Intervju Razgovarao: Kulturpunkt
Organizacija Drugo more iz Rijeke u sklopu Clubture Foruma u AKC Medika predstavlja video instalaciju Srpsko-hrvatski, umjetnika Tomislava Brajnovića.
KP: Možete li nam predstaviti svoj rad?
T.B.: Kovanica “srpsko-hrvatski” pokušaj je objedinjavanja književnog jezika u bivšoj Jugoslaviji. Ta kovanica možda ima veće značenje za ljude koji su odrasli u tom razdoblju, za mlađe ljude ona može biti potpuno nepoznat pojam.
Radi se, naime, o kovanici kojom se htjelo pomiriti dva jezika, dvije nacije, dvije religije. Bio je to pokušaj da se nađe neki srednji put između dvije vrlo odvojene priče, tim se jezikom pokušalo školovati generaciju u duhu bratstva i jedinstva za koji se na kraju ispostavilo da nije imao nikakvog smisla i da zapravo nije ispunio svoju svrhu.
U potrazi za medijima sporijima nego što su današnji, na Hreliću sam naišao na komplet ploča učenja srpsko-hrvatskog jezika. To su ploče koje su se vrtile na 78 okretaja. Koristile su se pedesetih i šezdesetih godina u osnovnim školama. Ono što me odmah privuklo jest taj jedan arhaičan izgovor koji me asocirao na ta vremena i na taj jezik. Potaknut idejom da rad svedem na minimum, igru svjetla i mraka – gdje bi svjetlo predstavljalo znak učenja, znak prihvaćanja jednog pojma, jednog jezika, ali i znak mentalnih slika.
Slušanjem tih riječi i zvuka šuma sa starih ploča, rad bi kod gledatelja/slušatelja trebao proizvesti mentalne slike. Naravno, za stvaranje tih slika potrebna je neka predispozicija koja je nama koji smo odrasli u tim vremenima bliža, nama su te slike jasnije i povezivanje s tim vremenima je čišće, a mene, nasuprot tome, zanima kako današnja generacija to doživljava.
KP: Rad je koncipiran kroz određeni minimalistički pristup. Od čega se on zapravo sastoji?
T.B.: Rad je vrlo jednostavan. Čine ga stare ploče puštene na klasičnom gramofonu i lampa za podešavanje koja ima svoj prekidač. Dok slušam ploču, na riječi reagiram pritiskom na prekidač i tako stvaram igru svjetla i mraka. No, svjetlo koje koristim nije hladno, ono ima starinski, žućkasti odsjaj. Riječ je, dakle, o analognom radu koji se sastoji od gramofosnke ploče, svjetla za podešavanje i ljudske reakcije na drevni pojam.
KP: Onaj koji gleda i sluša vaš rad, istovremeno može razmišljati o prošlom i sadašnjem vremenu. Kakve ste reakcije očekivali od publike?
T.B.: Rad stvara situaciju u kojoj onaj tko ga gleda i sluša zapravo istovremeno počinje razmišljati i o prošlosti i o sadašnjosti. To je bila namjera, no konkretnu reakciju publike teško je predvidjeti.
Suvremena umjetnost računa s publikom kao vrlo bitnim dijelom nekog rada, ona računa na određeno predznanje, cilja na određenu populaciju, bez toga rad ne funkcionira. Pogotovo u slučaju ovog rada kojeg čine vrlo jednostavni elementi – zvuk i slika – i ako nema tog trećeg doživljaja, onda stvar jednostavno ne funkcionira.
0snovno pitanje jest upravo to – kako će publika reagirati.
Dakle, umjetnik danas mora razmišljati čisto konceptualno, ići naprijed bez obzira na publiku. Publika tada može biti i jedna jedina osoba, ili još bolje, publika ne mora niti postojati. Ali ako je rad pogođen, ako je dotaknuo tu neku žicu, onda će se naći i publiku, onda će naići na reakciju.
Suvremena umjetnost je na žalost izgubila kontakt sa širom publikom, ona je raščistila s općim ukusom i postala je nepredvidiva, ide u nepoznatim smjerovima. No, publika koja je školovana, ona prati suvremenu umjetnost i ona je razumije.
KP: Zanima li vas kao autora kako publika doživljava vaš rad?
T.B.: Često nailazim na nerazumijevanje publike. Naime, kroz svoje radove izražavam neku destruktivnu stranu, uništavam, režem, seciram – to kod publike može izazvati određeni revolt. No, takav mi izraz dozvoljava moj vlastiti stav da duhovne vrijednosti stavljam ispred materijalnih. Jer ako nešto nema duhovnu vrijednost onda uopće ni nema vrijednost. Primjerice, ako je neka građevina u sukobu s onim zašto je izgrađena onda ona kao objekt ne vrijedi ništa.
Slično gledam i na publiku i njenu reakciju. Publiku često vidim i kao polje konfrontacije, ali i kao pokušaj da se sruše neke standardne norme i vrijednosti. Kao i povijest koju ne doživljavam pravocrtno kao jednolinijski napredak, već je dijelim na ispravnu i neispravnu, tako shvaćam i umjetnost. Umjetnost može zadovoljavati kriterije forme, ali ako umjetnik prekrši neka etička načela meni je to posve neprihvatljivo i ja njegovu umjetnost odbacujem, ne zbog toga što je ona loša formalno, loše izvedena, nego zato što je pogrešna. Smatram da taj jedan radikalan stav mora postojati, ne kao nešto negativno nego kao korjenito rješavanje stvari – to je odgovor na pitanje kako gladam sebe i kako gledam publiku.
Objavljeno
Objavljeno
