Tema Razgovarala: Dea Vidović
KP: Pred ljeto ste otvorili prvo kino za dokumentarni film u Jugoistočnoj Europi. Pored Restartovog entuzijazma, znanja i ljubavi prema dokumentarnom filmu, za otvaranje kina je zaslužna i suradnja koju ste ostvarili s Croatia filmom. Kako je došlo do nje?
O.S.: Kako sam po prirodi stvari dosta opsesivan lik, onda mi je u zadnjih godinu i pol dana bila opsesija imati kino s kafićem. I evo, sada su se ostvarile neke moje opsesije, što je naravno genijalno. No, šalu na stranu. Prvotno smo htjeli raditi nešto s Discovery filmom, pa je bila neka priča s kinom Grič koja se nije dogodila ni njima, ni nama… pa smo prije par godina imali dogovor s MM centrom u SC-u što isto nije upalilo… imali smo dakle mnogo pokušaja. Mnogi nisu bili isključivo vezani uz dokumentarni film, ali je on u svim ovim neuspjelim pričama zauzimao važno mjesto.
No, onda se igrom slučaja baš dogodilo kino za dokumentarni film. Naime, tražili smo prostor za Restart. I jedan dan smo došli na vrata Croatia filma, pokucali i izložili im svoju ideju. Nakon nekog vremena, komuniciranja putem dopisa i razgovora s nekoliko ljudi, postignut je dogovor. Sve skupa se odvilo u rekordnom vremenu. Za mjesec i pol dana dogovorili smo prostor za ured za koji plaćamo najam, besplatne prostore za radionice te da Croatia film dobiva trećinu od ulaznica i dio programske potpore koju mi osiguramo za kino. Tako smo osigurali temeljne preduvjete za otvaranje kina. Dobili smo mogućnost za korištenje opremljenog prostora – kino ima nove fotelje, novi zvuk, platno i projektor, koji je istina, zbog suludog napretka tehnologije sada već zastario, iako je kupljen prije svega nekoliko godina. I eto, poklopilo se da nekretnina koja je u posjedu Croatia filma ne stoji prazna, već da se pojavio zainteresirani partner koji radi program.
KP: Možemo li u skoroj budućnosti očekivati više ovakvih suradnji između predstavnika nezavisne kulturne scene i javnog ili privatnog sektora. Je li došlo vrijeme istinskog dijaloga i zajedničkog rada ili misliš da je ovo jedna od iznimki te da će i dalje predvoditi praksa odvojenih i paralelnih života? Dakle, je li ovaj potez Croatia filma ujedno i rezultat njihovog strateškog promišljanja ili pak čista igra slučaja?
O.S.: Suradnje se temelje na interesima i tu ima jako malo altruizma. U pravilu, sve suradnje koje su nam se dogodile na privatnoj razini imale su neki emotivni ili ideološki predznak na temelju kojih se zaključivalo po principu – Aha ti si mi ok, s tobom hoću ili Tvoj projekt mi je ok pa mi je u redu da surađujemo. U ovom slučaju ni mi, ni Croatia Film nemamo novčani interes. Ne znam koji je njihov interes, nisu mi rekli, ali moram priznati da smo super zadovoljni s njihovim odnosom prema svemu što predložimo.
Mislim da će se još neko vrijeme na Balkanu suradnja između NGO-a i privatnog sektora događati i dalje na nivou interesa i tu ne treba stvarati nikakve mitove. NGO scena na žalost još uvijek nije, prije svega, financijski dovoljno jaka da bi sve mogla do kraja održati pod svojom kapom i samostalno sve gurati sama. Prvenstveno tu mislim na ljudski kadar. Moja iskustva s bivšim NGO-ovcima je da je tu izuzetno puno strašno pametnih, inteligentnih i sposobnih ljudi, daleko više nego onih koji rade u poslovnom sektoru, a došli su, recimo, direktno s Ekonomskog fakulteta. Pa, kad neka firma ponudi stalni posao ‘tvom’ sposobnom čovjeku, što ti često ne možeš, ne možeš se ljutiti što će otići tamo. A računi se moraju plaćati.
Suradnja će se događati upravo tako, dok ti ne ukradu dobrog čovjeka otprilike ili dok postoji neki kraći partikularni interes. S druge strane, jačanjem NGO scene i njenim profiliranjem kroz neke jake projekte i programe, neki bitni ljudi će ti ostati, a imat ćeš i bolji pristup ostalim resursima. Na kraju krajeva, ne žele svi raditi u firmama s fiksnim radnim vremenom i ako osiguraš minimum standarda, čitaj novaca, možemo puno profitirati kao zajednica s ipak nešto drugačijim vrijednostima. Da završim, suradnje će biti, ali će se događati više kao eksces nego kao nešto što se može vidjeti kao strateški model. No, bit će je više, jer ljudi s NGO scene postaju sve relevantniji, obrazovani su i imaju mnogo profesionalnog iskustva i znanja, ali i puno veću organizacijsku kulturu i kontakte nego što ih imaju firme ili javni sektor.
U filmskom svijetu se događaju suradnje između sektora jer ih je teško razgraničiti – pola produkcijskih kuća su zapravo udruge.
KP: Koji je konceptualni plan za program kina? Gdje će biti fokus, na predstavljanju autora, tema, stilskih pravaca ili zemalja?
O. S.: Pošto prvi otvaramo kino za dokumentarni film, onda moramo izvidjeti tržište, grubo rečeno tržište. Za početak želimo dati kontinuitet dokumentarnim filmovima do kojih možemo doći. Kontinuitet znači da neće biti jedna projekcija, nego više njih. Želimo pokriti sigurno većinu festivala u regiji koji imaju dokumentarni program, a kad kažem regija, onda mislim na zemlje bivše Jugoslavije. Namjera nam je dovesti nešto što ljudi nisu vidjeli pa čak i po cijenu da to bude jedna ili dvije projekcije. Radit ćemo neke autorske retrospektive ili partnerski s pojedinim festivalima. Tako smo npr. u suradnji sa Zagrebi! Ekofestivalom doveli sjajnog američkog dokumentarista Michaela Mierendorfa, održali Masterclass, individualno savjetovanje mladih autora i prikazali dva njegova filma. U suradnji s ambasadama pokušat ćemo organizirati retrospektive pojedinih nacionalnih kinematografija.
Trenutno mi je posebno zanimljiv danski dokumentarni film. Sve što oni naprave, kao da je zlatom optočeno. Danski i Nordijski filmski instituti su organizacije koje imaju dosta novaca, ali isto tako i veliku naklonjenost dokumentarnom filmu. Pored njih, posebno su mi zanimljivi i Rumunji koji u zadnje vrijeme rade genijalne filmove. Naime, oni imaju sve više sjajnih obrazovnih programa na koje se javljaju mladi ljudi. Tako je, recimo, prošle godine u Vukovaru u konkurenciji dokumentarnog filma pobijedila Adina Pintilie, debitantica iz Rumunjske, sa sjajnim filmom Nemoj me shvatiti pogrešno / Don’t Get Me Wrong. Bugari su također sve bolji, a uskoro otvaraju i svoj Institut za dokumentarni film. Dakle, prikazivat ćemo i filmove iz regije, ali nastojat ćemo uvijek prikazivati zanimljive i kvalitetne dokumentarce vrijedne pažnje. Za sad smo definirali program do kraja godine. Dogovorili smo projekcije svih dokumentaraca iz konkurencije 7. ZFF-a uz razgovore s autorima, izbor filmova iz Sarajeva, Širokog Brijega (Mediteran film festival) i beogradske Slobodne zone. Imat ćemo ženski vikend sa slovenskim Babice revolucije, a u prosincu bi promociju svoje knjige i DVD roma uz projekcije doksa trebao imati Želimir Žilnik. Nastavljamo s distribucijom filmova u našem izdanju, pa ćemo tako prije svega pojačati distribuciju dokumentarca Engleski Kirurg, a u planu je i novi, libanonski The One Man Village.
KP: Ako je suditi prema posjećenosti filmskih festivala, kako onih koji su u potpunosti posvećeni dokumentarnom filmu tako i onih koji mu otvaraju vrata tek kroz koju projekciju ili poseban program, čini se da hrvatski gledatelji sve više uvažavaju ovaj rod kao relevantan i ravnopravan igranom filmu. Pa ipak, je li to doista tako? Je li publika uopće educirana za praćenje dokumentarnog filma ili je ova pomama samo rezultat jednog sveopćeg trenda festivalizacije kulture? Što u ovom kontekstu znači otvaranje kina za dokumentarni film?
O. S.: Hrvatska još uvijek nema obrazovanu publiku za dokumentarni film koja bi mogla prepoznati sinopsis, temu ili nešto treće zbog čega dolazi ili želi gledati dokumentarne filmove. Ona se još uvijek obrazuje. Festivali svakako tu jako puno pomažu. Ljudi dolaze na festivale jer su trend i to je ključno. Festival koji se ne reklamira kod nas, koji se ne reklamira dobro ili ima slab PR jednostavno neće proći. Ljudi ga neće posjetiti pa makar prikazivao najbolje filmove. Motovun je zapravo sjajno pokazao kako se obrazuje publika, ekipa koja je pila i padala s brda, sada ide u kino. To je napravio i ZFF kao i ZagrebDox, jer su pokazali da postoje i drugačiji jednako kvalitetni, po meni i kvalitetniji, filmovi nego oni koji se nude u multipleksima. Mislim da je to dobar moment, koji pokazuje da se preko zabave može doći do važnih pomaka. Iz tih sam razloga zastupnik ideje da se festivali rade u kombinaciji sa zabavom, zbog te socijalne komponente. Dox, doduše, nema zabavni dio, ali leti na krilima ‘drugačijeg filma’.
Čini mi se da publika sve više prati dokumentarni film i izvan okvira festivalskih zidova. O njemu se razgovara na forumima, filmove se prebacuju na Divixe, u novinama je sve više recenzija… U javnosti se dakle sve više pažnje obraća dokumentarnim filmovima što je dovelo i do toga da imamo sve više gledatelja koji su im istinski posvećeni. No, da bi rekli da doista imamo obrazovanu publiku, na tome moramo još malo raditi. Stoga mislim da je jako važno što smo dobili priliku otvoriti kino za dokumentarni film jer će to omogućiti publici kontinuitet susretanja s dokumentarcima. No, svjesni smo toga da će na pojedinim naslovima i autorima trebati više raditi, da ćemo ih morati dobro reklamirati, jer, kako sam već rekao, naša publika još uvijek nije dovoljno obaviještena da bi mogla prepoznati sve kvalitetne i važne naslove i autore. Znaju za Cannes i Berlin, ali ne i za IDFA-u, Sheffield, Hot Docs ili DocLisboa što su jaki dokumentarni festivali.
Mislim da će pored prikazivačke djelatnosti biti važno sve više insistirati na tzv. Q&A formama koje su u inozemstvu sasvim uobičajena pojava svih festivala, ali ne i kod nas. Radi se zapravo o razgovorima koji se nakon projekcije filma događaju između autora filma i publike. U Hrvatskoj niti jedan festival nema Q&A i to je nešto što doista treba uvesti. Kada govorimo o aktivnoj publici, ona podrazumijeva onu zainteresiranu publiku koja ostaje na Q&A formama i vodi razgovor s autorom/ima, slobodno i bez zadrške postavlja pitanja. Npr. može ti biti zabavna neka tema i želiš produbiti neke stvari koje nisu bile odgovorene u filmu i naprosto pitaš kako je autor došao do tog i tog protagonista ili zašto je to nešto autoru bilo bitno prikazati i sl. pitanja.
Dokumentarni filmovi donose životne teme, nerijetko su njihovi protagonisti ljudi koji žive u ulici pored tebe ili u zemlji pored tvoje i često obrađuju iznimno važne teme i društvene probleme. Vidio sam mnogo filmova o Palestini i Izraelu, neki su bili bolji, neki lošiji, ali svaki od njih je uhvatio neki posebno važan segment. Jer dokumentarci jednostavno mogu donijeti nešto novo, što nas može potaknuti na akciju i promišljanje o nekim temama, idejama, problemima koji nam prije nisu pali na pamet.
KP: Restart je početkom ove godine pokrenuo distribuciju dokumentarnih filmova, o čemu smo kratko razgovarali u lipnju ove godine. Otvaranjem kina za dokumentarce Restart je samo dodatno potvrdio svoje ozbiljno bavljenje dokumentarnim filmom. Ti osobno radiš kao selektor dokumentarnog filma za Liburnia Film Festival. Stoga možemo reći da imaš dosta dobar uvid u dokumentarnu scenu, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj regiji. Možeš li nam reći nešto više o tome kako se stvari kreću na sceni.
O. S.: Dokumentarna scena u cijeloj bivšoj Jugoslaviji je produkcijski dosta slaba. Najbolje kotiraju Srbi, jer su oni pronašli nišu gdje se isfurati, kome prijaviti film, na koji market otići i na kojim pitching forumima biti. Oni jako puno putuju i nastoje posjetiti sve važnije festivale. Stoga ni ne treba čuditi da postižu bolje rezultate od drugih. Konkretnije rečeno, Srbija proizvede po dva-tri izvanredna filma svake godine, a Hrvatska po dvije tri godine niti jedan međunarodno relevantan. Hrvatski dokumentarni filmovi ponekad imaju naznake dobre teme, ali je ona najčešće lišena svakog preciznog dramaturškog procesa. Tako je tema nedovoljno obrađena ili je patetična i podilazi najnižim emocijama gdje protagonist najednom pusti suzu bez razvijanja neke jasno artikulirane emocije kroz cijeli film. Za ovakvo stanje stvari nisu krivi samo autori. Nekoliko razloga leži u pozadini ovog problema.
Za početak, ne postoji nikakva strategija vezana za dokumentarni film koji je kod nas jako podcijenjen. Ne samo što nema termina na HRT-u, ne samo što se na HRT-u prikazuju vrlo hermetični, zatvoreni i reportažni televizijski dokumentarci ili oni bolje produkcije, ali o životinjama ili cvijeću, nego na HRT-u ne postoji niti otkup kreativnih autorskih dokumentarnih filmova što postoji bilo gdje u Europi. Za ilustraciju, evo jednog primjera, Restart je čak i s televizijom Federacije BiH dogovorio prikazivanje filma Nepovratno Igora Bezinovića, ali ne i s HRT-om. Jednostavno je u vodstvu HRT-a prisutan neki generalni autizam kada je riječ o suradnji s nezavisnim autorima. U tom smislu, mi FACTUM-ov prosvjed apsolutno podržavamo, a upravo on jako dobro govori o tome kakvo je stanje na Hrvatskoj televiziji. Na žalost, ovaj naš slučaj nije izolirani i usamljeni primjer. Jedan od ključnih razloga što HRT ne otkupljuje dokumentarne filmove, proizlazi iz činjenice da imaju glomaznu redakciju dokumentarnog programa kojoj treba pokriti plaće i koja treba nešto i proizvesti, a ta se produkcija najčešće svodi na određivanje snimanja unutar tri dana, površnu obradu teme bez istraživanja, s temeljnim ciljem da se popuni famoznih 26 minuta.
KP: Kakav je tvoj uvid u stanje na Akademiji dramskih umjetnosti po pitanju dokumentarnog filma?
O. S.: Akademiju dramskih umjetnosti možemo navesti kao drugi problem. Naime, studenti još i dan danas ne mogu diplomirati s dokumentarnim filmom. Drugdje u svijetu je to sasvim normalna stvar. Ovdje profesor kaže da je dokumentarac priprema i pita kad će student snimiti pravi film, misleći na igrani. Dokumentarni film se tako obezvređuje, a tijekom godine ih se snimi jako malo. Mnogo je više kratkih igranih formi, čak i eksperimentalnih i televizijskih. Osim toga, na Akademiji se kod studenata, budućih mladih redatelja, njeguju osjećaji da moraju postati veliki, bitni i važni redatelji igranog filma. Tako mnogi studenti čak ni nemaju volju napraviti nekoliko kraćih filmova kroz koje bi stekli iskustvo, nego odmah žele raditi dugometražni igrani film. Ova igra taštine i ega nikome ne donosi dobro, ni ljubitelju filma, ni filmskim profesionalcima, a najmanje kulturi ove zemlje. Zapravo je Nenad Puhovski jedini čovjek koji je na Akademiji uspio dokumentarni film dići barem na neku razinu o kojoj će se moći pričati tek za par godina, kada će se vidjeti rezultati. Kako čujem od studenata, preporuke dokumentaraca daje još samo profesorica montaže Maja Rodica-Virag.
KP: Što je s financiranjem dokumentarnih filmova kod nas?
O.S.: To bi bio treći problem. Dokumentarni film dobiva užasno malo novaca što onemogućava provedbu normalne produkcije. Autori dobiju nekih tridesetak tisuća kuna s kojima mogu otići na 4-5 snimanja, napraviti par intervjua i u konačnici imaju nešto što nazivaju dokumentarcem, a zapravo se najčešće radi o proširenim reportažama i lošim filmovima. Često se također događa da autori, kako bi zadovoljili duljinu od 26 ili 52 minute i bili otkupljeni od strane HRT-a, premalo zanimjivog materijala razvlače na ove dugačke minutaže. Tako da je i izostanak adekvatne financijske potpore razlog zbog kojeg je kod nas dobar dokumentarac eksces. Dakle, nije baš da nema redatelja koji bi znali napraviti dobar dokumentarac, ali mnogi snimaju reklame i tek kad im dođe, naprave nešto izuzetno.
KP: Za filmsku industriju je iznimno važno postojanje producenata. Ima li dokumentarna scena u Hrvatskoj dobrih producenata?
O.S.: Na žalost, u Hrvatskoj postoji svega nekoliko profesionalnih producenata dokumentarnog filma. To je prije svega Siniša Juričić koji je postao izuzetno uspješan i priznat izvan granica Hrvatske. U inozemstvu ga poštuju, od producenata, preko buyera s televizija do redatelja i to zato što ima viziju, gura film i nalazi novce. Tako ne treba čuditi što je dokumentarni film Plati i ženi / Cash&Marry u kojem je upravo Juričić glavni producent, imao budžet veći od 200 tisuća Eura, što je inače kod nas apsolutno nezamislivo. Međutim, ti se novci nisu dogodili sami od sebe, niti su dobiveni od Ministarstva kulture RH koje je dalo svega 50 tisuća. Budžet je osigurao Juričić, koji je neumorno išao na pitching forume, radio trailere, putovao po Europi i skupljao novce za film. Nenad Puhovoski nema toliko puno koprodukcija, ali on se valjda može osloniti na ovo što dobiva iz domaćih fondova i nešto sitno od stranih fondova. Dakle, kod nas gotovo da ne postoji format profesionalnog producenta koji će se posvetiti filmu i doista istinski raditi produkciju dokumentarnog filma, a ne sjediti u uredu i črčkati po nekim projektima.
Osim toga, kod nas se najčešće filmovi ne prijavljuju na festivale u inozemstvu. U zadnjih nekoliko godina ipak imamo nekoliko dobrih dokumentaraca koje nitko nigdje nije poslao. Ne znam je li FADE IN bio na više od tri festivala, iako imaju zanimljivih radova, tematski ili tehnički. S druge strane ima autora i producenata koji su shvatili da moraš biti dio scene i da bez obzira što si iz Hrvatske možeš figurirati kao partner. Tako se dogodio Kenges (sada Bonobo produkcija) koji prijavljuje filmove po festivalima ili Pangolin i Ana Hušman koji su prijavili njezin Plac na brojne festivale, prošli na njih 100 i dobili nekoliko desetaka nagrada. Upravo takva priznanja Anu Hušman dodatno potvrđuju kao relevantnu eksperimentalnu umjetnicu i animatoricu koju znaju i u inozemstvu. I to je proces kojem treba težiti. Moraš naći formu. Nećeš naravno prijaviti svoj niskobudžetni film na Cannes, ali možeš naći nišu gdje ćeš ga prijaviti, na neki studentski ili low budget festival ili ga staviti na internet. Potruditi se daleko više nego je to sada slučaj.
KP: I za kraj još jedno pitanje s kojim ćemo se na tren odmaknuti od priče o dokumentarnom filmu. Restart je jedan od dvadeset dobitnika Nagrade Erste Zaklade za socijalnu integraciju. Koliko ti se čini da je važna ova nagrada, što ona dugoročno može potaknuti? I naravno, koliko će Restartu pomoći nagrada od 10 tisuća Eura koju ste dobili?
O. S.: Novci kao novci, pomoći će nam da kupimo dio opreme koja nam treba i dokrpamo neke edukacijske projekte koje smo pokrenuli, dakle, u ovom trenutku puno. Drago nam je da je prepoznat naš aktivističko-medijski projekt i na krilima toga, počeli smo aktivnije aplicirati i drugim fondacijama za dodatni razvoj Restart Media Centra, baze za edukaciju, produkciju i distribuciju socijalno angažiranog videa. Drugi projekti koji su dobili novce su, istina, puno više na terenu i bave se rješavanjem konkretnih problema, ali i medijski, kao ovaj može doprinijeti osvještavanju na neke društveno relevantne teme. Mi smo se čudili kako smo uopće prošli, ali smo naravno zadovoljni da je to netko prepoznao. Mislim da bi i sljedeće godine nekoj sličnoj medijskoj inicijativi trebalo osigurati pomoć, ili ako baš hoćete, nagradu, jer znamo koliko su mediji snažni, pa čak i ako ciljaju na community video na portalima, lokalne televizije ili obučavanje ljudi da se sami koriste videom kao alatom za postizanje ciljeva. To i mi radimo i nastavit ćemo to raditi.
Objavljeno
Objavljeno
