Intervju Razgovarao: Vid Mesarić
Simpozij je vodio ravnatelj svjetski poznatog vašingtonskog Kennedy Centra za izvedbene umjetnosti, Michael Kaiser. Organizirao je festivale u Kini, Japanu i arapskim zemljama, radio s Bolshoi teatrom, Marijanskim baletom i operom, savjetovao uprave njujorške opere i detroitske simfonije, vodio je britansku kraljevsku opernu kuću, izvukao iz dugova i spasio kompaniju Američki baletni teatar… Iskustvo Michaela Kaisera iznimno je bogato, a ako tome još dodamo da u kulturni menadžment došao iz korporativnog sektora, ne čudi što se ponekad čini da čovjek u ruci ima čarobni štapić za rješenje financijskih problema.
KP: Koja je formula financijske stabilnosti kulturne institucije?
M.K.: Najvažnije je stvarati dobru umjetnost – i usredotočiti se na to ona bude uzbudljiva i da je ljudi žele podržati. Zatim je važno dobro komunicirati s publikom – ukazati joj na rad i na organizaciju s kojom bi se možda željeli povezati. Obavite li te osnovne korake kako treba, novac se obično pojavi. Koraci jesu osnovni, no za njih je potrebna domišljatost i hrabrost jer zainteresirati treba – ne svoju publiku, koja će ionako doći na predstavu, nego gledatelje kojima ste na rubu interesa. One koji bi vas možda došli gledati, a umjesto toga možda odu na večeru ili ostanu kod kuće pred televizorom. Zato treba znati biti uzbudljiv. U baletnom svijetu plakat s mladom balerinom u arabeski je već otrcana kampanja koja potvrđuje stereotipe o zastarjelosti i staromodnosti baleta. Umjesto toga publiku treba “poškakljati” nečim drugačijim – možda polugolim muškim likom u dramatičnoj pozi. Dakle, motivima koji neće zaokupiti samo pozornost znalaca.
KP: No, ostvariti vidljivost i dobru medijsku poziciju nije nimalo lako, ako niste eventualno spremni ponuditi žutilo i golotinju jer u nas su rubrike kulture sve manje ili posve nestaju, dok se za trač uvijek nađe mjesta. Kako biti vidljiv bez narušavanja umjetničkog integriteta?
M.K.: Projekte treba osmisliti tako da se, što je bolje moguće, uklapaju u vašu misiju. Ja nikada ne radim projekte samo da bih postigao vidljivost ili skupio novac. Nikada ne tražim umjetničke kompromise da bih privukao sponzore, no svaki projekt planiram nekoliko godina unaprijed i takav pristup je ključan za pronalaženje izvora financiranja.
KP: Dugoročno planiranje svakako stoji, no u našim je okolnostima to gotovo nemoguć zadatak jer proračuni i natječaji se raspisuju iz godine u godinu. Hrvatski problem je i nedostatak kulturnih menadžer. Oni rijetki znanje stječu uglavnom u inozemstvu. Kako pokrenuti obrazovni ciklus?
M.K.: To nije samo hrvatski problem, nego stanje na koje možete naići u svim dijelovima svijeta. Jednostavno se ne ulaže dovoljno novca u obrazovanje ljudi koji vode umjetničke organizacije. Puno više se troši na obrazovanje umjetnika i to je globalni problem. Zato sam pri Kennedy centru i pokrenuo Institut za kulturni menadžment gdje educiramo kulturne menadžere iz SAD-a, ali i iz inozemstva jer duboko vjerujemo u to da umjetnički svijet ispašta zbog nedostatka menadžmenta. Volio bih da to osvijeste i Vlade, i da shvate da dio novca za kulturu moraju uložiti i u obrazovanje menadžera.
KP: U Hrvatskoj gospodarski, ali i diplomatski potencijal kulture još je nedovoljno iskorišten. Kakva bi bila vaša preporuka?
M.K.: Mislim da je vrlo važno koristiti institucionalni marketing. To znači da se organizacije trebaju pokazati uzbudljivima i važnima za život zajednice. Kada sam izvlačio jednu američku plesnu trupu iz dugova, dao sam si puno truda i organizirao im nastup na Clintonovoj inauguraciji što je pokrenulo niz drugih aktivnosti – objavljene su knjige o njima, nastupali su na televiziji, čak su dobili i svoju ulicu. To su koraci koje treba obaviti prije nego što se pokuša utjecati na zakonodavstvo.
KP: U nas se zbog krize smanjuju sredstva za kulturu, što je uobičajena pojava u takvim vremenima, no vi kritizira takve metode jer smatrate da kulturni programi ne smiju biti prvo na čemu će se štedjeti. Čini se, zato, da smo u čitavoj regiji od osvješćivanja potencijala kulture još daleko.
M.K.: Kao prvo, kultura može igrati važnu ulogu u razvoju gospodarstva i turizma, koji znam da je jako važan za vašu zemlju. Kultura ima i snažan utjecaj na razvoj gradova. Tek kad vlada to prepozna, može se razgovarati o zakonskim okvirima za unapređivanja sustava kulturne produkcije. Trebalo bi se poticati i filantropiju, velike i male individualne donatore, malo poduzetništvo i obrazovanje kulturnih menadžera.
KP: Mali donatori u zemlji u kojoj je čovjek sretan što uopće prima plaču baš i nisu obećavajuće rješenje. No, ako ipak dočekamo izlazak iz krize, možete li nam ponuditi par zgodnih savjeta kako okupiti male donatore?
M.K.: Morate osmisliti što ćete im dati zauzvrat. U umjetničkom svijetu prečesto smo fokusirano na ono što tražimo, a ne na ono što dajemo. Zato treba ponuditi nešto što će publici biti zanimljivo i uzbudljivo. Ja volim osmišljavati ponudu iskustava, a ne već otrcanih promotivnih predmeta kao što su majice, šalica ili kišobrani. Ljudima se može ponuditi i dolazak na probu, odlazak iza scene… Takvim se ponudama može privući donatore koji će pokloniti skroman iznos.
KP: No takvih se donatora zato može skupiti jako puno, što potvrđuje vaše iskustvo iz Velike britanije gdje ste oko Kraljevske opere okupili 26 tisuća malih donatora. Oko vašeg zagrebačkoga gostovanja okupilo se, pak, 200-tinjak predstavnika kulturnih institucija i organizacija iz regije. S kakvim utiscima odlazite?
M.K.: Mislim da su ljudi vrlo preplašeni i nervozni zbog tranzicije koja će potrajati još neko vrijeme. No takav proces odvija se diljem svijeta, i ovo područje nije iznimka. Ja nisam došao ponuditi rješenja za probleme, no nadam se da sam ovdašnjim stručnjacima dao neke ideje i smjernice pomoću kojih će neke od problema uspjeti riješiti sami. Ono što uvijek ponavljam je da rješenja nećete pronaći u knjigama, nego u svojoj kreativnosti.
Intervju je prvotno objavljen u kulturnom magazinu Katapultura Prvog programa Hrvatskoga radija.
Objavljeno
