Kritika Razgovarala: Antonija Letinić
Alen i Nenad Sinkauz, iako primarno glazbenici, sve češće nastupaju u kazališnom okruženju. Sudjelovali su u predstavama Ivane Sajko Rose is a Rose is a Rose te Prizori s Jabukom, a s frontmenom Goribora napravili su poetski recital Malo je dovoljno. U sklopu festivala 25FPS prošle su godine izveli izveli eksperiment Splitske rekonstrukcije East Rodea u sklopu kojeg su improvizirali glazbu uz projekcije filmova autora splitskog Kino kluba. Na umjetničkoj rezidenciji u Japanu započeli su suradnju s japanskom koreografkinjom i plesačicom Mikiko Makawura, a prezentaciju ovog rada u nastajanju imat će u sklopu ovogodišnjeg festivala Perforacije u petak, 20. rujna u 22 sata u Zagrebačkom plesnom centru.
KP: Ove ste godine gostovali u Japanu gdje ste, uz umjetničku rezidenciju, održali i nekoliko koncerata. Kako je japanska publika primila vašu glazbu?
A. i N.S.: U Japanu smo imali kratku umjetničku rezidenciju u kazalištu Ayoama s koreografkinjom Mikiko Kawamura, a taj smo susret predstavili u jednom klubu u Tokyju i Yokohami na Experimental Dance Collectionu. Na istim mjestima održali smo i koncerte s projektom “…day of the year” koji su bili jako dobro prihvaćeni, no radimo na tome da se ponovo vratimo u Japan i mislim da ćemo tada moći nešto više reći o japanskoj publici. Za sada ostaje jedno vrlo ugodno i inspirativno iskustvo.
KP: Jeste li se za svog boravka u Japanu imali prilike upoznati s tamošnjom izvedbenom i glazbenom scenom?
A. i N.S.: Nažalost proveli smo premalo vremena za jedan takav podhvat.
KP: Tamo ste započeli i suradnju s koreografkinjom Mikiko Kawamura. Kako je došlo do suradnje i možete li ukratko opisati vaš projekt? U koji biste ga žanr svrstali?
A. i N.S.: Udruga Domino i umjetnički voditelj Zvonimir Dobrović su zaslužni za ovaj međunarodni projekt koji je tek u svojoj embrionalnoj fazi. Na festivalu Perforacije ćemo predstaviti prvu fazu projekta u kojoj eksperimentiramo naš susret glazbe i suvremenog plesa. Predviđamo da će se projekt razviti u glazbeno plesni perfomans koji će osim pokreta i glazbe uživo sadržavati elemente dramskog kazališta i video projekcije.
KP: Vaš zajednički projekt temelji se na tekstu Ivane Sajko To nismo mi, to je samo staklo. Jeste li nailazili na poteškoće, i ako da kakve, obzirom na “gubljenja u prijevodu”? Koliko je teško, odnosno lako surađivati s nekim iz potpuno drugačijeg kulturnog i jezičnog konteksta na ovakvom projektu?
A. i N.S.: Tokom našeg susreta smo komunicirali isključivo zvukom i pokretom, pošto Mikiko ne govori engleski, a mi ne govorimo japanski. Svakih toliko bi nam pomogla producentica Ayako koja bi prevodila naše razgovore na japanski, odnosno na engleski. Dakle, nismo čak ni došli do faze “gubljenja u prijevodu”. No, volio bih da upravo ta jezična barijera postane jaka točka naše suradnje. Ivanina drama To nismo mi, to je samo staklo u fazi je prijevoda na japanski i već posjeduje izvjesnu muzikalnost dobivenu poetskim strukturiranjem stihova i ritmičkom organizacijom cjelina, kao i potpunu otvorenost da se iznova presloži i glazbeno scenski reinterpretira. Odnosno da se kroz proces vlastitih interpretacija – glazbenog, plesnog, vizualnog i tekstualnog nadopisivanja, te iznimno bitne komunikacije s kulturnim prostorima u kojima radimo (Japan i Hrvatska), njegovim socijalnim aspektima i različitostima – razradimo performans koji je prije svega naš vlastiti autorski odnos prema onom što smatramo kazalištem u njegovom najširem obliku. Cilj ovog projekta je premošćivanje jezičnih barijera i kulturoloških različitosti sudionika, pretvaranjem istih u zajedničku transkontinentalnu umjetničku kreaciju. Tijekom zajedničkog kreativnog procesa autori će dobiti priliku da preispitaju i pomaknu granice vlastitog medija kao i da istraže načine na koje, naoko, konvencionalan okvir pretvorbe tekstualnih fragmenata u pokret, video ili glazbenu refleksiju, može izaći iz očekivanih okvira i poslužiti kao fleksibilan dramaturški kostur i politički podtekst propitivanja kazališta.
KP: Koliko ovaj projekt ima bliskosti s vašim dosadašnjim radom? Nadovezuje li se na njega ili vas odvodi u nekom novom pravcu?
A. i N.S.: Osjećam da sa svakim novim radom rastemo zato što svaki novi rad otvara nove međuljudske odnose i drugačije promišljanje glazbenog materijala u odnosu na druge medije. U tom smislu mislim da je blizak s našim dosadašnjim radom, ali ovog puta pravac je Japan.
KP: U svom dosadašnjem radu u kazalištu uglavnom ste radili na suradničkim projektima – s Aleksandrom Stojkovićem iz Goribora, Ivanom Sajko na nekoliko projekata, trenutno ste u procesu rada s Mikiko Kawamura… Zbog čega su vam važne suradnje?
A. i N.S.: Svaki projekt predviđa svojevrsnu suradnju, jedino ako ne radiš solo u kojem si autor, izvođač i producent. U skoro svim projetktima imali smo autorsku slobodu, dakle osjećaj da gradiš i dijeliš nešto s ljudima, a to je neprocjenjivo.
ObjavljenoObjavljeno
