Intervju Razgovarala: Martina Kontošić
Queer Zagreb, festival u organizaciji udruge Domino, u svojih se dosadašnjih šesnaest izdanja profilirao kao mjesto koje promiče suvremenu umjetnost i otvara prostor za autore koji svojim radom propituju društvene norme i osnažuju manjinske identitete. Ovogodišnje izdanje Queera od 17. do 24. svibnja u Zagreb dovodi umjetnice i umjetnike iz Njemačke, Italije, Hrvatske, Srbije, SAD-a, Slovenije i Velike Britanije koji će domaćoj publici predstaviti svoje recentne predstave i kustoske projekte. Festival tako predstavlja umjetnost drevnog Japana, bavi se temama seksualnog zadovoljstva, trans identitetima, europskim suvremenim plesom i eksperimentalnim kazalištem, a obilježava i pedeset godina Woodstocka.
O fokusima izvedbenog dijela programa, pristupu selekciji i potrazi za drugačijim narativima kojih je na nezavisnoj sceni sve manje, razgovarali smo s umjetničkim direktorom festivala Zvonimirom Dobrovićem.
KP: Queer Zagreb festival održava se od 2003. godine. Koliko se u tom razdoblju promijenio pristup organizaciji ovog festivala?
Jednom posve neopterećenom ambicijom, kakva se barem čini s ovim vremenskim odmakom, Queer Zagreb je došao i do svoje sedamnaeste godine. Pristup selekciji, a to je ono što nas i čini prepoznatljivima, se i nije mnogo mijenjao. Naime, i dalje si dopuštamo eksperimentirati sadržajima i formatima, volimo otkrivati teme kojima se bavimo i umjetničke pristupe koji nas iznenađuju, a sve u nadi i želji da s publikom podijelimo onaj komunikativni moment umjetničkog rada koji nas zaokuplja ili prepoznavanjem ili slutnjom o nepoznatom. Ovaj program iz godine u godinu doživljavam kao nesputani prostor slobode, gotovo intimni prostor unutrašnjeg života u kojem je moguće odlaziti u razne krajnosti, a opet jasno je da se radi o javnom prostoru koji dijelimo s velikim brojem ljudi. Queer Zagreb je posebno zainteresiran za izokrenutost pogleda, tražimo drugačije narative, propitujemo postavljene odnose i preispitujemo načine na koje ih možemo izmjestiti ne bi li nam se otvorila nova čitanja ili razumijevanja. Upravo se takvim razmišljanjem i pristupom ove godine u programu našla i izložba velikih japanskih majstora drvoreza, od Hokusaija do Shuncha ili Utamara, te njihovih erotskih shunga radova. Željeli smo otvoriti prostor vrednovanja tradicije i odnosa prema seksualnosti, a nadamo se da ćemo se na jednom od sljedećih Queer Zagreba pozabaviti i domaćom tradicijom i seksualnostima. Slično je i s obilježavanjem pedesete obljetnice Woodstocka, uključivanjem u taj projekt različite umjetničke doprinose i estetike poput Branka Brezovca, Ivana Marušića Klifa, Zlatka Burića Kiće ili Zdenke Kovačiček, želimo se dotaći srži onoga što je Woodstock značio ili znači danas. Queer je program koji takve stvari radi od samih početaka, gradi mozaik jedne drugačije stvarnosti.
KP: Što biste istaknuli u ovogodišnjem izvedbenom dijelu programa koji, kao i u dosadašnjim izdanjima, predstavlja inozemne i domaće autore_ice?
Osobno mi je najdraže da smo uspjeli pokrenuti ideju dramatizacije prema knjizi Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, koja se nametala još otkako smo i objavili knjigu prije desetak godina. Anica Tomić i Jelena Kovačić su se primile tog posla i rekao bih da je to jedan proces koji obitava na granici umjetničkog i aktivističkog i kao zahvat mi se čini neopisivo važan iskorak u iščitavanje jedne nedovoljno poznate povijesti u današnjem društvu. Međunarodna gostovanja su nešto čime smo također često činili iskorake, a danas u ovom domaćem kulturnom prostoru koji je sve oskudniji i u kojem festivali lagano iščezuju, pokušavati održavati kakve takve uvide ili prisutnost inozemnih plesnih i kazališnih umjetnika u Hrvatskoj je dodatno potrebno. Tako gledam i na gostovanje Raimunda Hoghea, kojeg smatram jednim od ključnih koreografa koji danas djeluje, i njegova nova predstava Canzone per Ornella, koja je premijerno igrana u Avignonu, nastavak je njegovih posveta plesačima s kojima surađuje. U ovom slučaju se radi o Ornelli Balestri, njegovoj dugogodišnjoj suradnici, ali plesnoj javnosti poznatoj i po tome što je bila solistica kod Mauricea Bejarta. Uz bok ovom velikom umjetniku predstavljamo i rad Joshue Montena, američkog koreografa koji živi i radi u Švicarskoj i koji prenosi iskustva različitih identiteta u ples iskustvom koje nadilazi njegove godine, ako se to uopće može tako reći.
KP: Ove godine predstavljate i niz programa posvećenih klitorisu. Hoće li se ovaj, kako ste ga nazvali, najoptimističniji organ ulaskom u javni prostor učiniti manje ili više queer?
Klitoris se pojavio posve slučajno i, kako to obično biva, posve nas preuzeo. Naime, čitav je ovogodišnji Queer u znaku klitorisa. Riječ je o programskoj cjelini koji vodi Karla Horvat Crnogaj, čija je ideja bila da se kroz radioničarski format obradi tema (ne)poznavanja klitorisa i polako su se stvari širile izvan tih manjih formata edukativnih i kreativnih radionica u čitav val programa koji uključuje brojne suradnice ovogodišnjeg Queer Zagreba. Sve rezultira ovim programskim fokusom u okviru će biti postavljena i velika instalacija klitorisa ispred Muzičke akademije, predstavit će se klit-strip junaci nekoliko domaćih autorica, a narastao je i broj radionica i perspektiva kroz koje ćemo se doticati klitorisa. Interes za ove programe je prilično velik, čak i u inozemstvu i čini mi se da bi razni festivali klitorisa mogli vrlo lako niknuti uskoro i izvan Hrvatske.
KP: Primjećujete li promjene u recepciji festivala? Što se kroz vaše dosadašnje djelovanje pokazalo osnovnom barijerom između suvremene umjetnosti i šire javnosti?
Mnoge su se promjene dogodile koje su utjecale i na samu ideju Queer Zagreba i naša se intencija nekako s vremenom promijenila. Pozicija queer osoba u najširem smislu danas je itekako bolja nego je to bila prije, bez obzira što još uvijek ima mnogo prostora za napretkom, i uvijek će ga biti. S druge strane, pozicija umjetnosti i kulture čini se da je sve gora, pogotovo ako se gledaju partikularni segmenti nezavisne kulture, prostori za izvedbe i rad se potiho zatvaraju, mnogi umjetnici odlaze iz Hrvatske doslovno trbuhom za kruhom, kultura je na udaru dnevne politike, pripremaju se zakoni koji dodatno otežavaju poziciju umjetnika u društvu, stanje s nezavisnim medijima je izvjesno, ili ako želimo biti optimistični, možemo reći da je neizvjesno, knjižare su masovno propale, a kulturna strategija zaostaje i za gašenjem tih požara, a kamo da ih promišljenošću sprečava. Sve su to, uz mnoge druge, barijere između umjetnosti općenito i njenog dostojanstvenog opstanka u Hrvatskoj. Umjetnost kao takva je postala queer u Hrvatskoj, ako queer razumijemo kao nešto pomalo izvan fokusa, nepoznato, čudno, strano. Queer danas više u Hrvatskoj nema privilegiju biti jednostavno – homoseksualan, biseksualan, trans i tako dalje. Ta sretnija vremena su prošla.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
