Javna percepcija dokumentarca se mijenja

Oliver Sertić (1979.) medijski je aktivist, novinar i producent iz Zagreba. Od njegovih mnogih aktivnosti vrijedi izdvojiti da je od 2002. do 2006. radio za producentsku kuću Fade In kao novinar i koordinator edukacijskog odjela, a u proteklih 15 godina objavljivan je u mnogobrojnim tiskovinama kao i na webu. Suosnivač je Autonomne tvornice kulture – Attack te je jedan od utemeljitelja Revije amaterskog filma – RAF. Početkom 2007. osnovao je video produkciju Restart, koja se bavi video produkcijom, edukacijom, izdavaštvom, distribucijom i tehničkom pomoći za izradu dokumentarnog filma

KP: Kakav je današnji status manjih nezavisnih produkcija, posebice ovako fokusiranih poput vaše, u kontekstu filmske proizvodnje u Hrvatskoj? S kakvim se problemima one susreću?

O.S.: Na regionalnom planu hrvatski dokumentarci stoje jako dobro, a na međunarodnom sve bolje. Prije pet ili šest godina nismo mogli ni pomišljati na izrazitiji međunarodni plasman, a Ministarstvo kulture, koje je je prije osnivanja HAVC-a hendlalo film, nije davalo novce za manjinske koprodukcije. Nije se puno niti putovalo. Sada je sve to dosta drugačije, prije svega zahvaljujući promišljanju HAVC-a što je sve zaista potrebno napraviti da bi se promovirao hrvatski film. Ono što još uvijek jest problem je veliki disbalans u financiranju između igranog i dokumentarnog filma, posebno ako znamo da su dokumentrci višestruko uspješniji i po festivalskim pojavljivanjima i po nagradama. Trenutni odnos godišnjeg financiranja HAVC-a za produkciju filma je 8 – 10 naprema jedan u korist igranog filma, dok je zapadnoeuropski prosjek oko 4 – 5 naprema 1. Iako su dokumentarci dotirani više nego ikada i osjećamo se stabilnije i zaštićenije u našoj vlastitoj zemlji, još uvijek fali ono istinsko razumijevanje što su ustvari troškovi dokumentarnog filma. Sat dokumentarnog snimatelja, tonca, dani redatelja i montažera, pa kolor korekcije i tonske obrade koštaju isto i u igranom i u dokumentarnom filmu. S tim da treba uzeti u obzir da se dokumentarci koji procesno prate likove ili neki događaj duže vremena, mogu i otegnuti, količina snimljenog materijala je veća pa ima i više posla u montaži, a pošto se tonski uvjeti ne mogu uvijek kontrolirati, tu postoji ogroman posao. Prosječno vrijeme od ideje do realizacije dugometražnog dokumentarca je oko 3 ili 4 godine i sve to košta novaca i živaca. No, situacija vidljivo ide na bolje.

KP: Kakva je suradnja s Hrvatskoj televizijom, odnosno u kojoj mjeri je ona zainteresirana za prikazivanje filmova koji proizvodite ili distribuirate?

O.S.: Ja sam zastupnik teorije da o jednom čovjeku ovisi promjena, i na filozofskoj i na praktičnoj razini. Prije nešto više od godinu dana na mjesto v.d.-a urednika dokumentarnog programa HRT-a postavljen je Tomislav Mršić koji je odlučio ispraviti godine šutnje svojih prethodnika i otkupiti vrijedne recentne dokumentarce iz domaće proizvodnje. Prije njega, bilo je gotovo nemoguće prodati film HRT-u, ne samo nama, nego i ostalim nezavisnim produkcijama poput Factuma, Hulahopa ili Nukleusa. Tek je Fade In, zbog svojih ranijih televizijskih ugovora za proizvodnju emisija kao što je Direkt, pa i reportaža, imao pristup HRT-u. Nakon nedavnog restrukturiranja televizije, otvoren je puno veći broj slotova za dokumentarce na sva tri programa, pa je nedavno HRT otkupio 9 naših kratkih i dugih filmova, a nešto prije još tri. Stanje je takvo da možemo biti i više nego zadovoljni promjenom. Sada predstoji i pokušaj približavanja naše javne televizije zapadnim standardima, a to je da ih uvjerimo da bi trebali biti više od otkupljivača programa, točnije aktivni partneri i koproducenti, ne samo u arhivi i opremi kao do sada, već i u novcima. Domaći dokumentarac je javni interes i logično je da ga HRT sufinancira.

KP: Fenomen festivalizacije posebno je obilježio razvoj šire filmske scene i publike u Hrvatskoj. Kako ti vidiš taj proces i koji su njegovi rezultati? Zašto festivali pune dvorane dok isti filmovi u redovnoj distribuciji nemaju ni približan broj gledatelja?

O.S.: U rasturenoj kino-mreži, festivali su bili, a u nekim mjestima i ostali jedino mjesto gdje publika može pogledati film na velikom platnu. I mislim da su svi festivali koji osvajaju interes publike u svom mjestu itekako bitni. Ne samo zbog aktualnih filmova koje prikazuju, već i zbog toga što se kroz festivale, ponovno događa ono što smo zaboravili – okupljanje i druženje. Festival postaje forum i socijalizacijsko mjesto, užasno važna stvar potrebna svakom, pogotovo manjem gradu. Vidio sam što tih sedam dana zajedničkog gledanja, pa kasnije komentiranja filmova znači za, recimo, Opuzen, Ston, Bjelovar ili Vinkovce, da nabrojim samo neke… I zato podržavam apsolutno sve organizatore jer znam da rade nešto iz ljubavi za svoj grad i mjesto. Istina je ovo što govoriš za izostanak publike u redovnoj distribuciji i nažalost to je pokazatelj da trebamo još jako puno raditi na izgradnji publike i njihovom povratku u kina, a pogotovo na art ili dokumentarne programe. Kino nije ono što je nekada bilo, socijalizacijski punkt i glavno mjesto sastajanja, danas se bori i s velikom konkurencijom u vidu igara, videa, interneta, a kod nas i piratizacije. Festivali jesu socijalno mjesto, uz to filmove prikazuju premijerno i oko njih je stvoren svojevrsni hype, i medijski i organizacijski. Upravo bi to trebalo učiniti i s kinima – hypizirati ih, naravno ne u negativnom smislu. Trebamo ponuditi neke dodatne vrijednosti uz samu projekciju filma i vjerujem da će publika ponovo odlučiti posjećivati kino dvorane…

U svakom slučaju, interes za art i dokumentarni film je danas puno veći nego je bio prije deset godina, Zagreb ima Europu, Metropolis i Tuškanac s redovnim programom, Grič s povremenim neholivudskim programom. Mi smo tu bili s Dokukinom četiri godine, sad smo u nekoj virtualnoj fazi, ali i to će, vjerujem, biti neki novi prikazivački prostor uskoro. Publike uvijek može biti više, ali s obzirom da kina opstaju, znači da se i potreba za kinom povećava.

KP: Distribucija i izdavaštvo jedan su od važnih segmenata vašeg rada, a osnovali ste i regionalnu distributersku mrežu. Kako to sada funkcionira i s kojim se problemima suočavate?

O.S.: Nastavno na pitanje prije, još uvijek postoji problem kino distribucije dokumentaraca u malim gradovima. Tamo u Pučkim učilištima i Domovima kulture, sjede ljudi zaposleni još 80-ih godina, koji još uvijek misle da će publika u kino dolaziti sama po sebi. U nekim gradovima ušli su u proces digitalizacije, ali narod nije pohrlio u kina. Naravno da nije. Ako nisi održavao kino mrežu i stvarao publiku zadnjih 25 godina, zašto bi očekivao da će odjednom doći jer si postavio novi digitalni projektor. Ljudi to ne razumiju i ne zanima ih. Prošle su dvije generacije ljudi koji ne znaju što je kino, a neki 25-godišnjaci nisu nikada u životu pogledali film na velikom platnu. Uz to, vrijednosti su izvrnute, obrazovanje slabo, a čak niti visoka kultura gotovo da ne postoji. No, mi svaki film uspijemo odvrtiti u dvadesetak gradova, dok nam je digitalizacija otvorila prostor za još nekoliko kina. Tamo gdje nema kina, vrtimo u knjižnicama ili sastavljamo revije, pa tako pokušavamo ljude naviknuti na dokumentarce.

Balkan Documentary Distribution Network – BDDN još uvijek funkcionira neformalno, ali smo posljednjih mjeseci pokrenuli nekoliko novih ideja, angažirali koordinatoricu i vjerujem da će stvari sada ići puno brže. Distribucija je u svakoj zemlji potpuno različita i posluje se po različitim principima, ali se isto tako vidi pomak svugdje gdje se nešto radi. Nama je važno da imamo platformu kroz koju se možemo pomagati, dijeliti dobre filmove za festivale, lobirati za dokumentarni film, pa na kraju krajeva i smanjiti troškove za kupovinu pojedinog filma. Često se nalazimo i čini mi se da trenutno idemo prema malo strukturiranijoj organizaciji mreže.

KP: Zadnjih desetak godina svjedočimo snažnom usponu dokumentarnog filma. Koji su sve faktori utjecali na to i kakav je njegov trenutni potencijal?

O.S.: U svijetu je utjecao povratak dokumentarnog filma s televizije na velika platna, festivalizacija, povećanje fondovskih i sponzorskih novaca za dokumentarni film, pa posljedično tome i prihvaćanje dokumentaraca u programe A festivala, poput Cannesa i Berlina, što se ranije nije događalo. Narativna struktura dokumentaraca je postala drugačija, filmskija i prijemčivija za širu publiku. U Hrvatskoj je to svakako osnivanje HAVC-a, promišljanje promocijske strategije generalno, pogodovalo je i dokumentarcu. Više se novca ulaže u dokumentarnu produkciju i festivale. Pojavio se ZagrebDox, Dokukino, ključni ljudi na HRT-u… Javna percepcija dokumentarca se mijenja. A potencijali su svakojaki. Jedan dio autora eksperimentira s hibridnim formama, animiranim eksperimentalnim i igranim filmom što daje zanimljive rezultate, MEDIA program dosta financira cross-media forme i ogromne projekte koji osim filma uključuju i razne nove, pa i stare medije – knjiga, sajt, platforma… Ja još uvijek vjerujem da smo mi kao regija zapušteni i velika je stvar ako ljudi odluče išta stvarati…

KP: Do kakvih je konkretnih promjena došlo u financiranju dokumentarnog filma i na koji je način tome doprinijelo osnivanje HAVC-a?

O.S.: Tek prije tri ili četiri godine su dokumentarci počeli “na HAVC-u” dobivati vidljivo veća sredstva nego prije, a prije nekog vremena počeli su financirati i predprodukciju – razvoj scenarija/treatmenta i razvoj projekta koji omogućuju producentima i redateljima da putuju i susretnu se s vrhunskim tutorima i stručnjacima te dobiju komentare na svoje ideje iz prve ruke, te da pokušaju pronaći međunarodne koproducente. Četiri puta godišnje raspisuje se natječaj za međunarodnu suradnju kojim se financira putovanje i smještaj na radionicama, promocija filmova i općenito migracija naših filmaša. To nam je omogućilo da shvatimo koliko smo ustvari mali i nebitni i koliko još trebamo raditi da bi postali relevantni i sadržajno i produkcijski, a to se iz vlastite avlije ne vidi.

Daju se novci i za promociju. Od ove godine smo zajedno s HAVC-om, na festivalu DOK Leipzig organizirali prvo predstavljanje dokumentaraca jugoistočne Europe pod nazivom SEED (South East European Documentaries). Bez osnivanja središnje filmske organizacije, to svakako ne bi bilo moguće.

KP: Kinematografi, odnosno stare kino dvorane i distribucija su jedno od mnogih polja u kulturi koja su u Hrvatskoj kako si i sam spomenuo devastirana u zadnjih dvadesetak godina. Smatraš li da će proces digitalizacije to promijeniti i utjecati na oživljavanje kulturnog života u pojedinim manjim sredinama? S kojim se problemima kao produkcija susrećete u procesu digitalizacije?

O.S.: Sigurno će se nešto promijeniti, ali neće samom činjenicom da su kupljeni novi projektori. No možda će ta investicija natjerati voditelje kino dvorana da razmisle kako dovesti ljude u kina. Napomenimo da su uz kina u većim gradovima digitalnu opremu dobili i u Sinju, Pakracu, Vodicama, Pazinu, Biogradu i Gospiću.. I moram priznati da me jako zanima što će se u sljedećim mjesecima događati u tim gradovima. No sve je tek krenulo i još je rano bilo što prognozirati… Nama kao kući, taj proces ide na ruku jer su HAVC i Ministarstvo kulture, kinima kojima je sufinancirana oprema postavili i uvjete što prikazivati, kako ne bi opremu za tzv. “art house digitalizaciju” koristili samo za prikazivanje hollywoodskih hitova. Ova financijska injekcija napravljena je između ostalog i kako bi se napravila alternativa multiplexima koje zanima isključivo zarada, ali i zato jer postoji vizija da kino može pokrenuti puno toga, pa u budućnosti i utjecati na financije i turizam u zemlji. U popisu zahtjeva se uz art i europsku produkciju, te hrvatske filmove, nalaze i dokumentarci, a pošto smo mi jedini distributer dokumentaraca u zemlji, to za nas nije loše. Što se tiče tehničkih stvari, tu je stvar jednostavna. Pljunuli smo pare i sad DCP (Digital Cinema Package) proizvodimo sami… Digital Cinema Package je – jednostavnije rečeno – tzv. format za prikazivanje filmova u kinima koja su “digitalizirana”. To je ustvari naziv za skup digitalnih fajlova pohranjenih za distribuciju u digitalnom obliku. DCP projektor je zamijenio 35mm projektore i teške filmske role jer cijeli film u HD-u stane na obični hard disc na kojemu je file posebno kodiran za prikazivanje na posebnim digitalnim kino projektorima. Zahvaljujući akciji Ministarstva kulture i HAVC-a trenutno takve projektore, osim multipleksa ima 29 kina u Hrvatskoj.

Objavljeno 23.12.2013.