Univerzalne etičke norme

O prešućenoj povijesti razgovaramo s Vesnom Janković i Vesnom Teršelič, aktivistkinjama koje su se od samog početka nalazile u središtu aktivnosti Antiratne kampanje.

razgovara:
Jerko Bakotin
povelja_ARK_630

Pred dva je mjeseca u Zagrebu predstavljena knjiga o Antiratnoj kampanji naslovljena ARK – neispričana povijest. Monografija, čiji su urednici Nikola Mokrović i Vesna Janković, predstavlja prvo opsežno dokumentiranje nevjerojatno raznovrsnih i mnogobrojnih aktivnosti malobrojnih građana, koji su se već od samog početka devedesetih godina u vrlo teškim uvjetima suprotstavili sveopćoj militarizaciji društva te pokušali stvoriti uvjete za mirno rješenje ratnog sukoba i izgradnju povjerenja među suprotstavljenim zajednicama. ARK – neispričana povijest u prvom je redu svjedočanstvo o ogromnoj, kako je na predstavljanju knjige rekao Ozren Žunec, fizičkoj i moralno-intelektualnoj hrabrosti koju su iskazali sudionici Antiratne kampanje, podvrgnuti nadzoru i prisluškivanju državnih službi te u javnosti obilježeni kao izdajice i neprijatelji novonastale države; usred sveopćeg šovinističkog divljanja, oni su se usudili zauzimati za ljudska prava svakog pojedinca i civilizacijske i ljudske vrijednosti koje je je rat brutalno zgazio. Ne manje važno, ova knjiga radikalan je izazov domaćoj historiografiji; naime, ona radikalno dovodi u pitanje službene narative o ratu za nezavisnost i uspostavi neovisne hrvatske države te kao takva čupa iz zaborava potpuno drugačiju paradigmu događaja iz devedesetih od one koja dominira posljednja dva desetljeća. Osim toga, zahvaljujući velikom broju sugovornika, tekstova različitih profila te opsežnoj popratnoj dokumentaciji riječ je izuzetno interesantnom štivu.

KP: Kako je došlo do izdavanja knjige o ARK-u i koja je njena svrha?

Vesna Janković: Poziv na obilježavanje dvadesete godišnjice osnutka ARK-a došao je od Documente, Miramide odnosno Gorana Božičevića te Gordana Bosanca u ime Centra za mirovne studije (CMS). Nikola Mokrović tada je već imao plan o izdavanju knjige, koja je na kraju poprimila formu monografije. Ideja je bila mapirati sam početak, prve godine Antiratne kampanje, a u budućnosti pripremiti još jednu knjigu, koja bi više analitički i tematski pokrivala pojedine projekte i područja djelovanja. Osobito bi bilo važno detaljnije zabilježiti djelovanje grupa van Zagreba, što se u ovoj knjizi tek spominje. Djelovanje ARK-a bilo je važno i zato što je principe direktne demokracije i participativnog građanskog organiziranja proširilo van glavnog grada i drugih velikih centara.

Vesna Teršelič: Vesna i Nikola predstavljaju sjajan spoj aktivističkog rada iz ’91. i pripadnika novih generacija, to jest zajednički napor Nikole, iz mlađe generacije kojeg je istinski zainteresirao naš tadašnji rad i Vesne koja je ’91. skočila u vrlo duboku vodu preuzevši uređivanje Arkzina praktično bez uređivačkog iskustva. Rad na ovoj knjizi bio je stalno pregovaranje s manje-više nevoljkim sudionicima i sudionicama. Knjiga funkcionira kao dodatna prilika da sudionici shvate što je bio njihov rad, što je značio i što znači danas, kako u Hrvatskoj tako i u drugim zemljama. Nisu se svi uključili u izradu knjige i nadam se da će nakon čitanja pronaći još neki način za vlastito uključivanje u slijedeće faze refleksije o mirovnim inicijativama.

KP: Zanimljivo je da monografija nosi naziv Neispričana povijest – koliko je, naime, priča o Antiratnoj kampanji, njenim vrijednostima i akcijama, prisutna danas u onome što se naziva “javno mnijenje” kreirano uglavnom od srednjostrujaških mainstream medija, u kolektivnom pamćenju društva te u službenoj historiografiji?

VJ: S obzirom na čitavu mitologiju koja je od 1991. do danas izgrađena oko Domovinskog rata – koji se, usput, tada nije tako zvao – u suvremenoj hrvatskoj historiografiji nije se dogodilo dokumentiranje naših akcija, niti je ta vrsta diskursa – odnosno pogleda na tadašnje političke i društvene događaje – prisutna. Negdje od kraja devedesetih pojavljuje se generacija režisera i glazbenika, poput Vinka Brešana ili TBF-a, kroz čiji rad i te prešućene “priče” počinju postepeno ulaziti u umjetničke i pop margine, ali ne i u mainstream. Prije par godina zvali su me u CMS-a da govorim o počecima ARK-a i iznenadilo me da današnji pripadnici civilne scene poznaju organizacije ponikle iz ARK-a, ali sami počeci zaboravljeni su u maglama. Naziv knjige na engleskom glasi Untold History. Zanimljivo je da je ta sintagma vrlo prisutna u postkolonijalnom diskursu, gdje je upotrebljavaju kolonizirani narodi da bi dominantne zapadne narative dopunili svojim pričama koje su prešućene, baš kao i ARK-ova. Nas doduše nisu zvali “Indijancima”, kao “fejsbukovce” prošle godine, ali nekako tako smo se osjećali. Veza je važna i zbog metodologije, naime služili smo se kolektivnim prisjećanjem, kojim se u dopunjavanju službenih narativa služe i autohtoni narodi.

VT: Zaborav je djelomično povezan i sa značajem interpretacije rata za stvaranje ključnih društvenih priča, priča o tome tko smo zapravo. Za razdoblje od 1945. do 1990. Tako je centralna točka Narodnooslobodilačka borba i nije nimalo slučajno da je to ključno intepretacijsko mjesto, odnosno težište dominantnog narativa. U drugoj polovici devedesetih to postaje Domovinski rat, naročito nakon Bljeska i Oluje. Njegov službeni narativ pojednostavljuje jedan višeslojni rat, koji ima mnogo nijansi sive, u crno-bijelu interpretaciju. Prethodni narativ na vrlo je sličan način tretirao složenu povijest Drugog svjetskog rata. Ta crno-bijela interpretacija potom nam se servira kao sve što bi o tome trebali znati, a drugo ne treba ni pitati. To je posebno karakteristično za vrijeme autoritarne vladavine predsjednika Tuđmana, kojeg su građani i građanke izabrali, ali je vladao čelično. U toj priči nije bilo mjesta za ARK. Dio razloga zašto je sjećanje na početke tako zamućeno možda je u tome što nismo dovoljno pisali. No, ne može se reći da Arkzin nije pisao – nulti broj izišao je u rujnu 1991. i onda izlazi više manje regularno u nekoliko edicija, a rado bih da Documenta uskoro postavi cijelu publikaciju na web stranicu otvorenu svima.

Važan razlog toj potisnutosti je u tome što je u središtu dominantne interpretacije rat i tu jednostavno nema mjesta za drugačije vrijednosti i mirovne antiratne inicijative. Vjerujem da je ova knjiga jedan mali koračić u zauzimanju prostora za vrijednosni sklop u kojem su na prvom mjestu nenasilje, solidarnost i tolerancija. Mislim da u javnom prostoru treba biti mjesta i za iskustva ARK-a i afirmaciju nenasilja u vrijeme rata, kojeg u ovom trenutku još nema, te mislim da ovom knjigom pregovaramo o tome koliko tog javnog prostora može biti.

KP: Paralela koju ste povukli između narativa o Domovinskom ratu i Narodnooslobodilačkoj borbi podsjeća na tezu Uga Vlaisavljevića, po kojoj se na ovim prostorima svaka država dominantno legitimira ratom?

VT: Tako je i na drugim prostorima. Kažite mi u kojoj zemlji njen nastanak nije legitimiran ratom? Tako se stvaraju države.

KP: Da li je jedan od razloga za marginalnost ARK-a u kolektivnom imaginariju taj što ste djelovali protiv rata u zemlji koja je bila napadnuta? Iz knjige je vidljivo da ste u to doba dosta o tome polemizirali i da je to izazivalo određenu zbunjenost, uz stigmu izdajica koju vam je priskrbio takav angažman?

VT: Inzistirali smo na pravu na izbor, s time da uopće nismo dovodili u pitanje da je obrana zemlje i gradova koji su napadnuti legitimna. Važno je bilo da je i u Ustavu RH iz 1990. upisano pravo na prigovor savjesti, što znači da je svatko od nas imao pravo izabrati svoj način doprinosa. Netko je to učinio puškom, a naš je izbor bio – krenuti od toga da će ljudi na ovim prostorima morati nastaviti komunicirati bez obzira na ishod sukoba. Kako nismo bili visoko politički pozicionirani nismo se mogli, na primjer, direktno uključiti u pregovore oko sukoba, ali nas je i te kako zanimalo kako se on može politički riješiti. Srpsko-hrvatski sukob nije otvoren preko noći, nego se u drugoj polovici osamdesetih godina aktualizirao cijeli niz pitanja na koja je trebalo naći političke odgovore. Nakon postavljanja balvana u Kninu, ja sam mislila da se pregovora i pokušava naći rješenja. No, kako smo vidjeli da ni političari ni predstavnici znanstvenih institucija ne pregovaraju, a ni mi sami nismo znali mnogo o tome kako funkcionira sukob i kako se traže rješenja, obratili smo se 1991. svojim prijateljima iz drugih zemalja koji su već imali takva iskustva jer su preživjeli neki drugi rat. U principu smo, pokrećući ARK, samim imenom preuzeli na sebe neku odgovornost – kao da smo pomislili da ćemo moći zaustaviti rat. U vrijeme granatiranja Vukovara dolazi do homogenizacije u društvu i ta se homogenizacija politički potiče svakog dana. Iz HDZ-a, ali ne samo iz njega, govorimo o vladi nacionalnog jedinstva. Homogenizacija se događa u svim zemljama u ratu i nije iznenađujuća, ali pitanje je koliko će se dopustiti bilo kakvo višeglasje i prostor u kojem će se moći upozoriti da se tu ne ubijaju samo vojnici, nego ima i situacija u kojima vojnici pucaju po civilima ili likvidiraju civile i zarobljene vojnike, što je ratni zločin. Ni to nije ništa nova, gdje ima rata tu su i ratni zločini. Bilo nam je jasno da će netko morati reći nešto o tome što je dopušteno, a što nije, te da naši stavovi neće biti popularni. U nultom broju Akrzina izišao je tekst Znate li što je ratni zločin, a bilo nam je vrlo važno da je isti tekst istovremeno u svom biltenu objavio beogradski Centar za antiratnu akciju, koji je tada vodila Vesna Pešić. Drugo je pitanje tko je to čitao. Naime, kako su napadi na Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Šibenik i Zadar bili žći, to smo bili manje popularni, da bi u vrijeme pada Vukovara pali na dvadesetak osoba. Mislim da nas je štitilo i to što smo bili nepoznati.

VJ: Nedavno sam pročitala jedan od prvih znanstvenih članaka koji se bave dijelom te prešućene povijesti. Autorica je mlada povjesničarka Mila Orlić iz Rijeke, a bavi se Udruženjem za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), jednom od inicijativa koja je pokušavala nešto učiniti na sprječavanju sukoba prije nego li je ARK formiran. Zlatne godine UJDI-ja bile su 1989. i 1990. UJDI je – za razliku od ARK-a, što je zanimljivo za usporediti – okupljao jugoslavensku intelektualnu elitu koja je pokušavala pronaći rješenje na razini visoke politike i alternativnih ustavnih rješenja koja bi spriječila rat. Iako je i među članovima ARK-a bilo znanstvenika – poput Nenada Zakošeka koji je već tada radio na Fakultetu političkih znanosti, ili Biljane Kašić, koja je radila u Institutu za povijest radničkog pokreta te Srđana Dvornika, koji je bio urednik u Naprijedu, dakle, imali smo dio srednje generacije koja jest pripadala intelektualnoj eliti – no, naša razina djelovanja bila je doista ono što se naziva “grassroots”, obraćali smo se građanima i građankama i željeli ih potaknuti da ne pristanu na servirane istine. Ciljevi, strategije djelovanja i sama startna pozicija bili su različiti. Rasprava o političkim konceptima – pitanja federacije ili konfederacije te izbornih rješenja, način na koji je HDZ došao na vlast – to je prošlo mimo nas. Hrvatski helsinški odbor (HHO) je kasnije u neku ruku ponovio “ujdijevski” koncept, okupljanje uglednih građana. Oni su u nekim stvarima bili zaista uspješni, uspješniji od nas. No mi smo smatrali da imamo pravo govoriti i djelovati, ne zato jer smo dio ikakve intelektualne ili političke elite, nego zato što su ta prava garantirana Općom deklaracijom o ljudskim pravima, zato što postoje etičke i moralne norme iza kojih stojimo, pa makar one bile u suprotnosti i s aktualnim zakonima. Za našu prešućenost jednim je dijelom odgovorna i ta činjenica, da smo nastupali odozdo, iz pozicije građana i građanki. Znanstvena je zajednica ostala na to slijepa. Nisu zaživjeli ni koncepti antipolitičkog ili kontrapolitičkog djelovanja, koji bi propitivali dominantne obrasce politike.

KP: Da li su u polje interesa ARK-a ulazila načelna politička pitanja – koja su i uzrokovala rat – i da li je unutar Antiratne kampanje dolazilo do polarizacije u odnosu na izbore – za ili protiv Hrvatske, odnosno Jugoslavije?

VT: Bilo je i te kakvog osipanja. U doba kada se slaže Povelja antiratne kampanje i pokreće ARK, 4. srpnja 1991. i u tjednima koji su uslijedili, imali smo nekoliko akcija sakupljanja potpisa. Većina ljudi je potpisala Povelju, tada je i dominantna hrvatska službena politika bila mirotvorna, bilo je mjesta za takav diskurs. U kolovozu 1991. u Kumrovcu, gdje smo definirali program, raspravljali o direktnoj zaštiti ljudskih prava i pokretanju Arkzina, kada nam je već bilo jasno da je naša ključna zadaća potpora prigovaračima savjesti koji odbijaju nositi oružje, u to vrijeme s nama su tu još i ljudi iz Hrvatske straže. Dakle, ideološki je to bio širi spektar. Već u rujnu, kada su intenzivirana granatiranja Osijeka, Vukovara, pa i Zagreba, naše unutarnje rasprave postaju kompliciranije, a neki ljudi odlaze.

VJ: U zapisniku iz Kumrovca može se pročitati da mi ne preferiramo ni jedno političko rješenje sukoba, nego se zalažemo samo da do političkog rješenja dođe bez upotrebe vojne sile i to je bio zajednički nazivnik iza kojeg smo stajali. S druge strane, bili smo pritisnuti, dolazili su strani novinari i mirovnjaci i tražili da im kažemo što da misle i kako da djeluju na svoje vlade – za nezavisnost Hrvatske i Slovenije ili ne, za opstanak Jugoslavije ili ne i ako da – u kojoj varijanti? S jedne strane bilo je jasno da Milošević instrumentalizira JNA, a s druge je sve što se u Hrvatskoj dešavalo na simboličkoj razini, od hrvatskog grba na zastavi, poslije i kune, jasno ukazivalo na to da se ide na obnovu žestoke nacionalne priče. Emotivno je bilo jako teško odrediti se i nositi s tim pitanjima. Za Jugoslaviju se više niste mogli zalagati jer je Milošević prisvojio to naslijeđe, a dakako da nije bilo moguće stati iza nacionalnog mita.

KP: Premda je ARK i samim svojim imenom postavio za cilj zaustavljanje rata, s obzirom na to da su se centri političke moći – u prvom redu Milošević, ali i Tuđman – odlučili za sudjelovanje u ratu i mobilizirali čitava društva, mogli bi reći da ste zapravo bili osuđeni na to da, sa svojim skromnim resursima, “sanirate” i intervenirate na nekim od traumatičnijih mjesta poput prigovora savjesti ili deložacija, dok na opću sliku niste mogli utjecati?

VT: U neku ruku je tako, ali nikada nismo odustali od naših velikih ambicija. Imali smo i neke proboje, na primjer, pravo na prigovor savjesti našlo se u Ustavu RH zato jer smo mi to tražili. Prije usvajanja bila je javna rasprava, građani su mogli podnositi inicijative, pa smo i mi poslali svoj prijedlog. Već tijekom osamdesetih smo u Svarunu inzistirali na tom pravu za dečke koji su morali služiti u JNA. Znali smo da nisu moguće promjene preko noći, u Jugoslaviji su jehovini svjedoci zato što nisu htjeli u vojsku u zatvorima provodili godine. Dakle, kako ni u Jugoslaviji nije bilo nikakvog interesa da se to pravo prizna, uopće nas nisu doživljavali, znali smo da će tijekom rata ljudi koji ne žele nositi oružje imati silnih problema. Relativno rano počeli smo komunicirati s vlastima tražeći produljenje roka do kojeg se može podnijeti prigovor savjesti, no naš je doseg i opet bio ograničen na Zagreb, Poreč, Pulu, Osijek, Rijeku, Karlovac… Također smo brzo sastavili i prvi Izvještaj o kršenju ljudskih prava, upućen iz Osječkog Centra za mir, tada registriranog kao ogranak ARK-a, no na to nikada nismo dobili odgovor. Bez obzira na to kako strašno bilo nasilje, bili smo sigurni da i u vrijeme bombardiranja još uvijek postoji prostor za nenasilje. Često nismo znali što slijedeće treba činiti, stvari su se rješavale iz dana u dan, pokušavalo se stalno rješavati probleme. Tako je nastao niz organizacija, recimo „Suncokret“ za potporu djeci u izbjegličkim i proganičkim centrima, Centar za žene žrtve rata – uključujući seksualno, ili volonterski projekt Pakrac – grad je bio gomila ruševina, više od 75 posto zgrada bilo je srušeno ili oštećeno, a radilo se i na izgradnji povjerenja.

VJ: Već u ljeto 1991. godine, prije uspostavljanja potpune nacionalne homogenizacije, dalo se naslutiti što će se desiti, bilo je jasno da će prostor za bilo kakvo drugačije, a osobito kritičko mišljenje biti sužen, da će se prije svih u gadnim problemima naći ljudi srpske nacionalnosti, pa i na područjima koja nisu zahvaćena ratom, i da treba oko toga nešto uraditi. Osim deložacijama, bavili smo se i, primjerice, domovnicama i statusnim pravima, o čemu se danas ne govori. Postavljalo se i pitanje što s ljudima koji su već služili JNA, to jest – po kojoj se osnovi oni mogu pozvati na prigovor savjesti. U jesen 1991. počinju čistke na HRT-u, 1992. našem jedinom oskarovcu Dušanu Vukotiću zabranjen je ulaz u Zagrebfilm, događa se niz osobnih i kolektivnih drama. ARK je imao svijest o tome da treba sačuvati sjećanje na normalnost i spriječiti da ludilo, koje se vani valjalo, uđe u sve pore društva. Nismo odustali od utjecaja na veliku sliku, ali bili smo slabašni. Već u jesen prevodimo izvještaje Amnesty Internationala i Helsinki Watcha, postojala je svijest da je važno dokumentirati i govoriti istinu. Koliko će ljudi to htjeti čuti, na to nismo mogli puno utjecati. No koliko god je bilo moguće narušavali smo uspostavu dominantnog narativa, koji se, usprkos našim naporima, lijepo učvrstio.

KP: Povelju antiratne kampanje potpisao je i sam Tuđman. Jesti li imali osjećaj da vas je režim na određeni način koristio poput ukrasa, a za vlastitu demokratsku legitimaciju?

VT: Apsolutno da, ali mislim da se i Tuđman, u vrijeme kad je potpisao povelju, osjećao izigranim. Naime, ona je ponuđena i Miloševiću, međutim, on ju je odbio potpisati. Na neki način mi je lakše kad znam da je i on izigran.

VJ: Osobito u vrijeme dok je Hrvatska pokušavala ući u Vijeće Europe dolazile su brojne “factfinding missions” i ponekad se ono što smo radili koristilo za demokratsku legitimaciju režima. Međutim, naša aktivnost nikada nije bila kompromiserska, što je rezultiralo i raznim vrstama napada. No vrlo je važno ono što je Katarina Kruhonja iz Osječkog centra za mir spomenula, da upravo činjenica što nas je režim koristio istovremeno nas je i štitila, naročito grupe koje su djelovale izvan Zagreba. Iz perspektive jednog Glavaša, lako nas je mogla progutati noć. Imali smo dosjee i bili smo praćeni i prisluškivani. Sjećam se telefonskih razgovora s osječkim novinarom Gordanom Flauderom, koji je surađivao s Arkzinom, kada bi se, haha, nakon trećeg ili petog izgovaranja riječi “Tuđman” odjednom čulo nekakvo krčanje i linija bi pukla.

KP: Impresivan je popis stranih sudionika ARK-a koji su dolazili u Hrvatsku. Kako ste pronašli ljude poput vijetnamskog veterana Grega Paytona, ili osnivača mirovnih studija Adama Curlea?

VT: Kad je počeo rat, već smo imali cijeli niz kontaktata raznih inicijativa – zelenih, ženskih, mirovnih… Širom svijeta mnogi su željeli dati svoj doprinos i prenijeti iskustva, s njima smo počeli mnogo toga pokretati i kroz to učili. Tako smo se povezali s Mirovnim inštitutom iz Ljuljane, koji je tada vodio Marko Hren. Imao je izvrsne kontakte s War Resisters International, međunarodnom mirovnom mrežom koja djeluje već od kraja Prvog svjetskog rata baš zato da bi potaknula ljude koji su za nenasilje, posebno u ratnom kontekstu. Među njima bila je i grupa “Vijetnamski veterani protiv rata” i u dogovoru s njima pozvali smo Grega Paytona. Tada je već s bojišnice došlo dovoljno naših prijatelja da vidimo kako je riječ o problemu koji nije u pravo vrijeme ni otvoren. Posebno mi je bilo potresno kad Greg našim vojnicima u Krapinskim toplicama govorio o svom iskustvu vijetnamskog rata opisujući što mu se dogodilo. Svi dečki od reda su rekli “to nije problem koji mi imamo, nama se to ne događa”. Već tada bilo je evidentno da imaju problema s alkoholom, u funkcioniranju u obitelji, no bilo je jednostavno prerano da se nešto uradi po tom pitanju. Još potresnije bilo je kad je Adam Curle, veteran Drugog svjetskog rata i osnivač Mirovnih studija u Bradfordu, došao u Hrvatsku i objašnjavao kako su u Britaniji 1945. postojali programi koji su pomagali vojnicima koji se vraćaju s ratišta. Dakle, oni su već tada znali da se vojnici neće lako integrirati u obitelji, dok se ovdje ništa nije radilo, nego se ideološki zaključilo da “naši dečki” neće imati problema. Nedopustivo je da se ne otvaraju stvari koje se vrlo lako moglo naučiti iz iskustva drugih. Nadležni u ministarstvima tada nisu bili zainteresirani za takve programe.

VJ: Zanimljivo je da smo tijekom devedesetih, dok je Hrvatska – osobito prema kraju tog razdoblja – bila međunarodno izolirana, mi bili sjajno međunarodno umreženi i ta naša suradnja odličan je primjer alterglobalizacije. Kao vrlo samosvjesni subjekti poručili smo već početkom 1992. međunarodnim mirovnim organizacijama po kojim principima želimo da suradnja funkcionira, objasnili smo da ne želimo karavane mira i stotine mirovnih turista. Tražili smo pomoć na izgradnji civilnih društvenih infrastruktura i iskusne ljude koji bi mogli ostati duže vremena te se upoznati s političkom i društvenom situacijom. Dakle mimo svakog kolonijalnog, osobito mimo “danke Deutschland” diskursa, postavljamo se u odnosu na službenu politiku kao suvereni politički subjekti, čak igrači na međunarodnoj sceni.

KP: Obje ste se uključile u građanske inicijative već u drugoj polovici osamdesetih, kada u društvu koje nije bilo otvoreno za tako nešto dolazi do stanovite liberalizacije. Koliko vam je pomoglo to iskustvo?

VT: Vrlo mnogo, jer je učenje prvih koraka jako sporo. Kada smo donosili prve odluke Svaruna tijekom 1985. i 1986. bilo nam je potrebno mnogo vremena da uopće shvatimo da smo mi subjekt nekakve akcije, da možemo biti protiv izgradnji nuklearki u Hrvatskoj i Jugoslaviji, izići na Cvjetni trg i skupljati potpise. Nakon Černobila to je išlo lako, no trebalo je mnogo da se dovedemo do tog javnog iskoraka. U socijalizmu to uopće nije bilo prepoznato, ljudi koji su se zalagali za neke incijative bili su relativno malobrojni. Znali smo da ćemo se morati dobro oznojiti da bi se afirmiralo neko pravo svih. Do početka devedesetih već smo odradili i pokretanje Zelene akcije i bavili se prigovorom savjesti, a da smo neke načelne diskusije tek tada rješavali, vjerojatno bi se zaglavili.

VJ: U Svarunu smo principe funkcioniranja putem konsenzusa, nehijerarhijske oblike organiziranja i problematizaciju liderstva kao takvog njegovali i prije no što su nam došli treneri za nenasilne akcije. Iznimno je važno i meni osobno drago što su ti principi opet zaživjeli preko studentskih plenuma i priče o direktnoj demokraciji, no podsjetila bih da smo mi tako funkcionirali još osamdesetih. Mjesecima smo u ARK-u imali veliku raspravu o zapošljavanju tajnice, to je bilo svetogrđe. Na kraju smo se, nizom bolnih odluka, ipak institucionalizirali.

KP: Na primjeru reakcija javnosti i službenih institucija na presude generalima Gotovini i Markaču vidjeli smo na djelu djelotvornost mita o Domovinskom ratu i odsustvo bilo kakve svijesti o stradanjima drugih?

VT: Institucionalizirati bilo što s mikrorazine s koje smo krenuli zahtijeva jako puno energije. Taj poduhvat je uvelike još uvijek u tijeku, neke stvari su se u hrvatskom društvu pomakle, neke se pomiču jako sporo. U javnom prostoru otvorilo se mjesto u kojem možete reći koliko je bilo civilnih žrtava u Vukovaru, koliko u okolici Knina, u Varivodama, ali svaki put kada se desi nešto u vezi Domovinskog rata, poput presude za zločine u tijeku i nakon vojne operacije Oluja, odmah dođe do potiskivanja i zaborava. Dominantni narativi o ratu vrlo su rezistentni, stvarno otvaraju jako malo prostora, i kada se nešto ne može uklopiti u dominantni narativ, ljudi ne znaju što će s tim. Zato će cijeli niz pitanja u Hrvatskoj uvijek biti vezan uz interpretaciju zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu i interpretaciju zločina počinjenih u devedesetima. Postoji paradoks kod objektivne situacije u kojoj važi da su vladine institucije i državni mehanizmi iznimno bitni kao garancija poštivanja ljudskih prava. S druge strane, počinitelji ratnih zločina su pripadnici vojnih i paravojnih postrojbi, i to je paradoks s kojim živimo. Za nas i za svijet civilizacijsko je pitanje koliko smo sposobni inzistirati na poštivanju vrijednosti solidarnosti i poštivanju ljudskih prava bez obzira na to koliko je krvoproliće. Nažalost, kršenja prava ima u svim ratovima. Prošle je godine UN osnovao poziciju Povjerenika za pravo na istinu t.j. utvrđivanje činjenica o zločinu, pravo na pravični sudski postupak, materijalnu i simboličku reparaciju u slučaju počinjenog zločina i pravo na neponavljanje zločina. To jesu nova ljudska prava i tek se stvara situacija u kojoj će države biti spremne preuzimati odgovornost za naknadu štete. Neprihvatljivo je, naime, da pitanje reparacije ovisi o tome hoće li se pronaći zločinci. Mislim da polagano sazrijeva vrijeme u kojem će ta prava na reparacije za sve civilne žrtve rata biti garantirana.

VJ: Tek sada se, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, otvaraju pitanja poput bombardiranja Dresdena i njemačkih gradova te Hirošime i Nagasakija. Donekle mogu razumjeti hrvatske nacionaliste koji u vezi suda u Haagu mantraju da Zapad od nas traži ono što nije ni sam proveo, i to je činjenica. Mi smo se zalagali za univerzalne etičke norme koje globalno još nisu zaživjele. Nama su nametnute jer smo maleni, pa je cijela ta priča s jugoslavenskim ratovima trebala poslužiti kao nekakav purgatorij. Amerika nije pristupila Međunarodnom kaznenom sudu, a dovoljno je pogledati količinu ratova i zločina koji su nakon Drugog svjetskog rata počinjeni od strane zapadnih sila. To je pitanje velikog civilizacijskog pomaka koji se mora desiti, iako neće biti lako jer ti procesi nameću propitivanja i zadiranja u koncept nacionalnog suvereniteta.

Objavljeno

Objavljeno

Povezano