Kritika U jeku užurbanog životnog tempa i sve prisutnije potrebe da zaustavimo vrijeme, javlja se niz umjetničkih praksi koje za cilj imaju uključiti osjetilna opažanja koja u takvoj brzini ostaju neiskorištena. Medij zvuka u tom kontekstu nudi neiscrpan izvor podražaja i mikro-fokusa. Da je naša otvorenost prema zvuku – za improvizaciju, igru i grešku – odnos koji možemo vježbati neovisno o iskustvu, pokazao je slovenski umjetnik Tarik Haskić dvodnevnim programom koji se krajem svibnja odvijao u MaMi. Radionica i koncert slobodne improvizacije održali su se u okviru programa Sound Art Lab, posvećenog DIY eksperimentima sa zvukom pod vodstvom Tina Dožića.
Tim povodom s Tarikom Haskićem razgovarali smo o razvoju njegove umjetničke prakse, utjecajima drugih znanstvenih disciplina kojima se bavi u mediju zvuka, odnosu prema okolini i prirodi te terapeutskim i političkim aspektima slušanja.
Za početak, možeš li nam ukratko predstaviti neke fokuse u svom radu sa zvukom i pojasniti kako si ih počeo razvijati?
Moj rad započeo je s radoznalošću – iskrenom potrebom da razumijem sebe i svijet oko sebe. Iz tog unutarnjeg pitanja spontano se razvila praksa slobodne improvizacije, koja mi i danas omogućuje da istražujem vlastito biće i povezujem se s drugima kroz neposrednu, tjelesnu i zvučnu interakciju.
Počeo sam izrađivati jednostavne instrumente s piezo mikrofonima kao tinejdžer. Ti su mi mikrofoni otvorili sasvim novu dimenziju slušanja – omogućili su mi pristup zvukovima unutar materijala, tihim vibracijama koje inače ne čujemo. Bio je to moj prvi kontakt s idejom da zvuk ne mora biti “gotov” ili “izveden”, nego da on već postoji, samo ga trebamo znati slušati.
S vremenom sam se sve više okretao DIY elektronici i gradnji vlastitih sintesajzera. Posebno me inspirirala filozofija Ciat-Lonbarde instrumenata, koji ne slijede klasične forme, već nude horizontalni prostor za istraživanje, slobodan od hijerarhija i očekivanja. U njihovom pristupu me posebno zaintrigirala ideja psihogeografije instrumenata – načina na koji dizajn instrumenta utječe na emocionalne pejzaže kroz koje se krećemo dok sviramo. Zvuk tada nije samo rezultat, nego mapa unutarnjeg kretanja.
Tih godina sam živio u Londonu, gdje sam bio aktivan na sceni slobodne improvizacije i eksperimentalnog slušanja, te završio magisterij iz Sound Arta. Tamo sam prvi put upoznao praksu Deep Listening (dubinskog slušanja) Pauline Oliveros – iskustvo koje me duboko transformiralo. Počeo sam istraživati kako zvuk može otvoriti prostore nesvjesnog, kako može spojiti ljude i okoliš, ne samo kroz riječi i zvuk, nego prisutnost i tišinu.
Danas živim u Sloveniji. Prvo sam studirao rehabilitaciju u Zagrebu, a trenutno sam na edukaciji iz kibernetike i sistemske psihoterapije u Rijeci. Posebno me zanima rad u alteriranim (trans) stanjima svijesti, dubinsko slušanje u odnosima, te dijaloške prakse koje koriste zvuk kao sredstvo povezivanja i razumijevanja.
Reci nam nešto o radionici Kako da ja čujem tebe, da ti čuješ mene koju si održao u MaMi?
Radionica Kako da ja čujem tebe, da ti čuješ mene nastala je u suradnji s umjetnikom Tinom Dožićem. Naše interese povezuje istraživanje odnosa između zvuka, percepcije i zajedništva, ali iz različitih kutova. Tina iznimno cijenim kao umjetnika koji spaja svjetove tehnologije, okoliša, psihologije i filma u vrlo osobne, precizne i simbolički bogate narative. Moj pristup je više usmjeren na neposrednu ljudsku interakciju – zanimaju me suptilne dinamike slušanja, odnosa, dodira tišine i prisutnosti. Susrećemo se u potrebi da slušanje postane alat povezivanja, ne samo s drugima, već i s onim što inače ostaje na rubu svijesti.
Radionica je bila osmišljena kao zajednički prostor susreta. Krenuli smo s upoznavanjem: svatko je imao priliku biti slušan, podijeliti osjećaj, misao ili očekivanje s grupom. Zatim je uslijedilo uvodno predavanje o kibernetici i radikalnom konstruktivizmu iz zvučne perspektive – filozofije koje stvarnost ne gledaju kao nešto apsolutno, već kao relacijski proces, kao nešto što se gradi u odnosu. Zajedno smo promišljali kako se te ideje mogu povezati s našim svakodnevnim iskustvom, komunikacijom i slušanjem.
Nakon toga, proveli smo vježbu Teach Yourself to Fly Pauline Oliveros – jednostavnu, ali snažnu praksu iz njezine zbirke Sonic Meditations. Sudionici su sjedili u krugu, usmjeravajući pažnju na vlastito disanje. Postupno su dopuštali da disanje postane čujno, a zatim su polako uvodili glas, dopuštajući da glasnice vibriraju na način koji im je prirodan. Intenzitet zvuka se postupno povećavao, stvarajući zajednički zvučni prostor koji je odražavao kolektivnu prisutnost i pažnju grupe. Ova vježba nije imala za cilj stvaranje harmonije u tradicionalnom smislu, već je poticala dubinsko slušanje i osluškivanje kako se vlastiti glas uklapa u zajednički zvuk. Kroz ovu praksu, sudionici su istraživali kako pažljivo slušanje i spontano izražavanje mogu stvoriti osjećaj zajedništva i međusobne povezanosti.
Središnji dio radionice bila je izrada DIY sintesajzera, inspiriranog idejama Nicholasa Collinsa. Riječ je o jednostavnom synthu koji koristi dvije elektrode kao istraživačke sonde. Dodirom odbačenih PCB ploča (računala, mikseri, stari radio uređaji), sudionici su mapirali otporne puteve unutar materijala, stvarajući zvukove koji proizlaze iz samih objekata. Na taj način, synth je postao alat slušanja materije, produžetak uha, sredstvo istraživanja onog što inače ostaje nečujno. Za kraj smo dogovorili zajedničku improvizaciju. Dogovor je bio jednostavan: slušaj. Kada čuješ nešto što te takne ili potakne, odgovori vlastitim zvukom.
Spomenuo si već praksu ‘dubinskog slušanja’, možeš li nam pojasniti kako ju koristiš i povezuješ s drugim disciplinama u svom radu?
Deep listening je praksa koju je razvila skladateljica i glazbenica Pauline Oliveros. Ona kombinira slušanje zvukova iz okoline, unutarnjeg svijeta i imaginacije u jedinstveni čin svjesne prisutnosti. Cilj nije samo čuti, nego postati svjestan slušanja – prepoznati kako slušamo, što slušamo, i što izostavljamo. To je oblik meditativne i kolektivne pažnje, često vođen vježbama koje uključuju glas, tišinu, pokret i refleksiju. Ukratko, rekao bih da je dubinsko slušanje most koji putem zvuka povezuje tijelo, odnosno pojedinca s okolišem i drugim ljudima u nekom prostoru. Deep listeningom, kako kaže Oliveros, može se produbiti svijest i proširiti razumijevanje o tome što se sve nalazi oko nas.
Pauline Oliveros je voljela reći da dubinsko slušanje nije muzika, ali muzika može biti slobodan proizvod deep listeninga, što mi je jako simpatično. Zanimljivo je kako naša vlastita očekivanja igraju ulogu u tome da su nam neki zvukovi u određenom kontekstu buka, a u nekom drugom muzika koju volimo čuti.
Zanima me i kako kibernetika drugog reda – posebno kroz radove Heinza von Foerstera i Gregoryja Batesona – može oblikovati način na koji slušamo sebe i druge. Ta teorijska pozicija odbacuje ideju objektivne stvarnosti i umjesto toga predlaže da svatko od nas djeluje unutar vlastitog, relacijski oblikovanog svijeta koji nastaje kroz tijelo, jezik, kontekst i odnos. U tom svjetlu, slušanje više nije pasivna percepcija, već etički čin sudjelovanja u stvaranju značenja. Zanima me kako se ta filozofija može utjeloviti kroz zvuk: kroz gradnju instrumenata, zajedničku improvizaciju i pažljivo osmišljene zvučne situacije. U radioničkim formatima koje razvijam, zvuk postaje medij relacije, odnosno način kako se ljudi mogu čuti, prije nego što se razumiju.
Inspiraciju nalazim u Batesonovoj ideji “obrazaca koji povezuju”, kao i u von Foersterovom pojmu “opažanja zapažanja”: sve je odnos, sve je proces, i sve je prilika za slušanje. To su prostori u kojima se briše granica između umjetničkog, edukativnog i terapijskog – gdje stvaranje postaje prostor zajedničke transformacije.
Kada slušamo zajedno, ne da bismo objasnili ili uskladili, nego da bismo zajedno postojali u zvuku – tada nastaje prostor za nešto istinski novo. To je prostor koji me zanima, i koji pokušavam stvarati.
Kod razumijevanja Oliveros i njene teorije spominješ i aspekt brige za neposrednu okolinu pa me zanima na koje još načine uvodiš ekologiju u svoju umjetničku praksu?
Po mom mišljenju, rad sa zvučnim praksama otvara potpuno novu dimenziju spoznaje naše okoline. Često izlazim u prirodu ili gradske prostore, i slušam ih pomoću različitih vrsta mikrofona koji mi omogućuju da uhvatim zvukove izvan dosega ljudskog uha. Koristim piezo mikrofone, geofone, elektromagnetske pickupove, VLF antene i sličnu tehnologiju koja otkriva ono što inače ne bismo čuli. Ova praksa slušanja ne samo da nas približava našoj neposrednoj okolini, već nam pruža uvid u svijet koji se inače skriva od naše percepcije.
Ekološka praksa mi je jako bitna. Priroda nam omogućuje bijeg od svakodnevnog stresa, a istovremeno nas može duboko približiti stvarnosti — onoj stvarnosti koja je složena, promjenjiva i neprekidno u pokretu.
Dubinsko slušanje otkriva slojeve stvarnosti koje često zanemarujemo, ali postaje i izazov jer naša planeta nije netaknuta. Svjedoci smo onečišćenja i zagađenja koji često ometaju snimanje “čistih” zvukova prirode. Ipak, smatram da je upravo u tom kontekstu nužno raditi sa zvukovima koje dobijemo — ne idealizirati prirodu, nego je prihvatiti u njenom sadašnjem, složenom stanju. Međutim, uz prihvaćanje, nužno je i da počnemo raditi ozbiljnije na promjeni. Ne možemo ostati pasivni promatrači; kroz umjetnost, tehnologiju i ekološku praksu imamo priliku intervenirati, podizati svijest i konkretno djelovati na okoliš. To znači i raditi sa materijalima i tehnologijom na način koji je ekološki osviješten, reciklirati, izrađivati instrumente i koristiti zvuk kao sredstvo za produbljivanje naše veze sa svijetom.
U ovom kontekstu, često se vraćam već spomenutoj ideji Gregoryja Batesona i konceptu ekocentrizma. Bateson nas podsjeća da čovjek nije centar svega što postoji, nego da smo uvijek u neprekidnoj razmjeni i odnosu sa drugim živim bićima, biljkama, elementima i energijama. Ta spoznaja mi je osobno vrlo važna jer mislim da mnoge psihološke teškoće proizlaze iz osjećaja odvojenosti od prirode i drugih živih sistema. Naša egocentrična orijentacija, fokus na vlastite potrebe i interese, često nas sprječava da sagledamo sebe kao dio šireg ekosustava koji traži našu pažnju i brigu.
Možemo se vratiti na drugi aspekt tvog rada, uz to što se baviš glazbom, trenutno pohađaš edukaciju za psihoterapeuta. Imaš li doticaja s muzikoterapijom? Spajaš li u svom radu umjetnost zvuka i neke terapeutske procese?
Važno je naglasiti da ja ne studiram muzikoterapiju. Moj fokus je na kibernetici i sistemskoj psihoterapiji, disciplinama koje stavljaju veliki naglasak na međuljudske odnose i komunikaciju. Za razliku od rada po strogo definiranim modelima ili protokolima, naš pristup je fleksibilan i temelji se na ulasku u svaki pojedinačni odnos bez nametanja unaprijed određenih teorija o ljudima ili obrascima komunikacije. To znači da nas osoba s kojom radimo — klijent — uči kako će taj odnos i komunikacija izgledati i razvijati se.
U ovom kontekstu, slušanje zauzima centralno mjesto. Ono nije samo pasivni proces primanja informacija, već aktivni čin prisutnosti i otvorenosti. Naša polazišna točka u radu jest razvijanje onoga što nazivamo “kulturom dubinskog slušanja”, sposobnošću rezoniranja i sluha za drugu osobu. To znači slušati bez predrasuda, bez automatskog tumačenja ili prosuđivanja, te u potpunosti biti prisutan u trenutku. Takvo dubinsko slušanje omogućava nam da izađemo iz vlastitih mentalnih okvira i da u odnos uđemo s istinskom empatijom i razumijevanjem.
Ovakva praksa dubinskog slušanja, koju njegujem u svom profesionalnom radu, ujedno je i temelj moje umjetničke prakse sa zvukom. U svojoj glazbi i eksperimentima sa zvučnim prostorima nastojim razvijati upravu tu sposobnost slušanja izvan vlastitih predrasuda i uobičajenih očekivanja. Kroz korištenje specijaliziranih mikrofona i tehnika snimanja pokušavam otvoriti prostor za dublje, promišljenije slušanje prirode i okoline, ali i same stvarnosti koja nas okružuje.
Slično kao i u terapiji, i u umjetnosti zvuka nastojim stvoriti prostor u kojem se može razviti autentičan odnos, ovaj put između slušatelja i zvučnog okoliša. Dubinsko slušanje u mom umjetničkom radu nije samo estetski doživljaj, nego i poziv na pažnju, empatiju i povezanost s planetom i svim živim sustavima oko nas. Na taj način, psihoterapijski i umjetnički pristupi međusobno se prožimaju i nadopunjuju, jer oba nastoje produbiti našu svijest o odnosima — bilo da su oni među ljudima ili između nas i prirode.
Za kraj, možeš li reći nešto o procesu slušanja unutar radioničkih programa koje vodiš? Vidiš li u njima ili svojim izvedbenim praksama potencijal za slušanje kao političko djelovanje i na koji se način ono manifestira?
Apsolutno, ovo je tema o kojoj bismo mogli razgovarati bez kraja. Posebno bih istaknuo fenomen vizucentrizma u društvu, odnosno fokus na vizualno kao dominantni način opažanja i razumijevanja svijeta. Taj vizucentrizam omogućava određenim sustavima kontrole da oblikuju naše živote, određuju kako bi trebali izgledati, te nameću pravila ponašanja koja često nemaju dublji smisao, ali se održavaju jer služe interesima onih kojima je cilj održavati podijeljenost društva. Drugim riječima, takve strukture koriste podijeljenost kao alat za očuvanje moći i kontrole.
Ovaj fenomen može se jasno primijetiti u načinu na koji su projektirani naši gradovi, kuće i javne infrastrukture. Često su usmjereni na površinsku estetiku ili funkcionalnost koju određuje uski skup interesa, a pritom neki glasovi i potrebe ostaju neprimijećeni i nečuveni. U takvom sustavu, oni koji ne odgovaraju dominantnim vizualnim i društvenim normama bivaju marginalizirani, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti i izolaciju određenih grupa.
Po meni, zvukocentrično društvo otvorilo bi prostor koji trenutno ne postoji zbog napučenosti vizualnom bukom. Vizualnost u sebi ima neposrednost čitanja, sve informacije su odmah ispred nas i zbog toga nije potrebna velika pažnja promatrača pri upijanju informacija. Zvuk, s druge strane ima tu temporalnost i zahtjeva drugačiju vrstu pažnje, čak i otvorenosti za razumijevanje. Ako bi sličan društveni princip mogli prenijeti na ljude, rekao bih da bi se puno više čuli, a pritom mislim prihvaćali i bilo bi puno manje predrasuda. Možda bismo time otvorili prostor za neke druge glasove i društvo bi se više prilagođavalo nama, a ne obrnuto.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
