Razgovarala: Martina Kontošić
Srđan Laterza kreativni direktor i scenarist specijaliziran za interaktivni sadržaj. Autor je i pokretač projekta Digitelling, prvog regionalnog programa za razvoj i mentoriranje profesionalnih indie videoigara, kojeg su organizirali Goethe Institut i Institut francais u suradnji s hrvatskim, francuskim i njemačkim sveučilištima i stručnjacima iz industrije. Istražuje mogućnosti interaktivnih medija u pripovijedanju priča. S Jasminom Kallay osmislio je i realizirao seriju podcasta Budućnost priče Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela koja istražuje odnos najnovijih tehnologija i storytellinga.
U razgovoru sa Srđanom Laterzom, koji je dostupan i u audio formatu, fokusirali smo se na produkciju podcasta, nove storytelling alate i transmedijske narativne eksperimente.
KP: Kroz spomenuti podcast Budućnost priča bilo vam je primarno ispričati priču o pričanju priča. Jedno od pitanja kojim ste se bavili bilo je i Koji su novi principi i koncepti koje najnoviji mediji donose u pripovijedanje? Koji su to najnoviji mediji?
Postoje dva najistaknutija koncepta koja povezuju, uvjetno rečeno, najnovije medije. Kao prvo, to je interaktivnost kao mogućnost direktnog sudjelovanja igrača ili konzumenta u izboru sadržaja i kreiranju priče pa se prema tome i sama priča koncipira tako da se što bolje iskoristi potencijal interaktivnosti. Druga okolnost je kad ste u interakciji s određenim digitalnim medijem. Taj medij ima mogućnost da prikuplja informacije o toj interakciji pa bazu tih informacija kreatori sadržaja mogu koristiti da bi oblikovali i personalizirani taj sadržaj.
Dijapazon medija koje smo obradili u podcastu Budućnost priče dosta je širok, ali bitno nam je bilo ispitati potencijal za pričanje priča odnosno pripovijedanje pomoću tehnologija ili trendova koji su postali aktualni posljednjih godina. U suvremenoj umjetnosti imamo situaciju da se video instalacija smatra novim medijem iako je već više desetljeća prisutna u muzejima i više ne predstavlja tehnološku inovaciju. Nas su zanimale teme poput korištenja umjetne inteligencije, proširene stvarnosti ili interneta stvari u pripovijedanju – ono što bi se na engleskom zvalo emerging technologies. Naravno da ni svi mediji koje smo obradili u našem podcastu nisu novijeg datuma. U jednoj se epizodi bavimo razvijanjem priče i scenarija za videoigre, a to je medij koji je s nama gotovo pola stoljeća pa više ni on nije nov. Međutim, tema stvaranja priče i umjetničkog istraživanja u video igri kod nas je još nedovoljno istražena pa smo je i zbog toga odabrali. Također, u jednoj epizodi bavimo se medijem koji uopće nije digitalan – to su društvene igre ili igre na ploči koje definitivno nisu novi mediji. Pretpostavlja se da Šah u ovom obliku postoji od šestog stoljeća, a Čovječe ne ljuti se izumljena je 1907. godine. Ono što je nas zanimalo jest kako se društvene igre mogu koristiti kao medij za oživljavanje priče te kako mogu postati dio jedinstvenog iskustva ako se kombiniraju ili integriraju s digitalnim medijima.
Definicija novih medija u našem podcastu dosta rastezljiva i okvirno je naša misao vodilja bila odabrati medije u kojima pripovijedanje još nije dovoljno istraženo, a koji kriju veliki potencijal za stvaranje imerzivnih iskustava.
KP: S obzirom da ste u produkciju podcasta ušli bez prethodnog iskustva, kako je izgledala produkcijska logistika, a kako distribucija i recepcija?
Jasmina Kallay i ja smo imali iskustvo rada u stvaranju sadržaja za audiovizualne medije i marketing, ali na audiopodcastu do tada još nismo radili i zato smo se odlučili da ne snimamo u kućnoj radinosti i da mjesto snimanja podcasta bude profesionalni studio kako bismo se što više mogli fokusirati na sadržaj. Bitno nam je bilo da se tehničkim dijelom snimanja – dizajnom zvuka i montažom – bavi netko iskusan kako bismo imali više vremena razmišljati o sadržaju samih epizoda, gostima i načinu prezentacije u samom podcastu. Ono što smo brzo zaključili je da nam rad u studiju odgovara i da suradnja i razgovor s gostima uz prethodnu pripremu teku vrlo glatko i dinamično. Međutim, neke epizode smo koncipirali kao razgovor između nas dvoje i tu smo naišli na najviše problema. Pokušali smo o jednoj temi pričati spontano kao što bismo pričali na kavi, međutim nismo bili zadovoljni ishodom. S obzirom da smo oboje pisci odlučili smo napraviti scenarij kako bismo osigurali da u tom razgovoru prenesemo sve informacije koje smo htjeli. Tako su neke epizode bile prethodno napisane i zatim snimane u studiju i kombinirane sa izjavama naših gostiju.
Tih 10 epizoda podcasta koncipirali smo na različite načine, ovisno o samoj temi. Za neke teme smo imali izuzetne sugovornika tako da su one zahtijevale samo neke uvodne dijelove. Na primjer, intervjuirali smo profesora FER-a Jana Šnajdera o temi umjetne inteligencije i pripovijedanja. Ta je tema cijela izložena u jednom dosta opsežnom razgovoru gdje smo pokrili sve bitne stvari koje su nas zanimale. Neke druge epizode bile su više kolažnog karaktera. Prilagođavali smo se temama, gostima, ali i sebi i svojim talentima, kao i iskustvu u određenom dijelu produkcije podcasta.
Podcast smo distribuirali na društvenim mrežama i on se uz početni impuls dosta uspješno organski širio tako da je skupio određeni broj slušatelja koji nas je iznenadio jer smo mislili da je tema jako nišna. Ispostavilo se da je tema zanimljiva ljudima u mnogim drugim poljima, a ne samo u scenaristici i kulturi. To se nadovezuje na suvremene trendove povezivanja humanističkih znanosti i umjetnosti sa STEM područjem što stvara organsku cjelinu jer tehnologija uvijek treba svoju namjenu, svoj cilj, empatiju i priču da bi dotakla i dosegla svoje korisnike.
KP: Na globalnoj razini dogodilo se više značajnih promjena. Velike kompanije povukle su poteze detektirajući mogućnost zarade. Tako je Spotify kao najjača platforma za streaming zvuka u posljednje dvije godine kupio čak tri važna igrača svijeta podcasta: Gimlet, Anchor i The Ringer. Kako je mogućnost monetizacije ovog polja utjecala je i na ulaganja u produkciju i sadržaj podcasta?
Čini mi se da će ulaganje velikih kompanija možda najveći poticaj dati produkciji dramskih audio podcasta tj. radio drama koje se distribuiraju online u nastavcima. Kada ih usporedimo s dokumentarnim audio podcastima, čujemo da su produkcijski mnogo zahtjevnije. Konkretno, potreban je dulji rad na pripremi epizoda i pisanju scenarija, slično kao i za igranu seriju. Dizajn zvuka je uglavnom mnogo zahtjevniji – potrebno je angažirati ansambl profesionalnih glumaca koji imaju ekspresivne glasove i koji znaju kako postići onu razinu uvjerljive karikiranosti koja prolazi u audio formi u kojoj nemamo nikakvog vizualnog podražaja. Postoji specifičan način glume u audio formi. Takav način glume prisutan je i kod nas jer HRT ima dugu dugu tradiciju produkcije radio drama kakvu ima dosta drugih nacionalnih TV kuća u Europi. U našim audio dramama, ali i u audio dramama na BBC-ju mahom glume izvrsni glumci.
Fikcijske forme audio podcasta oduvijek su bile prisutne i imale su svoju publiku. Primjer je serija Welcome to Night Vale koja već ima gotovo kultni status, a inspirirala je mnoge slične podcaste. Podcast serije novijeg datuma poput one koju je producirao Gimlet, koji si ranije spomenula, dramaturški više sliče televizijskim serijama i njihova produkcija je mnogo zahtjevnija. Gimlet je nedavno producirao seriju The Two Princes, bajkovitu priču o pustolovinama dvojice zaljubljenih prinčeva koja već ulazi u treću sezonu, a projekt se promovira kao Spotify original, kao što Netflix promovira svoje originalne serije. Također Gimletova serija Homecoming postala je predložak za Amazonovu seriju s Juliom Roberts tako da je očito da su i audio potkrasti postali dijelom nadmetanja velikih kompanija koje se premium dramskim sadržajima bore za pozornost globalne publike.
Meni osobno jedan od dražih dramskih podcasta je Bubble koji besplatno možete poslušati na platformi Maksimum Fun. Radi se o distopijskom SF crnoj komediji smještenoj u blisku budućnost u kojoj čovječanstvu prijete čudovišta, a serija prati skupinu ljudi koji ih ubijaju kako bi zaradili dodatne prihode što se čita kao satira gig ekonomije. Seth Rogen i Evan Goldberg su otkupili prava na taj podcast i planiraju ga adaptirati u dugometražni animirani film.
Nisu svi primjeri vezani samo za produkciju u SAD-u. Nedavno je na Netflixu izašla prva sezona danske fantastične serije Equinox koja povezuje tri paralelna vremenska razdoblja, prateći otkrivanje obiteljske tajne. Serija je nastala prema dramskom audio podcastu Equinox 1985 nastalom u produkciji DR-a, danske nacionalne televizije. Autorica podcasta Tea Lindeburg ujedno je i kreatorica serije. Da znam danski, rado bih proučio kako je priča iz podcasta prenesena u audiovizualni medij.
Ono što je zanimljivo u ovom mediju jest da je on čak i na na visokoj produkcijskoj razini relativno jeftin ako ga usporedimo sa produkcijom audiovizualnog sadržaja koja je koja mnogo zahtjevnija i mnogo skuplja. Podcasti nude priliku za eksperimentiranje s raznim pričama i vidim ih kao poligon za izradu nekih storytelling prototipa koji mogu zaživjeti u drugim medijima ili ostati samo u sferi podcasta, ovisno o tome koliko je publike zainteresirano za njih.
Svakako se i oni sami pomalo odmiču od uobičajene forme na koju smo navikli, poput true crime podcasta ili povijesnih podcasta. Sve više i više dobivamo sadržaj koji je kreativniji, koji se bavi nekim drugim temama i koji ih obrađuje na jako profesionalan način. Recimo, Gimlet ima sjajnu seriju Mogul o RAP pionirima, također postoji i serija Reply All koja istražuje povijest interneta, memeova i internetskih misterija.
Relativno mala produkcijska zahtjevnost i mogućnost da nekoliko ljudi proizvede sat vremena kvalitetnog sadržaja s relativno malim ulaganjima nudi priliku za istraživanje tema i eksperimentiranje što posljedično pruža slušateljima teme na koje možda neće naići u televizijskim sadržajima ili na Netflixu. Moramo biti svjesni da razina produkcijske zahtjevnosti i cijena utječu na teme koje će biti plasirane jer ako neka tema po procjeni producenata nije interesantna širem krugu ljudi ona vjerojatno neće biti obrađena u televizijskom mediju. Međutim, publika podcasta zbog njihove produkcijske prirode uopće ne mora biti toliko široka, a da bi se autorima isplatilo raditi podcast na tu temu. Slična je razlika između romana i filmova. Književnost još uvijek nudi puno širi dijapazon tema i načina njihove obrade jer nije vezana istim produkcijskim imperativom.
KP: U kojim pravcima kreću novomedijska i transmedijska narativna eksperimentiranja?
Kada zamislimo sve postojeće tehnologije i umjetničke forme te njihove moguće kombinacije dolazimo do velikog potencijala za kreiranje nečeg što možda do sada nije postojalo ili nešto što će možda privući publiku budućnosti. Za novomedijska narativna eksperimentiranja dobar izvor informacija je newsletter Lancea Weilera Creative Machines. Weiler je inače filmaš koji je eksperimentirao s mnogim medijima, a od 2013. je direktor Digital Storyelling Laba na sveučilištu Columbia. U njegovu newsletteru doista možete pronaći širok pregled tema koje se bave pripovijedanjem – od igara do umjetne inteligencije. U svakom izdanju newslettera osobno saznam što nisam do tada znao i mislim da je to jedno od glavnih obilježja područja – da uvijek uspije iznenaditi; tehnologija se brzo mijenja, a i ljudski odgovor na tehnologiju je jako brz. Ljudi nalaze nove primjene i za iza nove i stare tehnologije u različitim područjima pa tako i u pripovijedanju.
Videoigre nam nude impresivan dizajn zvuka u AAA naslovima, a zanimljivi su i eksperimenti sa zvukom u indie igrama. VR igra Notes on Blindness gotovo u potpunosti eliminira vizualnu komponentu, svodeći je na obrise, dočaravajući iskustvo čovjeka koji je svoj postepeni gubitak vida bilježio u dojmljivom dnevniku snimljenom na audio kasetama.
Izuzetnu važnost zvuka u stvaranju atmosfere u videoigara prepoznali smo i u Digitellingu, programu za razvoj indie videoigara pa smo kao mentora angažirali francusku skladateljicu i dizajnericu zvuka Cecile LePrado, koja predaje na studijima razvoja videoigara u Kolnu i Angoulemeu.
Postoje dva zanimljiva trenda povezana sa zvukom koji će možda obilježiti vrijeme pred nama. Kao prvo, zvučni sadržaji su postali popularni zbog svoje praktičnosti jer ih možemo pratiti dok radimo nešto drugo. To je otvorilo vrata mnogim kreativcima da pokažu koje su mogućnosti zvučnog pripovijedanja. Također, digitalna radio drama čini se kao odlična odskočna daska prema audiovizualnim medijima. Trend podcasta osvijestio je i potencijal zvuka kod filmaša koji se probijaju. Meni je dobar primjer francuska serija Calls youtubera Timothéea Hocheta sačinjenoj od zasebnih epizoda koje traju do 10 minuta, a svaka epizoda obrađuje izuzetno napetu situaciju koju pratimo u obliku poziva između likova, od invazije vanzemaljaca do nesreće tijekom ronilačke ekspedicije. Zanimljivo je da je vizualna komponenta serije minimalna i uglavnom se radi o pozadini s imenima likova i minimalnim animacijama, a sva drama je sadržana u zvuku. Zanimljivo je i da je taj projekt producirao Canal +, a otkupio Apple TV koji planira producirati američku verziju. Osim što se radi o jako uspjelom narativnom eksperimentu, bila je to prilika da mladi filmaš pokaže kako se dobro snalazi u stvaranju žanrovska atmosfere, a bez skupih produkcijskih uvjeta koji mu vjerojatno nisu bili dostupni.
Drugi trend vezan za zvuk je sveobuhvatniji. Tehnologija vraća zvučno sučelje u naše živote. Radio je bio dominantan medij dok ga nije zamijenila televizija, no danas novi proizvodi poput virtualnih pomoćnika koriste zvuk kao dominantan medij za komunikaciju. Sve jače se razvija područje konverzacijskog dizajna (conversational design) koje povezuje principe UX dizajna s principima smislene razgovorne komunikacije svojstvene ljudima. Po svemu sudeći zvučna sučelja su sučelja budućnosti u mnogim segmentima, a zvučno, tj. razgovorno sučelje zapravo oponaša razgovor koji je jedan od temeljnih ljudskih načina komunikacije.
ObjavljenoObjavljeno
