Kritika Studio dim, produkcijska kuća koju su 2004. godine osnovale Darija Kulenović Gudan i Marina Andree Škop, početkom godine predstavila je film Moj dida je pao s Marsa. Uspješan dječji film prikazuje avanturu djevojčice i robota vanzemaljca koji imaju zadatak spasiti njenu djelomično vanzemaljsku obitelj. Još zanimljivija avantura bio je proces snimanja filma koji je nastao u koprodukciji više europskih zemalja.
Uz film, u sklopu projekta Filmovi ne padaju s Marsa, objavljen je i takozvani međuzvjezdani filmološko-metodički priručnik, digitalna publikacija koja donosi metodičku pripremu za korištenje filma u razrednoj i nastavi medijske kulture.
O filmskom i medijskom obrazovanju u Hrvatskoj i izazovima rada na međunarodnim koprodukcijama, razgovarali smo s producenticom Marinom Andree Škop.
KP: Film Moj dida je pao s Marsa producirali ste s partnerima iz još 6 europskih zemalja, a u sklopu predstavljanja filma organizirali ste panel Koprodukcije ne padaju s Marsa. Što je sve potrebno da bi došlo do uspješne međunarodne koprodukcije? Koliko su za to važne nacionalne potpore?
Najvažnije je na početku imati dobar scenarij s pričom koja je univerzalna i koju prepoznaje vaša ciljana publika bez obzira na to odakle su. Mi smo na početku projekt postavili kao SF priču za publiku od 8 -12 godina. Trudili smo se u priču zaokružiti oko ideje prijateljstva između dvije potpuno različite jedinke – djevojčice i robota. Dakle, tema je univerzalna. Također smo se izvedbeno potrudili ne unositi nikakva obilježja lokacija. Glazbu smo napravili tako da ne možete odrediti njene korijene. Ukratko, nismo filmu davali nikakvu etiketu osim priče s jakom humanističkom porukom.
Dakle, od početka smo pripremili projekt za koprodukciju, jer smo bili svjesni da će to biti jedini način da ga isfinanciramo. Nakon što je Hrvatski audiovizualni centar podržao proizvodnju filma tako da su osigurali 39 posto sredstava koji su nam potrebni, krenuli smo film prijavljivati na različite europske natječaje. Put nimalo nije bio lagan i imali smo isto toliko neuspjeha koliko i uspjeha. Nakon podrške HAVC-a nam je trebalo pune tri godine da zatvorimo financiranje filma. Trudili smo se projektu pridružiti europske koproducente koji će u njega unijeti neke nove vrijednosti. Norveški koproducenti su se pridružili još 2013. godine, čitali su sve verzije scenarija i s njima smo dugo i detaljno pripremali koje ćemo norveške autore angažirati u projektu. Znali smo da želimo da nam Nils Ole Oftebro glumi didu. Gledali smo ga u prethodnom filmu kojeg je radio s našim koproducentima i na prvi pogled se zaljubili. Također smo odlučili glazbu i zvuk raditi kod njih i danas smo sretni s tom odlukom. U Slovačkoj smo od početka htjeli angažirati animatora i redatelja animacije Michala Strussa koji je jedan od njihovih vrhunskih umjetnika u području animacije. Znali smo da se ne želimo mjeriti s Hollywoodom i da ćemo kvalitetu postići tako da angažiramo najbolje umjetnike koji gaje neki svoj autentični stil. Tako smo u Bosni angažirali dizajnere i animatore iz produkcijske kuće Fabrika s kojima već godinama radimo na projektima a koji su zaslužni za brojne špice serija i filmova koje gledamo. U Sloveniji smo htjeli angažirati direktora fotografije Svena Pepeonika, jer smo vjerovali da će filmu dati jedan svjetski look. I zbilja smo iskreno bili sretni kada je prihvatio angažman. Ukratko, željeli smo raditi s različitim europskim autorima a međunarodna koprodukcija nam je pomogla da se to zbilja i ostvari.
KP: Mogu li si danas male kinematografije poput hrvatske priuštiti snimanje dugometražnih filmova koji nisu međunarodne koprodukcije? Kako takav način rada utječe na razvoj europskog filma?
HAVC kao i ostali europski fondovi ima pravilo sufinanciranja filma u nekom omjeru. To nikada ne smije biti 100 posto financiranja. Zato su koprodukcije nužne. Budući da HRT nije agilan sa sufinanciranjem hrvatskog filma koliko bi trebao biti, producenti su primorani razmišljati o međunarodnim koprodukcijama. Prvo se hrvatski producenti obraćaju koproducentima u zemljama regije: Srbiji, Sloveniji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Nakon toga ostalima. No naša strategija je malo drugačija. Mi krećemo od scenarija, priče i publike. Jako nam je bitno na početku točno definirati publiku: koliko godina imaju, u kojoj zemlji žive, koje su njihove navike i potrebe. Tek nakon toga radimo produkcijsku strategiju i obraćamo se potencijalnim partnerima tih zemalja. Vjerujemo da ovakav način rada stvara organska partnerstva na projektima, a kvalitete projekata moraju biti iznimne, kako bi se probili na međunarodnom tržištu.
KP: Moj dida je pao s Marsa prvi je hrvatski znanstveno-fantastični film za djecu. Kakvi su izazovi rada na dječjem filmu? Koliko se produkcija dječjeg filma razlikuje od uobičajenog igranog filma?
Specifičnost filma Moj dida je pao s Marsa je da je on SF žanra, prepun je efekata i elemenata koji se inače ne koriste svakodnevno u filmovima. Dakle, riječ je o jako skupom žanru koji nije tako jednostavno napraviti. Da bi se isfinancirala takva vrsta filma, treba puno više vremena, jer je budžet veći. Posao u razvoju, produkciji i postprodukciji je obimniji i producentima je preriskantno ulaziti u takve projekte.
U trenutku kad smo odlučili da djevojčica i robot postanu glavni likovi filma, ulozi su postali veći, a vrijeme za pripremu filma postalo je duže. Morali smo kreirati lik robota od nule i za to nam je trebala cijela jedna mala armija ljudi. Pokušali smo praktično zamisliti kako će djevojčica igrati svoju ulogu s robotom i zaključili da fizički moramo napraviti robota koji će glumiti na setu. Zbog toga smo angažirali animatronički studio iz Češke koji vodi gospodin Martin Peč i koji se isključivo bavi konstruiranjem i upravljanjem robotima – lutkama na filmu. Našeg robota Dodu su tako pokretala trojica lutkara-robotičara iz Češke. Glavna glumica Lana Hranjec je svoju ulogu pripremala 5 mjeseci prije snimanja s Ozrenom Grabarićem, koji je postavio lik i karakter robota, a u konačnici mu i dao glas. Nakon svih tih silnih proba je Lana došla na snimanje spremna i bez ikakvih problema odigrala ulogu s robotom.
No robot na filmskom setu nije imao oči – odnosno lice. Njegovu ekspresiju smo radili naknadno u postprodukciji i usklađivali je s Ozrenovim glasom. Za to su zaslužni Goran Stojnić, koji je radio 2D character animaciju Dodinih očiju i Krsto Jaram koji je odradio sjajan posao u 3D compositingu Dodinog lica i potrudio se da sve tako lijepo uklopi.
3D animaciju robota vanzemaljaca radio je češki studio MagicLab s kojima smo pripremali projekt pune dvije godine. Oni imaju veliki studio od tridesetak zaposlenih animatora a rad s njima je bio zanimljiv jer smo naučili kako funkcioniraju veliki animacijski studiji.
Montažu filma smo završili prije godinu dana i cijeli taj proces animacije je trajao nešto manje od godinu dana. S animatorima smo Dražen i ja svakodnevno radili preko online sustava za superviziju postprodukcije jer je to bio jedini način da istovremeno radimo s ljudima u četiri zemlje. S nekima od njih se uživo nismo niti upoznali.
KP: Uz film ste objavili i filmološko-metodički priručnik za pripremu nastave i oglednih predavanja iz medijske kulture. Koliko je obrazovanje o filmu uloga producenata i trebaju li producenti, uz rad na filmu, provoditi i obrazovanje publike?
Uz distribuciju filma u Hrvatskoj smo osmislili i pokrenuli projekt Filmovi ne padaju s Marsa. Naša produkcijska kuća Studio dim već godinama radi serije i filmove za djecu i mlade u kojima samo uvijek inzistirali na aktivnoj ulozi mladog gledatelja.
S ovim filmom smo htjeli otići korak dalje. Pripremili smo za učitelje i nastavnike metodičku pripremu u obliku međuzvjezdanog filmološko-metodičkog priručnika. Riječ je o stručnoj publikaciji na više od 30 stranica koja donosi metodičku pripremu za korištenje filma u razrednoj nastavi osnovne škole. To je samo jedna u nizu aktivnosti pilot-projekta Filmovi ne padaju s Marsa, na kojem je Studio dim okupio vodeće hrvatske stručnjake za filmsku i medijsku pismenost – HAVC, HFS, te portal medijskapismenost.hr, Agencije za elektroničke medije i UNICEF-a.
Mi kao producenti možemo imati dobre filmove, inicijativu i ideje, međutim pravu metodologiju rada s mladima poznaju stručnjaci. HAVC je napravio veliki korak što je u novi Nacionalni program uveo filmsku pismenost. Pokrenuli su Projekt filmske pismenosti kojeg vodi Uroš Živanović i konačno se zajednica aktivirala. HAVC je taj koji je počeo spajati stručnjake metodičare i producente u zajedničkim obrazovnim projektima. I mislim da je ta praksa odlična.
KP: Kakav je odnos hrvatskog pristupa filmskom obrazovanju u odnosu na partnerske zemlje na ovom projektu? Utječe li znanje o filmu i njegovom nastanku na gledanost filmova i posjećenost kina?
Mi pod hitno trebamo početi unaprjeđivati filmsko i medijsko obrazovanje unutar škola. U današnje vrijeme kada djeca po nekoliko sati dnevno provode uz različite medije, istovremeno samo par sati godišnje obrađuju medijsku kulturu. To nema nikakvog smisla. Odrastaju nekompetentni i pretvaraju se u konzumente koji nekritički gledaju isključivo zabavne sadržaje. Posljednji je trenutak za unaprjeđenje sistema medijskog obrazovanja. Postoji jedan dobar dio učitelja i nastavnika koji ulažu dodatni trud na tom polju, no postoji jedan veliki sloj inertnih predavača koji ne vide da je to bitno. Njih se mora usmjeriti, njima se mora to uvesti kao obavezu.
Žalosno je kada čujemo naše ljude koji govore da hrvatski film nije kvalitetan. Ali je još žalosnije kada to čujemo od djece. Oni nisu taj stav izgradili iz vlastitog iskustva, jer je recentni hrvatski film za djecu odličan. Oni su taj stav naučili od svojih roditelja.
Da bi se takav stav prema domaćem filmu promijenio, potrebno je krenuti ne samo od škola nego i od domova. Kako educirati roditelje? Zapitati se na koji način stvoriti naviku obiteljskog odlaska u kino u kojem se gledaju kvalitetni dječji filmovi. Europska i svjetska kinematografija ima pregršt takvih naslova, a mi ih imamo priliku vidjeti na Kino Kino festivalu, Bibijadi ili u nekom od neovisnih hrvatskih kina.
Vjerujem da se sve veći i veći broj filmskih profesionalaca, stručnjaka, učitelja i nastavnika počinje baviti ovom temom. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe i naći uzore u naprednijim zemljama, naučiti od drugih, preuzeti metode. Sigurna sam da ćemo u tome uspjeti, ali će put biti dugotrajan, a rezultate ćemo vidjeti tek na novim generacijama.
ObjavljenoObjavljeno
