Blic Aktivistička grupa Zelene akcije i ove godine organizira 6. E?! – Okolišni filmski festival s ciljem popularizacije okolišnih tema putem dokumentarnih i igranih filmova, kao i popratnog sadržaja. Festival koji se održava od 2014. godine, prvenstveno je aktivistički te na takav način pristupa uvijek aktualnim temama koje obrađuje. Ove godine u fokusu filmskog i diskurzivnog programa su neodrživi odnos prema resursima: hrani i vodi, utjecaj modne i tekstilne industrije na okoliš te povijest okolišnog aktivizma u sklopu čega će se održati tribina Na rubu zakona – građanski neposluh kao otpor sustavu. Po običaju, Festival će pratiti različite ekološko-aktivističke radionice, a u suradnji s nekoliko škola predstavit će se filmovi i dizajnerska rješenja učenika i učenica, budućih suorganizatore_ica Festivala.
Ovogodišnji Festival održava se u Kinu Europa i prostorima Zelene akcije od 24. do 26. svibnja, a uoči njegova otvorenja razgovarali smo s organizatoricama Dorom Sivkom i Anom Marijom Mileusnić.
KP: Prošlogodišnji 4½. Okolišni festival održan je u smanjenom obujmu. Kako ste Festival organizirali ove godine i kakav program nas očekuje?
Da, prošle godine nismo imali sredstava za Festival pa smo ga organizirali “kod kuće” u Zelenoj akciji, uradi-sam metodama i prigodno ga nazvali 4½. Time smo htjeli svratiti pozornost na loše politike podrške radu civilnog društva u Hrvatskoj, koja je dovela do situacije nedostatka sredstava za organizaciju sličnih aktivnosti. Ove godine smo festival uklopili u jedan uzbudljiv projekt u kojem su nam partneri srednje škole iz okolice Zagreba. To znači da će nam sljedeće godine su-organizatori festivala biti učenici_ce, što nas veoma veseli jer se okolišna i klimatska pitanja prvenstveno njih i tiču. Ove godine nam se ostvario i svojevrsni san; festival će se održati u voljenom Kinu Europa. Nažalost, ubrzo smo ponovno svjedočili trendu destruktivne samovolje Grada i zatvaranju još jednog kultnog kulturnog mjesta, tako da nas žalosti što će Okolišni filmski festival biti među zadnjim programima Kina Europe kakvog znamo i kakvog smo voljeli. Što se tiče ovogodišnjeg programa uobičajeno vas očekuju filmovi, tribine koje ih prate i radionice koje njeguju praktične vještine koje sve više izumiru zbog sveprisutnosti konzumerizma kao načina života. Isto tako, tu je i tradicionalni ormarić razmjene korisnih dobara, a po prvi put smo uspjeli i sastaviti program za djecu nižih razreda osnovne škole. Ulaz na sav program je kao i uvijek besplatan.
KP: Filmski dio Festivala donosi izbor različitih tema, od problema bacanja hrane do procesa nastanka korporacija. Kako ste birali filmove za ovogodišnji festival i koja im je zajednička provodna nit?
Ovogodišnja logika programa podijeljena je po danima. Prvi dan, u petak, bavimo se neodrživim odnosom prema resursima: hranom i vodom. Drugi dan tema je modna industrija i društveno poduzetništvo kao njezina pozitivna protuteža. Treći dan, u nedjelju, bavimo se poviješću okolišnog aktivizma, sve do njegovih najnovijih oblika koje se sve češće okreću građanskom neposluhu. Svake godine na neki način mijenjamo taktiku pri odabiru programa. Ponekad odlučimo dati svoj doprinos temama koje su aktualne na nacionalnoj ili globalnoj razini. Na primjeru prošle, glavne teme bile su ujedno i tri velika i aktualna pitanja i problema u Hrvatskoj: LNG, gradnja hidroelektrana i otimačina zemljišta. Ponekad pak želimo istaknuti teme koje nisu toliko prepoznate ili medijski eksponirane pa smo znali rezervirati cijele blokove programa o utjecaju mesne industrije, patentiranju sjemena ili lokalnim borbama u susjedstvu i na drugim kontinentima. Naposljetku, puno toga ovisi o filmovima koje uspijemo nabaviti. Ipak, već par godina se želimo baviti problematikom modne industrije i ove godine smo konačno pronašli dovoljno materijala da ju kvalitetno predstavimo publici pa je ona, uz aktivizam, glavna tema 6. Okolišnog.
KP: Jedna od velikih tema kojom se Festival bavi kroz filmski, diskurzivni i radionički program je modna i tekstilna industrija. Zašto je ona bitna za pitanje okoliša? S obzirom na postepeni nestanak tekstilne industrije, koliko se ljudi u Hrvatskoj uopće bave pitanjem njenog utjecaja na okoliš?
U većini slučajeva odjeću, kao i hranu i vodu, najmanje od svih naših potreba dovodimo u pitanje jer su nam toliko neophodne na dnevnoj bazi, da ne stignemo razmišljati o njihovom utjecaju na okoliš i druge. Usto, modna industrija, potpomognuta konzumerizmom, masovnim medijima i popularnom kulturom drži nas pod stalnim pritiskom da kupujemo novo i putem mode gradimo svoj javni identitet.
U Hrvatskoj je situacija takva da se većina proizvedenog tekstila izvozi u razvijenije zapadne zemlje, dok vrlo često taj isti tekstil ne dospije u hrvatske trgovine. Zbog toga, kao i zbog slabe kupovne moći, većina nas je osuđena na kupovinu jeftinije i manje kvalitetne robe uvezene s drugog kraja svijeta. Ona se tamo masovno proizvodi kako bi zadovoljila apetite konzumerističkog društva i akumulirala kapital korporacijama nauštrb okoliša, ali i ljudskih i radničkih prava. Takva odjeća šije se u tzv. sweatshop-ovima, tvornicama najčešće u jugoistočnoj Aziji, u kojima većinom rade žene, a nerijetko i djeca u nehumanim uvjetima, po 12 sati dnevno za nekoliko dolara tjedno.
Glavna problematika vezana uz otpad od tekstila je koncept tzv. linearne ekonomije, u kojoj se stvari dizajniraju tako da se što prije potroše i bace kako bi se mogle stvarati nove od novih materijala. To dovodi do crpljenja resursa u neograničenim količinama koji se obrađuju kemikalijama te potom ispuštaju u okoliš. Sve to ima još manje smisla kada shvatimo da proizvedena roba pod izlikom “potreba tržišta” i novijih trendova vrlo često i ne dospije na police trgovina, već se jednostavno otpisuje kao nešto što se ne može prodati. To stvara velike količine tekstilnog otpada koji se često pali i uzrokuje još veću štetu okolišu. Apsurdno je što su tako prirodni i ljudski resursi potraćeni ni za što.
Modna industrija smješta tvornice u države čije su regulative za zaštitu okoliša i radničkih prava gotovo nepostojeće jer je i samim državama u interesu da strane korporacije tako ulažu u njihove zemlje i otvaraju radna mjesta, kakva god ona bila. Riječ je o postkolonijalnom začaranom krugu. Kada promišljamo o modnoj industriji, moramo imati na umu da su problemi višestruki, utječu na rodnu, klasnu i rasnu neravnopravnost te i dalje perpetuiraju patrijarhalne obrasce na kojima počiva kapitalizam, a to je eksploatacija ljudskih i prirodnih resursa zbog profita.
KP: Kroz film Ponosna zelena vatra i tribinu Na rubu zakona – građanski neposluh kao otpor sustavu Festival se bavi okolišnim aktivizmom nekad i danas. Koje su glavne razlike između prvih eko-aktivista koji su se bavili konzervacijom biljnog i životinjskog svijeta i današnjih klimatskih pokreta kao što su Fridays for Future ili Extinction Rebellion?
Mogu se istaknuti dvije razlike koje svjedoče svojevrsnom sazrijevanju okolišnog pokreta, od njegovih početaka do danas. U počecima su borbe bile usmjerene na konkretan i lokaliziran problem: devastacija šume ovdje, izlov kitova tamo, zagađenje zraka, tla i vode ondje. S vremenom se, ne samo unutar pokreta već i u široj javnosti produbilo shvaćanje da je i ljudska vrsta dio prirode do te mjere da o njoj u potpunosti ovisi. Uvidjelo se da se spašavanjem stabala, kitova i nacionalnih parkova ne spašava samo intrinzična vrijednost prirode, nego i ljudi kao vrsta.
Upravo su klimatske promjene osvijestile taj krhki balans koji moramo očuvati, jer već “minorno” globalno povećanje temperature od 1 stupanj utječe na apsolutno sve sfere života kakvog znamo, a daljnje povećanje gotovo prijeti opstanku ljudske vrste. Ta je činjenica dovela do razvoja solidarnosti među grupama i većeg umrežavanja, tako da se danas klimatski i okolišni pokret pretvorio u globalni fenomen. Shvatilo se da se treba ujediniti i da su potrebni kolektivni i zajednički napori u borbi za zajedničku budućnost. Isto tako se uvidjelo da smo svi u opasnosti, ali nisu svi u jednakoj opasnosti. Kako se ranije cijela priča vrtjela oko “globalnog zatopljenja”, sada se diskurs namjerno gradi oko koncepta “klimatske pravde”, priznajući činjenicu da ne trpe svi jednake posljedice klimatskih promjena. Klimatska pravda nepobitno zahtijeva rasnu, rodnu i ekonomsku pravdu.
To je ono što suvremeniji aktivistički pokreti njeguju, ili barem pokušavaju njegovati: tzv. intersekcionalnost. Intersekcionalni pokreti shvaćaju da moraju biti uključivi i solidarni ako žele uspjeti u ostvarenju kolektivnih ciljeva i održivog i pravednog društva za sve. Tako su prve inicijative za zaštitu okoliša najčešće vodile društvene elite, obrazovani prirodnjaci i humanisti, a sada se one diljem svijeta samoorganiziraju (grassroots principima) u borbi za klimatsku pravdu. U suvremenijim pokretima vodi se računa o tome da riječ ne vode uvijek bijeli, obrazovani muškarci i njihovi redovi, kao najprivilegiranije društvene skupine, već se glavna riječ daje grupama i zajednicama, posebice onim najpogođenijima posljedicama klimatskih promjena.
KP: Zaostaju li okolišni i klimatski pokreti u Hrvatskoj za ostatkom svijeta? Koliko su hrvatski aktivisti i pokreti uspješni u sprječavanju zagađenja i drugih štetnih praksi?
Aktivističke prakse uvelike se razlikuju diljem svijeta. Primjerice, u Južnoj Americi aktivizam je pitanje života ili smrti. Kada multinacionalna korporacija izbaci seljaka s njegove zemlje od koje živi, nema druge nego da se bori protiv toga, a stopa ubojstva okolišnih aktivista viša je nego igdje u svijetu. S druge strane, aktivizam u Europi je gotovo stvar dokolice. Ali i tu postoje razlike, koje najviše ovise o socioekonomskim prilikama određene države. Da bi se kvalitetno i posvećeno bavilo aktivizmom moraju postojati određeni uvjeti, to je u nekoj mjeri stvar privilegija. Nije začuđujuće što pokreti poput Extinction Rebelliona nastaju upravo u Londonu i šire se prvenstveno na zapadnu Europu, a manje na ostale zemlje svijeta. Za takvu vrstu angažmana osoba mora imati mogućnost biti na prosvjednom skupu tjedan dana zaredom, biti uhićena i ne trpjeti posljedice gore od prekršajne prijave, a poslije se normalno vratiti na posao. U mnogim dijelovima svijeta građani_ke nemaju tu privilegiju i ne mogu si priuštiti takvo djelovanje jer bi ono za njih imalo puno gore posljedice.
Da se vratimo na pitanje o Hrvatskoj. Je li aktivizam kod nas uspješan? Jest, ali put je veoma dug. Nerijetko, kampanje udruga i građana uspijevaju zaustaviti štetni projekt, ali u prosjeku se mukotrpno vode desetak godina. Toliko nam je trebalo da zaustavimo planiranu termoelektranu na ugljen Plomin C ili planiranu spalionicu otpada u Zagrebu. Glavni problemi su redom korupcija, kronični manjak vizije Vlade i vladajućih, kao i strani lobiji.
Što se tiče spremnosti na otpor, građani i građanke RH imaju više egzistencijalnih problema od razvijenih zemalja i samim time manje vremena da se posvete borbi za nešto čime nisu izravno pogođeni. No, ima i izvanrednih primjera lokalnih borbi i uspješnih primjera samoorganiziranja na terenu. Jedna od takvih je inicijativa Srđ je naš gdje se lokalna zajednica više od deset godina bori protiv golf terena na Srđu. Prekrasan primjer iz regije je i onaj tzv. hrabrih žena s Kruščice iz Bosne, koje su 24 sata dnevno tijekom 300 dana branile pristup preko mosta i time blokirale izgradnju hidroelektrana na rijeci. Trenutno je aktivna i lokalna zajednica na Krku koja se uz potporu načelnice općine oštro i sustavno opire planiranom LNG terminalu na njihovom otoku. Dugoročno, kultura aktivnog građanstva mora se kontinuirano njegovati, prvenstveno kvalitetnim obrazovanjem i uvođenjem građanskog odgoja u škole.
Ovaj intervju je nastao u suradnji s E!? – Okolišnim filmskim festivalom.
ObjavljenoObjavljeno
