Kritika Deseto izdanje Revije hrvatskog kratkometražnog filma Filmska RUNDA održava se u Osijeku od 23. do 25. listopada, a donosi raznovrstan program posvećen domaćoj kratkoj formi. Dio bogatog obljetničkog izdanja čini programska cjelina Mladost ludost, koja okuplja filmove posvećene odnosima, identitetu i emotivnim napetostima suvremenog odrastanja. U petak, 24. listopada, u 20 sati u kinu Urania, publika će imati priliku pogledati niz naslova među kojima je i Fleka redateljice Sare Alavanić, studentice filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Film prati istoimenog glavnog lika koji, suočen s obiteljskom tragedijom, pokušava pronaći način kako se nositi sa svojim okolnostima, boli i usamljenošću.
Uoči Sarina posjeta Osijeku i 10. izdanju Revije, razgovarale smo o procesu stvaranja filma, pisanju scenarija i likova te o njezinu pogledu na budućnost vlastitog stvaralaštva.
Tvoj film Fleka osvojio je Zlatna kolica u programu Kockice na prošlogodišnjem ZFF-u, a dobio je i posebno priznanje na Pula Film Festivalu. Kako si doživjela ta priznanja? Je li te to usmjerilo na nastavak stvaranja filmova na sličnu temu ili na sličan način?
To je bio vjetar u leđa, ali ne usmjerava me u daljnjem radu. Još uvijek istražujem filmsku formu i pronalazim svoj jezik, a i moji interesi se stalno mijenjaju zajedno sa mnom, i tematski i formalno.
Snimala si i dokumentarne i igrane filmove, a okušala si se i u formatu glazbenog spota za Kliniku Denisa Kataneca. Koji ti je proces stvaranja osobno draži (ili teži) i zašto?
Najdraže mi je raditi igrane filmove, mislim da se u tom rodu mogu najbolje izraziti i da najviše uživam u procesu. Volim suradnje koje donosi, osobito s glumcima, to mi je najdraži dio procesa. U dokumentarnoj formi su me uvijek privlačile teme za koje nisam bila dovoljno čvrsta srca ili bih postala nestrpljiva u silnom čekanju da se nešto dogodi, što dokumentarci često podrazumijevaju. Spotovi su mi privlačni jer nude veliku formalnu slobodu za eksperimentiranje i jako je ispunjavajuće snimiti nešto u dan-dva i imati “gotov” proizvod, s obzirom na to da se filmovi dugo i sporo realiziraju. Spotovima se u budućnosti nadam, ali ne mislim da sam stvorena raditi spotove za komercijalnu glazbu, pa će to vjerojatno ostati nešto što radim povremeno za prijatelje, iz gušta.
U svojim prethodnim dokumentarnim radovima, Laku noć, oprosti (ADU, 2021.) i Jel ti frka kad ti priđem (Blank, 2021.) i sama si se našla pred kamerama. Vidiš li potencijal za ponavljanje tog postupka u daljnjem stvaranju, pogotovo u igranim filmovima?
Nikako. Što sam starija, postajem sama sebi najmanje zanimljiva, i ne bih više snimala dokumentarne filmove o svom životu. A i to je jako ranjivo i bolno iskustvo, što tada nisam znala da sa sobom nosi. S glumcima jako volim raditi, ali me ne privlači sama se okušati u glumi, nemam prirodni afinitet prema tome. Glumačka pozicija je jako osjetljiva i izložena, i procesu proba pristupam s puno pažnje i poštovanja. Trudim se i ja biti potpuno otvorena kao što glumci moraju, dijelim s njima svoje najmračnije i najsramotnije tajne, jer se takvo povjerenje može graditi samo ako je obostrano. Stvarno se glumcima divim.
Kako bi opisala svoj stil filmskog stvaralaštva?
Mislim da je to svima drugima puno jasnije nego meni samoj. Kad krenem razmišljati o tome me zaboli glava jer danas mislim jedno, sutra nešto skroz drugo, i samo me lovi kriza identiteta. Nedavno sam razmišljala kako ne volim, a i kako mi ne leži pisati filmove “iz lika”, već da uvijek pristupam nekako izvanjski. Volim likove izjednačiti s prostorom i atmosferom, u fokusu mi nisu nužno odnosi i dijalog, već mi je zanimljivo predstavljati likove kroz druge elemente… Za tjedan dana ću možda reći nešto sasvim drugo.
Prilikom pisanja scenarija, kao autorica, crpiš li inspiraciju iz osobnih iskustava, promatranja svijeta oko sebe, drugih umjetničkih djela ili nečeg trećeg? Kakvu publiku zamišljaš kada radiš film i koliko ti je uopće važna publika?
Tu nema pravila, mislim da je inspiracija miks svega po malo. A zamišljanje publike mi je samo teret. Trenutno sam u fazi u kojoj me jako privlači ideja da “zadovoljim” publiku i doživim taj tašti, opojni trenutak euforije u kinu, ali to me samo ograničava i sputava u procesu stvaranja i čini poprilično depresivnom. Publika je naravno jako bitna, na kraju dana film je stvoren za publiku, ali postoje ljudi u filmskoj ekipi koji se bave time da film dosegne odgovarajuću publiku i da ona bude što brojnija. Mislim da kada se autori krenu time zamarat, postaje teško ostati vjeran sebi, jer je želja da se drugima nešto tvoje svidi velika i to je ljudski. Ali onog trenutka kad to postane cilj, nestaje iskrenost…
U Fleki se simultano igraš s realnošću i fantazijama glavnog lika, dajući prikaz njegovog razlomljenog unutarnjeg svijeta. Fleka ima problem s besciljnošću i nemogućnošću da pobjegne od svojih okolnosti, slično kao i lik Pero iz tvog ranijeg, istoimenog filma (ADU, 2022.). Imaš li poseban afinitet prema takvim glavnim likovima? Preferiraš li ulaziti u njihovu dubinu kroz pisanje ili kroz proces snimanja?
Moglo bi se reći da imam afinitet prema takvim likovima jer se nastavljaju pojavljivati u mojim radovima, ali to nije ništa svjesno. Likovi prvo nastanu u glavi i na papiru, i svaki je vrlo specifičan i slojevit, a onda dođu glumci sa svojim svjetonazorima i iskustvima i oblikuju sasvim novu verziju lika, to se neupitno uvijek dogodi. Tako da je oboje točno.
S obzirom na to da su neke od tema u filmu izoliranost, usamljenost i odbačenost lika od društva – prilikom stvaranja inicijalne ideje za film, je li ti važnija razrada lika ili njegove okoline? Kako stvaraš balans između tog dvoje?
Tu isto baš nema pravila, ali najčešće inicijalno krećem od okoline i pronalazim zakonitosti tog svijeta, a onda mi počinje biti jasno kakvi likovi ga nastanjuju i kako njime manevriraju. Podjednako mi je važna razrada lika i njegove okoline. A u balansu mi pomažu prijatelji i kolege čiji ukus i mišljenje cijenim, zamolim ih da čitaju moje scenarije i da me upozore ako previše zastranim ili osiromašim likove. Ali mislim da je tu i stvar ukusa, zapravo je najteže balansirati tuđe mišljenje i vlastiti instinkt…
U filmu se pojavljuje i četveronožni suradnik – svinja o kojoj se brine Flekin susjed. Filmaši često govore kako je teško raditi sa životinjama; kakvo je bilo tvoje iskustvo?
Od Fleke su životinje postale redovita pojava u mojim filmovima i to je sad već fora među mojim prijateljima da je to moj fetiš. Rad sa svinjom Roki je bilo vrlo pozitivno i bezbolno iskustvo. Nažalost je prije nekoliko mjeseci uginuo. On je bio kućni ljubimac u stanu na Trešnjevci, vrlo odgojen i naviknut na ljude, kao pas. Bio je strpljiv i poslušan, a na setu je naravno bio mala zvijezda među ekipom. Radila sam i sa psima i nedavno s kokošima, i naravno da zna biti izazovno, ali samo se treba dobro pripremiti. Treba uložiti vrijeme da se glumci sprijatelje sa životinjama, ostaviti više vremena u planu snimanja, i biti nježan i strpljiv. Ali se isplati, scena odmah dobije neku novu dimenziju, automatski postaje razigrana i životna, a na setu je uvijek lijepo maziti se s nečim dlakavim u pauzama.
Na čemu trenutačno radiš, odnosno, o čemu razmišljaš kao o sljedećem filmu?
Snimila sam nedavno vježbu za faks, spomenuti film s kokošima, tako da sam trenutno u montaži. Još pripremam diplomski film koji ćemo snimati u podnožju Dinare i to je izazov koji cijelu ekipu jako uzbuđuje!
Intervju je nastao u produkciji Filmske RUNDE i objavljen je u sklopu medijskog pokroviteljstva Revije.
ObjavljenoObjavljeno
