Intervju Kao i mnogi ljudi koji rade u kulturnom polju, Bojana Panevska nosi nekoliko različitih “šešira”: istraživačica je, autorica i savjetnica s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom u kulturi. Predsjednica je mreže On the Move, koja povezuje organizacije posvećene umjetničkoj mobilnosti i kulturnoj suradnji, te savjetnica u DutchCulture | TransArtists, platformi koja podržava umjetnike i umjetnice kroz rezidencijalne programe diljem svijeta.
Na konferenciji The Blueprint Reimagined: Knowledge-Exchange and Advocacy, koja se 9. i 10. listopada održava u Društvenom centru Rojc u Puli u sklopu projekta Operation Nova, Bojana Panevska govorit će o mobilnosti umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca, održivim modelima suradnje i važnosti solidarnosti unutar kulturnog sektora. Tim povodom razgovarali smo s njom o rezidencijalnim programima i izazovima koji oblikuju suvremeno razumijevanje umjetničke mobilnosti.
Za početak, možete li nam ukratko predstaviti čime se bave On the Move i TransArtists, kako su te dvije mreže povezane s idejom umjetničke mobilnosti?
TransArtists je platforma posvećena umjetničkim rezidencijama i dio je DutchCulturea, organizacije koja podržava nizozemske umjetnike_ce i kulturne institucije u međunarodnom djelovanju, a u okviru nje radim kao savjetnica za umjetničke rezidencije i međunarodnu suradnju. Naš je glavni cilj prikupljati i dijeliti informacije o rezidencijalnim programima diljem svijeta. Trenutno vodimo, vjerujem, najveću postojeću bazu podataka o umjetničkim rezidencijama, u kojoj se nalazi 1.439 programa, koliko ih je bilo kada sam je posljednji put pretraživala. Baza obuhvaća rezidencije iz svih umjetničkih disciplina i regija, a besplatna je za korištenje i umjetnicima i organizatorima rezidencija.
Tu bazu kurira naš mali tim od troje zaposlenih, koji svi rade na pola radnog vremena, a i sami su umjetnici. Naši su osnovni kriteriji da rezidencija bude otvorena međunarodnim umjetnicima – ili barem većem broju različitih skupina umjetnika – te da, u slučajevima kada se naplaćuje participacija, iznos bude razmjeran lokalnim troškovima života. Drugim riječima, zaobilazimo profitno orijentirane inicijative i fokusiramo se na prostore koji podržavaju umjetnike_ce i doprinose lokalnoj kulturnoj infrastrukturi.
Drugi dio mog rada vezan je uz ulogu predsjednice Upravnog odbora mreže On the Move, koja okuplja oko 75 organizacija širom svijeta – od nacionalnih institucija i kulturnih mreža do informacijskih centara, rezidencija, prostora za produkciju i drugih srodnih inicijativa. Unutar mreže djeluju dvije radne grupe: prva je vezana uz Mobility Info Points (MIP), informativne centre čija je zadaća olakšavanje administrativih prepreka s kojima se umjetnici_e i kulturni radnici_e susreću u međunarodnoom kontekstu, npr. pitanjima poput viza, socijalnog osiguranja, poreza i carinskih propisa. MIP-ovi pružaju besplatne savjete, a svaki od njih funkcionira na svoj način – neki u timu imaju pravnike, neki i po nekoliko zaposlenika, dok neki rade s jednom osobom na pola radnog vremena. No svima je zajednički cilj podrška umjetnicima i kulturnim profesionalcima u snalaženju s izazovima mobilnosti.
Druga radna skupina unutar mreže On the Move bavi se umjetnicima u riziku i raseljenim umjetnicima_ama, što je tema koja je danas posebno relevantna. Grupa je osnovana kako bi omogućila razmjenu iskustava, zajedničko djelovanje i alate za zagovaranje. S vremenom se proširila pa sad uz organizacije koje se izravno bave podrškom umjetnicima u riziku, uključuje i inicijative koje žele aktivnije djelovati na tom području, osobito s obzirom na sve češću prisilno izmještanje osoba koje rade u umjetničkom i kulturnom sektoru.
Kad govorimo o mobilnosti umjetnika, najčešće mislimo na putovanja i prilike, no stvarnost je ipak nešto kompleksnija. Kako danas gledate na pojam mobilnosti, što on zapravo znači u praksi?
S jedne strane, ideja o umjetnicima koji rade u inozemstvu – kroz mobilnost, rezidencije i razmjene – doživjela je pravi zamah devedesetih, u vrijeme kada je kapitalizam počeo dominirati svijetom, a u tom je procesu i dio umjetničkog svijeta počeo slijediti tržišnu logiku. To kažem i u pozitivnom i u negativnom smislu.
Ono što je bilo pozitivno jest da su rezidencije i slične inicijative umjetnicima i kulturnim radnicima otvorile nove mogućnosti – da putuju, rade u drugačijim kontekstima, upoznaju nove ljude i eksperimentiraju izvan tradicionalnih institucionalnih okvira poput muzeja i galerija. U ranim devedesetima to je bilo posebno značajno jer internet još nije bio toliko raširen, pa je mobilnost tada doista značila fizičko kretanje i susrete. Taj se trend nastavio širiti i, u nekom smislu, još uvijek smo u fazi rasta.
No, postoje i brojna strukturna ograničenja kada govorimo o mobilnosti koja su prije svega vezana uz pitanje tko zapravo može i ima pravo putovati. Čak i ako se zadržimo samo na Europi, i dalje su vidljive razlike između zapadne i istočne Europe, dok je južna negdje između ta dva pola. U zapadnoj Europi postoji puno više javnih fondova koji podržavaju mobilnost umjetnika i umjetnica nego u istočnoj. Naravno, ovdje malo generaliziram, situacija se s vremenom donekle popravila, ali još smo daleko od stvarne ravnopravnosti, bilo da govorimo o zastupljenosti, raznolikosti ili jednakim prilikama. Čak i unutar Europe vizni režimi i dalje stvaraju razlike, a ključan faktor je i financiranje – koliko je sredstava dostupno i kako su raspoređena uvelike određuje tko uopće može sudjelovati u međunarodnim razmjenama.
Pritom govorimo samo o Europi; ako pogledamo globalni jug, situacija postaje još složenija. Umjetnici_e iz afričkih zemalja se suočavaju s ozbiljnim viznim ograničenjima ne samo pri putovanjima u Europu, nego i unutar afričkog kontinenta. Tu su i različite drušvene i osobne prepreke koje ograničavaju mobilnost. Primjerice, umjetnicima_ama koji_e se brinu o maloj djeci ili skrbe o starijim ili bolesnim članovima obitelji često je teško otići od kuće na nekoliko mjeseci. Slično tome, umjetnici_e s invaliditetom suočavaju se s nizom fizičkih i logističkih izazova – od pristupačnosti prostora do potrebe za različitim oblicima podrške pri radu u inozemstvu.
Svijest o tim nejednakostima sve je veća, pa sve više programa i donatora pokušava na njih odgovoriti. Primjerice, program Culture Moves Europe nudi dodatna sredstva (top-up) za umjetnike_ce koji putuju s obitelji, za umjetnike_ce s invaliditetom te za one koji odabiru ekološki održivije načine putovanja. To su možda mali, ali važni koraci prema pristupačnijoj i pravednijoj mobilnosti.
U posljednje vrijeme se sve češće govori o “sporoj mobilnosti” kao o promišljenijem, održivijem načinu putovanja i suradnje. Što ona podrazumijeva i koliki utjecaj takav pristup ima na kulturni sektor?
U posljednjih, recimo, petnaestak godina sve se više govori o klimatskim promjenama i široj krizi s kojom se kao globalno društvo suočavamo. Ta pitanja sve više utječu na to kako razmišljamo, kako radimo i kako funkcioniramo. Kao što sam spomenula, devedesetih se mobilnost promovirala kao svojevrsna zlatna karta – ako si želio izgraditi karijeru, jednostavno si morao putovati. Danas su i umjetnici_e i organizatori_ce mnogo svjesniji što mobilnost zapravo znači i kakav utjecaj ima na planet.
Naravno, kulturni sektor čini tek malen dio globalnih emisija, nismo ni približno usporedivi s naftnom industrijom ili velikim prometnim sustavima, ali čak i unutar našeg malog područja moramo razmišljati o tome što možemo raditi drugačije. Jedna pozitivna strana u svemu tome jest to što kulturni sektor možda ima više slobode za eksperimentiranje i inovacije nego mnoga druga područja. Umjetnici_ce i kulturni radnici_e često osmišljavaju kreativne modele održivih praksi i razvijaju ideje koje mogu poslužiti kao inspiracija i drugim sektorima.
Mreža On the Move već se dulje vrijeme intenzivno bavi politikama zelene mobilnosti i, po mom mišljenju, razvila je vrlo dobru i sveobuhvatnu definiciju onoga što taj pojam zapravo znači. Zelena mobilnost pritom se shvaća na cjelovit način. Ne odnosi se samo na prijevozna sredstva koja koriste umjetnici_e i kulturni radnici_e, nego i na okruženja u kojima djeluju, razloge zbog kojih se kreću, te na utjecaje koje njihovo djelovanje ima – kako na mjestu gdje borave, tako i po povratku u vlastitu zajednicu. Zelena mobilnost prema toj definiciji podrazumijeva zajedničku odgovornost, uključujući i one koji od mobilnosti imaju koristi, kao i one koji je financijski podupiru, te mora uzeti u obzir društvene, političke, ekonomske, infrastrukturne, okolišne i etičke dimenzije koje ju oblikuju.
Važno je naglasiti da zelena mobilnost nije samo pitanje toga hoćemo li koristiti vlak umjesto aviona. Da je stvar toliko jednostavna, bilo bi sjajno – ali nije. Tu je i pitanje vremena i troškova i jasno je da si ne može svatko priuštiti da putuje tri dana umjesto pet sati. U tom smislu bi i same organizacije trebale preuzeti dio odgovornosti: omogućiti svojim zaposlenicima više vremena, platiti dodatne dane putovanja, i na taj način stvoriti uvjete za sporije i održivije kretanje.
Ako već negdje putujemo, to vrijeme bismo trebali uistinu iskoristiti za upoznavanje ljudi, stvaranje nekih dubljih odnosa i suradnji. Muslim da je vrijeme kad se iz Europe letjelo u Cape Town na dvodnevnu konferenciju zaista iza nas. Naravno, nakon covida svi još uvijek žudimo za fizičkim susretima i stvarnim kontaktom, ali mislim da moramo preispitati ta kratkotrajna putovanja na udaljene destinacije, to jednostavno više ne bi trebalo biti dio naše prakse.
Idemo u tom smjeru, prema poboljšanju naših okolišnih politika, ali svaka organizacija tome pristupa na svoj način. Mnogo se toga promijenilo u posljednjih nekoliko desetljeća, ali to još uvijek nije ni približno dovoljno. Kulturni sektor je samo mali dio mnogo veće slagalice koja se tek treba posložiti.
Spomenuli ste covid koji je donio mnoge promjene u pogledu mobilnosti, kada se veći dio aktivnosti preselio u online prostor. Na koji je način to razdoblje utjecalo na to kako se umjetnici_e i kulturni radnici_e danas povezuju i surađuju?
Mislim da još uvijek osjećamo posljedice tog razdoblja. Danas već postoji čitava generacija umjetnica i umjetnika koji su se školovali tijekom pandemije, što znači da su dvije godine, manje-više, proveli iza ekrana, bez stvarnog kontakta s ljudima i bez iskustva svih onih uspona i padova koji dolaze sa studiranjem na umjetničkoj akademiji ili fakultetu.
Nedavno je On the Move u Rigi organizirao četvrti Forum o kulturnoj mobilnosti, čija je tema bila Revisiting the International Mobility of Young and Emerging Arts Workers. Završni panel bio je posvećen refleksiji mladih izvjestitelja_ica koje je mreža angažirala da prate dvodnevni program. Bilo je vrlo zanimljivo čuti njihova iskustva rada i putovanja nakon pandemije covida.
Što se tiče hibridnih modela rezidencija i konferencija, mislim da su oni definitivno ostali. Nema ih više u tolikom broju kao na vrhuncu pandemije, ali neke online rezidencije i dalje postoje. Zapravo, neki rezidencijalni programi sada su se usmjerili na podršku umjetnicima_ama koji_e ostaju kod kuće, nudeći im neku vrstu online rezidencije.
Nedavno smo u TransArtistsu vodili raspravu o tome što danas, nekoliko godina nakon covida, zapravo znači online rezidencija. Iz onoga što vidimo na terenu, ako organizirate online rezidenciju, umjetniku_ci morate ponuditi nešto konkretno – idealno određenu financijsku podršku. Jer ako umjetnik_ca ostaje kod kuće, prati online program i možda ostvari neki smisleni kontakt s drugima, ali ne dobiva nikakvu podršku, to i dalje zapravo ne možemo nazvati rezidencijom. To je više tečaj ili radionica. Da bi se nešto doista moglo zvati rezidencijom, potrebna je i umjetnička i financijska podrška.
Postoje, naravno, i primjeri poput Akademie Schloss Solitude u Njemačkoj, koja je nudila web-rezidencije puno prije covida – ali to je ipak nešto sasvim drugo, jer su te rezidencije namijenjene umjetnicima koji internet i web koriste kao svoj medij.
Kad govorimo o rezidencijama i radionicama općenito, uvijek se pitamo: je li to hibridni format? Mogu li sudjelovati online ili se očekuje da budem fizički prisutan? Biti fizički prisutan, naravno, ima prednosti – susrećeš ljude, razmjenjuješ iskustva – ali ne možeš biti svugdje odjednom. A covid nam je pokazao da se neke stvari doista mogu raditi drugačije. No, mislim da još uvijek ne vidimo dugoročne učinke cijelog iskustva covida, rekla bih da smo još uvijek u eksperimentalnoj fazi.
U svom radu naglašavate važnost društvene pozicije umjetnika i slobode izražavanja. Kako u tom smislu vidite ulogu rezidencijalnih programa i međunarodnih mreža, mogu li one doprinijeti jačanju umjetničkog položaja u širem društvenom i političkom kontekstu?
Mobilnost nije samo važna, za neke je umjetnike_ce i kulturne radnike_ce ona doslovno predstavlja pitanje preživljavanja. Mi puno surađujemo s umjetnicima u riziku, a postoji i niz mreža i organizacija koje pružaju podršku raseljenim umjetnicima. U mnogim dijelovima svijeta umjetnici su prisiljeni fizički se preseliti jer im je život ugrožen zbog onoga što govore, zbog prirode svog rada ili zato što su otvoreno kritični prema svojim vladama. U tom smislu, rezidencije imaju važnu ulogu u toj široj mreži podrške. One mogu ponuditi sigurno mjesto i privremeni dom umjetnicima koji se moraju hitno preseliti. Često se takve situacije događaju iznenada, a organizatori rezidencijalnih programa su među prvima koji reagiraju – oni mogu pružiti vrijeme, prostor i trenutačnu sigurnost.
Naravno, taj sustav daleko je od savršenog. Ponuditi nekome tri mjeseca sigurnosti često je tek privremeno rješenje, svojevrsni flaster na ranu. Neki umjetnici trebaju dugoročniju pomoć, primjerice podršku u vezi s vizama, snalaženjem na lokalnoj umjetničkoj sceni i tržištu, te u pronalaženju načina da od svog rada mogu živjeti. U nekim slučajevima rezidencije mogu produžiti boravak na godinu ili dvije, ali na kraju se umjetnici_e ipak moraju suočiti sa stvarnošću života u novoj zemlji. To je tema o kojoj često razgovaramo unutar našeg polja – kako povezati umjetnike s odgovarajućim organizacijama koje im mogu pomoći u rješavanju financijskih i poreznih pitanja, vizama, preseljenju obitelji, ali i u pružanju psihološke podrške, koja je iznimno važan dio cijelog procesa.
U zadnje vrijeme svjedočimo sve većem usponu desnih vlada, i dok govorimo o ugroženim i raseljenim umjetnicima, vidimo kako se takozvani slobodni i demokratski svijet polako urušava. Djelujemo u vrlo nestabilnim i turbulentnim vremenima, ne samo u kulturnom sektoru, već općenito, za sve one koji imaju otvoreniji način razmišljanja, da se izrazim politički korektno. U takvom kontekstu, potreba za zajedništvom i međusobnom podrškom, bilo iza kulisa ili javno, postaje ključna za opstanak.
Solidarnost i briga koje možemo pružiti jedni drugima po mom su mišljenju jedini način da preživimo ova vremena. Bilo na lokalnoj, regionalnoj ili međunarodnoj razini – i to u svakom smislu te riječi.
Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.
ObjavljenoObjavljeno
