obzirom na inflaciju upotrebe same riječi.

Problem je sljedeći: govorimo li o identitetu tada govorimo o nečemu fiksnom, nečemu što zahtijeva sadržaj, no kako odrediti kakav bi to sadržaj trebao biti? Na konferenciji Exit Europe smo diskutirali o višestrukim identitetima i spomenut je primjer mog identiteta muškarca, ali razmislimo li malo što njega čini vidjet ćemo da se radi o vrlo promjenjivim oznakama, kao što je npr. ona da imam bradu, no što je to zapravo? Slična je situacija i s etničkim identitetom. U Njemačkoj su žene prekrivene maramama odmah identificirane kao Turkinje premda to možda nisu, možda su arapskog, a možda njemačkog podrijetla. Međutim, ta je marama za kosu postala oznakom za etnički identitet, identitet iza marame. Iz psihološke perspektive draži mi je pojam identifikacije jer označava nešto aktivno: s maramom i onime što ona predstavlja može se identificirati, može se identificirati s nečim iz našega porijekla, nečim što imenujemo: npr. grčkim, njemačkim ili hrvatskim, ali činite li to, tada je to aktivan i namjeran čin.



KP: A što s pojmom nacije, možemo li se i njega riješiti?

M. T.: S gledišta prava, nacije postoje, tako su definirane. Moramo misliti o nacionalnim društvima jer je politika organizirana kroz nacije-države. Nacija-država nešto je s čime smo prisiljeni živjeti, no bez obzira na to, postoje mnoge razlike u načinu na koji se ona interpretira – postoji francuska verzija nacije, a tu su i njemačka, britanska, švicarska verzija tog koncepta i zato je vrlo komplicirano reći što nacija točno znači.

 

Interpretirati je možemo samo unutar određenog konteksta. U Njemačkoj je to tradicionalno značilo da je nacija nešto što pripada određenoj etničkoj grupi – Nijemcima. U Ustavu to je izrečeno pojmom Volkzugehörheit – pripadnost narodu. No razmislimo li o pojmu Volkzugehörheit vidjet ćemo da je izabran jer je vrlo velik broj ljudi njemačkog podrijetla živio izvan Njemačke, ljudi za koje se očekivalo da će se vratiti kao izbjeglice nakon 2. svjetskog rata. Utoliko se spominjanje Volkzugehörheit-a zapravo odnosilo na proces imigracije u Njemačku, a baš to je dokaz da se čak i pojam Volk (narod) vrlo očito mijenja.

Odnedavno ta definicija više ne vrijedi jer većina imigranata u Njemačkoj nije više njemačkog porijekla. Zakon o državljastvu promijenio se 2000. i sada možete postati Nijemcem i ako ste rođeni u Njemačkoj, a ne više samo ako imate “njemačku krv”. Iskreno, i dalje je to dvojben zakon, ali bolji je od prethodnog. Ideja etnički homogene nacije u Europi više ne vrijedi i sumnjam da bi se lako mogli vratiti toj ideji etničke homogenosti. To posebno vrijedi za velike gradove. U Berlinu, u Kreuzbergu, gdje ja živim, Volk se pretvorio u nešto vrlo slično mreži: mreži ljudi i mreži njihova odnosa prema najrazličitijim dijelovima svijeta.

KP: Znači grad ima mnoštvo identifikacija?

M. T.: Da, naravno, a i one mogu biti opasne. Jedna opasnost je populizam. U Njemačkoj se nedavno dogodilo rasističko ubojstvo u sudnici kada je ubijena Marwa el-Sherbini, žena egipatskog podrijetla koja je bila vrlo obrazovana i dobro pozicionirana i koja je nosila maramu na glavi. Nju je na igralištu vrijeđao Nijemac njemačkog podrijetla koji je prije živio u Rusiji. On je u Njemačku stigao tek nedavno i vrlo se naglašeno smatra Nijemcem, no “pravi” Nijemci u njemu su vidjeli Rusa. On je prijetio ubijenoj ženi optužujući je da je islamska teroristkinja, ona je zbog tih uvreda digla tužbu, a on ju je na sudu do smrti izboo nožem. Kao da to već nije bilo dovoljno dramatično, zaštitar u sudnici u Dresdenu nije dobro reagirao i zabunom je nastrijelio i njezina muža koji joj je pritrčao u pomoć. Evo, ovo je jedan primjer gdje je identifikacija postala ubilačkom, iako je ubojičina identifikacija zapravo vrlo klimava: silno je želio biti Nijemac, nije pripušten u taj klub i zatim se nastojao integrirati prenaglašujući tu ideju “nijemstva”, optužujući strankinju da je islamska teroristkinja i oduzimajući joj pravo na život u Njemačkoj.

Taj fenomen populizma prisutan je u cijeloj Europi: pogledajte Austriju. Osobno, ja ne razumijem njihovu situaciju: oni su imali manje imigracije, manje nezaposlenosti, a i dalje se toliki osjećaju ugroženima. Ali čime? Što ih ugrožava? Ponekad je to doista teško otkriti. Možda se s takvom identifikacijom osjećaju sigurnima, ne znam. Moja je teza da populistički pokreti ove vrste katkad najbolje djeluju ondje gdje je “problem” zapravo odsutan. Npr. najveći postotak verbalno izraženog rasizma prisutan je u ruralnoj Bavariji gdje je ujedno najmanji broj imigranata. U Berlinu trenutno nema rasističkog stava jer su cijele četvrti naseljene ljudima turskog ili ruskog podrijetla. Svi naprosto moraju živjeti zajedno i ne bi imalo smisla nijekati stvarnost. 



KP: Razgovarajmo malo o kulturi i političkoj kritici. Kazali ste kako, iako prisutna, takva kritika ne može iznjedriti stvarnu borbu jer danas nedostaje politički subjekt. Što možemo učiniti da postignemo emancipaciju i zašto “živimo u muzeju vlastitog političkog života”?

M. T.: Smatram da je do promjena došlo u općenitom poimanju kulture. Tradicionalno poimanje govori o emancipaciji i revoltu iz šezdesetih. Tada se smatralo da upijamo li proizvode visoke kulture lakše postajemo slobodni i kritični građani. Kultura je bila pomoćni alat u procesu i osobne i kolektivne emancipacije.

 

Ovo se viđenje posve promijenilo, posebno tijekom 80-ih kad je nova, liberalna ideja slobode postala vladajućom doktrinom i kad preduvjet više nije bio da se moramo osloboditi nego da to već jesmo. Cijele su 80-e bile o slobodi kao i cijele 90-e, a taj je stav prisutan i danas: ne trebamo se emancipirati, već smo slobodni, učinimo nešto s tom slobodom. Ideja kulture se promijenila: kad je svatko slobodan i svatko je individua, kultura služi tome da definira tu individualnost. Kultura je postala potrošačkom robom, ne služi više emancipaciji već kreiranju različitosti.

Kada je kultura prvi puta postala potrošnom robom, npr. s rock’n’rollom tada se nije radilo samo o “industriji kulture” kao što su to mislili Adorno i Horkheimer. Popularna kultura nije tek potomak kapitalističke ekonomije, niti nudi tek opuštanje zauzvrat za još bolju produktivnost sljedećeg radnog dana. Adorno i Horkheimer tu su promašili jer je rock’n’roll i dalje bio sredstvo emancipacije i alat za otpor režimu tjelesne discipline.

Ipak, to danas više nije slučaj jer je u doktrini taj ideal slobode realiziran i kultura je postala poput wellness utočišta. Umjetnost služi stvaranju određene atmosfere koja ljudima omogućuje da se osjećaju ugodno. To je po mom mišljenju glavna promjena u ideji kulture. 



KP: Možete li predvidjeti kakva će u tom smislu biti buduća kretanja?

M. T.: Da budem iskren, ne. Pretpostavke neoliberalizma nisu ispravne. Ljudi su slobodni samo na papiru, a čak je i tamo previše zapreka za korištenje te slobode. Ne mislim da se možemo jednostavno vratiti ideji da će nam kultura pomoći u emancipaciji, to ne. Politička je kritika odsutna čak i u političkoj sferi. U politici nedostaje stavova, a političari cijelo vrijeme miješaju političke ideje: izjave nešto ljevičarsko, zatim nešto posve fašističko, a onda u sljedećoj rečenici pak nešto vrlo liberalno. Posve je nejasno kakvi su njihovi politički projekti. Trebali bismo inzistirati na demokratskim vrijednostima, ali mislim da se to neće desiti kroz kulturu.



KP: Koji bi onda bio najučinkovitiji način razvoja građanske participacije, ako ne kroz kulturnu emancipaciju?

M. T.: Jedan od uzroka odsustva političke kritike iz područja politike jest činjenica da je kriza postala oblikom vlasti. Neka vrsta kritike birokracije postojala je 70-ih i 80-ih, na Zapadu i u socijalizmu: npr. Milovan Đilas u Jugoslaviji, koji je bio popularan i u Njemačkoj. Takva je kritika nestala, što je meni nevjerojatno. Danas je zadatak političara održavati krizu. Stvaraju dojam da je nama kao građanima jedina zadaća preživjeti. Naša sloboda znači da nam je svakodnevno dano više obaveza u zadatak, da moramo postati stručnjaci u svemu: u obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj sigurnosti itd. Histerični mediji prikazuju nam scenarije kontinuirane apokalipse – prijete nam kriminalci, teroristi, klimatske promjene, virusi itd. To je problem s demokracijom: nismo u mogućnosti ostvariti svoje građanstvo protestirajući, jer smo prezaposleni borbom za preživljavanje. Ipak, prosvjedi u Grčkoj pokazali su nam da je nezadovoljstvo takvim društvom vrlo rašireno, da je vrlo prisutan osjećaj kako nešto nije u redu.

Trenutno prosvjedima upravlja uglavnom bijes, često su nasilni i nisu politički kanalizirani, ali ne mislim da će ostati tako. Nema povratka na marksistički pogled na svijet koji nudi objašnjenje za cjelinu, ali trebali bismo biti otvoreni pojedinačnim borbama za nove zajedničke interese.

KP: Nagovijestili ste kako su televizijske emisije poput Njemačka traži zvijezdu (Germany’s Next Superstar) koristan primjer participacije u kulturi. Što se od takvih oblika participacije može naučiti?

M. T.: Politička se kritika iz političke arene preselila u kulturu i umjetnost. Toliko je danas “kritičnih” izložbi: o svim vrstama političkih tema, od money nations do shrinking cities. Takve su izložbe često vrlo komplicirane i toliko da bismo lako umjesto njih mogli pročitati knjigu. Svejedno, kao izložbe one funkcioniraju kao događaji i u nekom su smislu dio konzumentske kulture. Konzument “kritične” izložbe ostaje pasivan.

Ono što je meni zanimljivo u emisijama poput Britain`s got talent ili Deutschland sucht den Superstar jest njihovo promicanje ideje da ljudi mogu nešto i dati, nešto učiniti, jednom riječju: sudjelovati. U suštini takvih emisija je participacija, a kod izložbi i dalje se radi o pasivnoj recepciji. Stoga, zašto ne organizirati više platformi gdje bi ljudima bila ponuđena prilika da sami nešto učine? Osobno, i ja imam problema s pasivnom ulogom u kulturi. Mojim roditeljima kultura uopće nije bila zanimljiva; njihova su se životna iskustva ticala siromaštva, čak i gladi, i njima je primarno bilo socijalno napredovanje. Nismo u kući imali knjige ni ploče, a kazalište i umjetničke izložbe bili su nam daleko. Zato je meni i danas teško dugo sjediti u kazalištu. Takva aktivnost pretpostavlja određeno fizičko ponašanje koje nije uobičajeno u svim slojevima društva. Puno se bolje osjećam na mjestu u kojem se mogu kretati, plesati, razgovarati, piti i pušiti. Želim se moći kretati, biti aktivan.

Država u Njemačkoj na kulturu troši puno novca. Trenutno je aktualna diskusija o tome kako opravdati te subvencije. Dopiru li one do cijelog stanovništva? Ne dopiru. Taj se novac troši na određen društveni sloj – na ljude koji posjeduju preduvjete za konzumiranje kulture onako kako se to čini u kazalištima, muzejima itd. Ima nešto primjera otvaranja, poput Noći muzeja ili Čitalačke olimpijade (Reading Olympics), ali nisam siguran da se tu ne radi naprosto o otvaranju prema komercijalizaciji kulture. Pitanje koje ostaje jest: kako privući novu publiku, a u isto vrijeme mijenjati i kulturni sektor.

U tom smislu mi se čini da možemo nešto naučiti od komercijalne kulture. To ne znači da se zalažem za komercijalizaciju. Uzmimo primjer shopping centara, koje ljudi vole. Treba proniknuti u njihovo funkcioniranje. U Engleskoj, u Leicesteru, gradska je uprava pomogla izgradnju zajedničkog centra naziva peepul centre koji je organiziran na poduzetnički način, što znači da iako se bavi kulturom, kazalištem, modernim plesom i umjetnošću, ipak se treba sam financirati. To je riješeno tako što su u sklopu centra smještene trgovine, kafići i dvorane koje se mogu iznajmiti za konferencije ili vjenčanja. Isto tako, unutar centra uključen je i vrtić što ga čini dostupnijim ljudima s djecom. Smatram da su ovakvi multifunkcionalni prostori vrlo zanimljivi i da se u takvim primjerima ne radi o komercijalizaciji već o pomicanju granica.

 

***

Marijana Pasarić polaznica je Kulturpunktove novinarske školice suvremene i nezavisne kulture

Objavljeno
Objavljeno

Povezano