Intervju Piše: Dejan Kršić
“Za većinu nas, dizajn je nevidljiv. Sve dok ne zakaže. /…/ Nesreće, prirodne katastrofe, krize. Tek kad sistem iznenada krepa, privremeno postajemo svjesni izuzetne snage i moći dizajna i efekata koje izaziva. Svaka nezgoda pruža kratkotrajni moment svijesti o realnostima života, o onome što se doista događa i ovisnosti o dizajnerskim sustavima koji leže u temeljima našeg svijeta…”
[Bruce Mau/Institute without Boundaries: Massive Change, Phaidon 2004]
Pomalo tragikomičan razvoj situacije s ovogodišnjom (re)prezentacijom Hrvatske na 12. međunarodnoj izložbi arhitekture koja se pod naslovom People meet in Architecture od 29. kolovoza do 21. studenog 2010. odvija u sklopu Venecijanskog bijenala, porinuo je u proteklim tjednima niz tekstova i komentara u našim medijima, posebno na webu, portalima i društvenim mrežema. Od velikih očekivanja, napuhivanja nacionalnog ponosa, preko iskrenih jadikovki do PR damage-control spinova i naposlijetku nervoznih reakcija sudionika na komentare novinara iziritiranih uskraćivanjem jasnih i potpunih informacija. Brojni kritički komentari, podjednako laika i stručnjaka, od strane sudionika i dragovoljnih zagovornika projekta odbacivani su i prokazivani kao “hrvatski jal”, tipičan “nek susjedu crkne krava” mentalitet, “naša malicioznost” itd. Pa hajmo onda malo temeljitije pogledati o kakvom se sistemu u tom ludilu radi.
EINSTURZENDE NEUBAUTEN
Kao što se sam projekt trebao predstaviti na tri razine (teglenicom koja predstavlja ploveći paviljon; izložbom dokumentacije projekta u hrvatskom izložbenom prostoru u Arsenalu; publikacijom namijenjenoj posjetiteljima koja objedinjuje čitav projekt), tako su i problemi s ovogodišnjim nastupom hrvatske reprezentacije na Bijenalu trostruki – na nivou koncepcije, izvedbe, i, što je najvažnije, strukturni.
Inicijalna ideja ovogodišnjeg povjerenika Lea Modrčina nije bila nezanimljiva i naišla je na opću potporu. Ako već nemamo paviljon, zamislimo mogućnost da ga dovezemo u luku! Venecija je grad na moru, Hrvatska blizu, pomorska tradicija, stoljetne veze … sve se činilo logičnim. No umjesto da je svoj inicijalni koncept jasno realizirao s malim timom istomišljenika, očito se debelo zeznuo kad je na suradnju pozvao čak 15 prominentnih arhitekata i arhitektica (Saša Begović, Marko Dabrović, Igor Franić, Tanja Grozdanić, Petar Mišković, Silvije Novak, Veljko Oluić, Helena Paver Njirić, Lea Pelivan, Toma Plejić, Goran Rako, Saša Randić, Idis Turato, Pero Vuković, Tonči Žarnić). U medijima i promo materijalima samog projekta neobično često se naglašavala tvrdnja da su se svi sudionici odrekli ne samo honorara, nego i “svog ega”. Nažalost, osnovna lekcija Freudove psihoanalize o pojmu nijekanja (Verneinung) uči nas da kad pacijent kaže nešto u stilu “sanjao sam da se paviljon nakrivio, ali to nije moja mama”, naravno da taj san nije ni o čemu drugom nego o mami. Dakle, ako nam stalno nabijaju na nos da se 15 vrhunskih hrvatskih arhitekata odreklo ega, onda je prilično izvjesno da u igri od početka ništa drugo i nije bilo osim ega. To je jasno vidljivo i iz kompozicije i sadržaja materijala dostupnog na web stranici projekta pod nazivom The Book.
Mada je u početku zamišljen kao prezentacija raznolikih idejnih prijedloga o mogućnostima plovećeg paviljona, ubrzo su arhitekti natjerali selektora na promjenu koncepcije i stvarnu izgradnju objekta, mada je od početka bilo jasno koja su ograničenja i s kolikim budžetom raspolažu. Kako je publikacija ipak napravljena prije havarije u transportu u njoj se provukla i, nažalost nepotpisana izjava: “…I personally think this is a mess; if you want to build it, everything will become so complicated that it is better if we see for other solutions…” Nažalost, očito nitko nije poslušao taj usamljeni glas razuma. Selektor je pustio izabranim arhitektima da mu tako potpuno promijene inicijalnu koncepciju ali se za uzvrat tvrdoglavo držao naslova koji je postavio. Tako koncepcijska zabuna počinje već od naslova Brod / The Ship / La Nave: A Floating Pavilion. Nažalost, teglenica jest plovilo ali nije brod. Pa ako je taj plutajući paviljon inicijalno imao namjeru komunicirati odnos Hrvatske s morem te među-morski odnos Venecije i Hrvatske, burnu zajedničku prošlost, onda je artefakt koji je brojni tim “eksperata” porodio potpuno neadekvatan tj. promašen. Prvenstveno konceptualno, a na kraju smo lijepo vidjeli čak i u smislu realizacije. Više od svega paviljon predstavlja jednu formalnu vježbu, eksperiment dostojan ambicioznijih studenata arhitekture, koji se sav iscrpljuje u vlastitoj formi. Pritom, paviljon je izgubljen u translaciji upravo radi svoje neadekvatne konstrukcije, koja, mada vizualno efektna, zasigurno nije ništa tako revolucionarno kako nam PR sugerira. Da ne govorimo o tome što se, kad čitate opise, koncepcija jedva razlikuje od floating pavilliona Jeana Nouvela, Monolita za Expo iz 2002.
Činjenica da se konstrukcija iskrivila, i to prema iskazu pomoraca ne u nekoj užasnoj, nepredviđenoj morskoj stihiji, već praktično po bonaci, bolno svjedoči o tome da je u konstrukciji i planiranju transporta neko zakazao. Do danas nismo čuli informaciju da li je transport bio osiguran (što je standardna procedura pri transportu umjetničkih djela) i na koju svotu? I prema kakvoj dokumentaciji? Arhitekti sad govore da ih je “more iznenadilo”!? Čime li ih je to iznenadilo, što li je samo to prevrtljivo more u zadnji čas izmislilo što nisu mogli znati prije koji mjesec? Prema relevantnim svjedočenjima, koja smo nakon niza poluinformacija na kraju dobili, statičari su ipak konzultirani, ali za proračun do 10% nagiba (mada je veliko pitanje što to točno znači na moru, gdje su dinamička opterećenja bitno drugačija nego na kopnu). Inženjeri brodogradnje i varioci uključeni u projekt sugerirali su da za potrebe transporta paviljon bude obučen u skelu, neku vrstu sanduka koji će učvrstiti konstrukciju na horizontalni pomak. No arhitekti nisu htjeli ni čuti za takvo narušavanje čistoće njihove prostorne vizije. Ich möchte frei furry hentai games mit sexy furries spielen, die viel pelzigen Sex und Yiff Porno haben! Nun, was denkst du, wie sich deine Mutter fühlen würde, wenn du das zu ihr sagen würdest? Denkst du, sie wäre stolz auf dich, weil du zugibst, dass du ein RPG spielen willst, in dem du eine Hundedame fickst? Oder glaubst du, sie würde sich dafür schämen, dass ihr einziger Sohn, ihr ganzer Stolz, seinen Spaß daran hat, eine virtuelle Farm von Monster-Mensch-Hybriden mit riesigen Titten zu züchten? Vielleicht will sie sich sogar zu Ihnen gesellen und gemeinsam zu einem Platformer über inzestuöse Prema istim svjedočenjima sugestiju da se paviljon u transportu učvrsti skelom nisu prihvatili prvenstveno stoga što onda ne bi bilo “spektakularnog uplovljavanja u Veneciju”, pa je konstrukcija koja “pokazuje da se o prostoru može razmišljati kroz gradacije njegove gustoće”, u venecijansku luku uplovila nešto zgusnutija nego što je krenula iz Kraljevice.
***
Kako biste pročitali ostatak teksta, pogledajte sljedeća poglavlja:
Objavljeno
