Intervju Piše: Dejan Kršić
Taj dakle isključivo subjektivnim razlozima izazvani fijasko projekta 15 mučenika hrvatske arhitekture potaknuo je čak i tradicionalno inertne strukovne organizacije da se javno izjasne i usput naglase kako ih se u procesu izbora i realizacije nastupa nije konzultiralo, jer bi oni to, naravno, znali bolje.
Tim povodom, neki su Tomislavu Ćurkoviću, predsjedniku Hrvatske komore arhitekata i Hrvoju Hrabaku, predsjedniku Udruženja hrvatskih arhitekata, zbog toga što su kasno reagirali u slučaju Cvjetnog i Varšavske, ili se do danas uopće nisu oglasili, negirali i svako pravo na kritiku. Njihove (ne)aktivnosti u slučaju projekta Cvjetni prolaz svakako ih ne svrstavaju u moralne veličine i prvoborce javnog interesa ali taj propust ne može ih zauvijek i nužno delegitimirati u izražavanju stavova. Negirati im pravo da reagiraju zato što nisu reagirali ranije znači uskratiti i mogućnost da ubuduće reagiraju, što je pogrešno i štetno. Dapače, činjenica da su sad reagirali obvezuje strukovne organizacije na promptne reakcije i ubuduće, na primjer u slučaju golf terena na Srđu. Široka i stručna javnost imaju pravo to od njih očekivati, pa i zahtijevati.
Njihov istup je ocijenjen i nekolegijalnim – ali zar bi doista trebalo održavati lijepu fasadu nekonfliktnosti mada nije nikakva tajna da se na arhitektonskoj sceni već desetljećima širi područje brojnih konflikata, borbi za premoć u strukovnim organizacijama, s kontinuiranim insinuacijama suprotstavljenih klika za klijentelizam, namještanje natječaja i sumnjivo upravljanje strukovnim organizacijama.
Slučajevi Cvjetnog/Varšavske i paviljona razlikuju se u puno toga, no kad je riječ o ocjeni reakcije strukovnih udruga jedna razlika je ipak bitna. Ma koliko nam Horvatinčićev projekt bio nesimpatičan, smatrali ga štetnim, pogrešnom orijentacijom u razviju Donjeg grada, rezultatom ortačkih dealova i institucionalne korupcije, u kojoj su sva nadležna tijela više puta mijenjala i prilagođavala svoje odluke i pravila pogodujući jednom određenom investitoru pa se danas, kao i u slučaju brojnih privatizacijskih zločina, nalazimo u svojevrsnoj pravnoj pat poziciji u kojoj projekt očito nije legitiman ali je na papiru legalan… unatoč zlogukim predviđanjima i dobrim šansama da se to desi, tamo se ipak nije ponovila Kupska. Suočen s pritiskom javnosti “mrski kapital” je očito slijedio sigurnosne standarde. A ovdje su isključivo radi svog autorskog egzibicionizma 15 eksponiranih arhitektica i arhitekata potpuno svjesno brutalno zanemarili temeljna pravila i obaveze struke.
“Najbolje se vizure (…) stvaraju dok su snažni valovi. Ovaj osjećaj nestabilnosti, čak i pomalo opasnosti, namjerno je potenciran” prenose nam novinari riječi selektora. Autori sami uporno naglašavaju da nije riječ o “instalaciji” nego arhitekturi. A smisao arhitekture je da bude sigurno sklonište ljudima. Temeljni uvjet za to je da stoji, a ne da posjetitelje dovodi u pogibelj. Arhitektura nije bez razloga, uz medicinu i pravo, jedna od rijetkih profesija o kojoj ovise ljudski životi i za koju je zbog toga obavezno članstvo u komori, svojevrsna licenca koja osigurava određene standarde profesionalnog djelovanja. Stoga, bez obzira na svoju raniju neaktivnost, Arhitektonska komora i UHA imaju ne samo pravo već i obavezu reagirati, ali pritom ih treba podsjetiti da ne mogu izbjeći svoj dio odgovornosti za dva desetljeća “domobranskog” djelovanja i stanje u kojem su se zbog takve politike našli i arhitektura kao struka i naš okoliš. Svu tu betonizaciju obale, favele urbanih vila, novogradnje bez osiguranih komunalnih standarda, repetitivna rješenja stambenih novogrdnji koja kao da dolaze iz nekog ArhiCAD templatea za post-postmodernu arhitekturu, sve su to potpisali i odobrili neki licencirani arhitekti, članovi Komore i Društva, a da te strukovne organizacije nisu ni pisnule. Međutim, ono što kritičari istupa Ćurkovića i Hrabaka, shvaćenih kao predstavnika “šutljive većine” struke koja “vrijedno, savjesno i odgovorno obavlja arhitektonski posao”, previđaju je da u toj situaciji ni autori paviljona, vrhunska imena naše suvremene arhitekture, u nekom trenutku gotovo svi aktivni u vodstvima strukovnih organizacija, nisu neka nevinašca.
Priopćenje zbori frazama o “ugledu naše zemlje”, “dignitetu struke” i vraća nas na sukob dvaju koncepcija – one koja “u revijalnom tonu”, teži prezentaciji realizacija i onoj koja smatra da su međunarodne izložbe prilika za kreativni iskorak, eksperiment, produbljivanje promišljanja i teorijskog diskursa o arhitekturi, suvremenoj umjetnosti… Nažalost, dvije sada javno sukobljene struje u arhitektonskom establishmentu možda se razlikuju u shvaćanju sadržaja pojma “reprezentirati hrvatsku arhitekturu na Bijenalu“, ali nisu toliko udaljene kao što bi se moglo pomisliti i očekivati. I ovih 15 autora je u svojoj ‘strasti za Realnim’ tvrdoglavo inzistiralo upravo na prezentaciji realizirane konstrukcije. Nije im bilo dosta zamisliti paviljon, poigrati se s koncepcijama i mogućnostima (kao što je to povjerenik izvorno zamislio) ili ga napraviti i pokazati negdje kod kuće (kako elokventno sugerira kolega Mrduljaš), a u Veneciji se predstaviti dokumentacijom, vizualizacijama i elaboracijom teorijskog diskursa u pozadini projekta. Ponukan reakcijom Predsjednika HKA i UHA u Večernjaku se oglasio i Branko Silađin koji, kao i neki drugi, problem realizacije pojednostavljeno locira u “kolektivizaciji projekta” (s neizrečenom ali jasnom aluzijom na neuspješnost “komunističkog” modela). No pravi problem autorskog tima je upravo u tome što se nisu dovoljno odrekli uloge Autora. Što se barem većina – jer sigurno među pojedinim članicama i članovima tima postoje značajne razlike u mišljenju i ponašanju – članova i članica tima rukovodila osobnim profesionalnim interesima.
Kolega Mrduljaš misli da u obrani svojih kolega lukavo dribla kad relativizira “nagnuće” paviljona tvrdnjama da je “važna kreativna prostorna zamisao”, da “usidrenje u venecijansku lagunu nije konačni i jedini smisao tog arhitektonskog projekta” i pitanjima “da li je paviljon uopće morao ploviti u Veneciju i što bi se fundamentalno promijenilo time što bi teglenica jedan dan bila privezana uz venecijansku rivu?” Upravo su ta pitanja možda najoštrija (avaj, u tekstu samo implicitna) unutarstrukovna kritika neopravdanog egzibicionizma autorskog tima, jer doista ih nitko nije tjerao da paviljon fizički sagrade – prostorna zamisao se mogla ispitivati i putem maketa, 3D digitalnih modela, u virtualnom prostoru… Ni kad je sagrađen, a znalo se za financijska ograničenja, probleme transporta i lučkog veza, nitko ih nije silio da paviljon mora biti u Veneciji. Povjerenik 23.7.2010, dakle otprilike mjesec dana prije otvorenja, obavještava organizaciju Bijenala da će zbog financijskih ograničenja projekt prezentirati samo u obliku dokumentacije. Bez obzira na sve autori inzistiraju da se paviljon, doslovno “po svaku cijenu”, otegli u Veneciju. Čak i povjerenik Modrčin, u uvodniku koji na gotovo dirljiv način prikazuje kako je arhitektonski tim odbacivao sve njegove koncepcije, tvrdi:
Not to accomplish the full circle and reach the final destination after this extraordinary effort by its creators and the numerous members of the local maritime industry would be simply wrong. In our usual ways of architectural spin masters we could justify the process of design itself without the final materialization as a valid and as the most literal of responses to the theme proposed by Ms. Sejima. /…/ Yet, without the actual construction and navigation to Venice, we would have never been able to gather all the parameters of the project and prove the feasibility of the whole premise that a floating pavilion was a possible way to go. For this group of architects there was simply no alternative.
Dakle po njihovim vlastitim parametrima, time što nije stigao na odredište i ispunio svoju ulogu, projekt je doživio neuspjeh. I tu se nema što relativizirati. Najbolje bi bilo da su to odmah otvoreno priznali i, kad su već toliko pričali o nestabilnosti, pretvorili u dio koncepta. Ali, kad se plutajući paviljon toliko deformirao da ga autori nisu željeli ni približiti u vidokrug venecijanskog žirija, autori i njihovi spin masteri su iznenada okrenuli ploču i pokušali minimalizirati katastrofu izjavama da su zadovoljni i ovakvim predstavljanjem, da ni Ministarstvo nema primjedbi… Doista, onda pitanje zašto su tu opasnu skalameriju uopće i gradili i teglili do Venecije, i nije tako apsurdno. Ukoliko je, kao što kolega Mrduljaš sugerira, “prostorno otkriće važnije od reprezentativnosti i doslovne prisutnosti”, zašto onda u nastavku stoji i “treba se nadati da će teglenica biti obnovljena”? Nejasno je zašto i sami autori nakon svega inzistiraju da se paviljon popravi, eventualno ponovo pokaže u Veneciji i zatim, poput one skalamerije Penezića i Rogine koja samo zauzima prostor u stalnom postavu MSU, uvali riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti? Za to ne postoji drugo objašnjenje osim težnje da se takvom muzealizacijom direktno upiše među historijske vrhunce hrvatske arhitekture. U novinama je čak objavljena “ekskluziva” da će Emil Tedeschi obnoviti paviljon. Mada je, kad se tekst pročita dalje od naslova, jasno da on nigdje nije ni izrekao a kamoli se obavezao da će financirati obnovu, pogotovo ne u cjelosti. Dakle, sve skupa malo djeluje kao medijski reket. Uostalom, jasno je da nikakvo “otklanjanje oštećenja” nije moguće. Ovakva konstrukcija može se “sanirati” samo na jedan način – sve poskidati, deformirani materijal baciti u staro željezo, i onda (ako se već mora) graditi iznova i nadamo se malo pametnije.
U svom priopćenju Komora i Udruženje hrvatskih arhitekata tvrde da je sama ideja izlaganja putem plovećeg paviljona u suprotnosti sa propozicijama i strukturom Bijenala kao izložbene manifestacije. Sudionici tvrde da to nije točno. Nepristranog tumačenja nema. Doista nisam dovoljno upućen u propozicije Bijenala da bi ovdje arbitrirao tko ima pravo. Vjerojatno takav slučaj uopće nije predviđen, pa tako ni eksplicitno zabranjen, pa se u toj sivoj zoni otvara mogućnost sasvim uobičajenog dogovaranja i pregovaranja s upravom i kustosima Bijenala. No, očito je ovdje naprosto riječ o (još jednom) katastrofalnom upravljanju projektom a nesumnjiv propust u organizaciji nastupa dokumentiran je i u objavljenim materijalima. Iako je od početka bilo jasno da nigdje nisu osigurana sredstva za plaćanje lučkog veza, iz tiskanih je materijala vidljivo da je komunikacija s upravom Bijenala o mogućnostima veza u sklopu manifestacije bila slaba i kad je stigao eksplicitan odgovor da organizacija Bijenala ne može organizirati vez, u zadnji čas se iznajmljuje komercijalni vez po astronomskim cijenama. Hrvatski mediji, u tipičnoj skorojevićkoj maniri, u prvi mah slavodobitno naglašavaju prevažan podatak da je na tom mjestu nedavno bila privezana i jahta Romana Abramoviča – što navodno košta oko 20.000 eura dnevno – pa je, sve da je i čitav stigao, plutajući paviljon tamo trebao biti izložen samo dva dana!? Zanimljivo je da kod nas te “efermerne”, “tranzicijske” strukture uvijek zahtijevaju tone čelika i tisuće eura.
Kao što splav nije brod, niti neuvezani arci papira nisu knjiga. U tim jednostavnim istinama ukazuje se srž nesporazuma koji autori imaju sa svojim projektom, njegovom ulogom i smislom ili drugim riječima, s javnom odgovornošću prema publici i javnim financijama, novcem poreznih obveznika. Uostalom to je ona ista nonšalancija koju su naručitelj (MK) i jedan od sudionika/autora već eklatantno pokazali u slučaju zgrade MSU. I kad im kažete da je drugačijom konstrukcijom, izolacijom zgrade, korištenjem velikog dijela ravnog krova (pa možda i dijela fasada) za postavljanje solarnih ćelija zgrada ne samo mogla pokrivati svoje velike potrebe već i zarađivati na prodaji struje HEP-u, onda nitko od nadležnih to ne razumije i u biti ih nije ni briga. I ponovo se potvrđuje ono što je Teodor Celakoski iz Prava na gradpregnantno definirao u pitanju: Zašto je javni novac jeftin, s njim se olako postupa, neobvezujuće troši, dok se za svaku kunu privatnog novca, financijera ili sponzora, bez problema skidaju gaće!?
***
Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:
Objavljeno
