Blic Suvremeni cirkus se u posljednja dva desetljeća godina razvio u slojevito polje u kojem se susreću i na inovativan način spajaju različite umjetnosti, od suvremenog plesa i eksperimentalnog kazališta do animacije i filma. Trendove prati i lokalna scena, no unatoč brojnim inozemnim uspjesima domaćih umjetnika i umjetnica te rastućoj zajednici praktičara i publike koja se okuplja oko suvremenog cirkusa, on u Hrvatskoj i dalje boravi na margini, bez institucionalnog priznanja, a najčešće i bez osnovnih uvjeta za rad.
Vijest o pokretanju novog festivala suvremenog cirkusa u takvim se okolnostima čini u najmanju ruku neobičnom, a upravo takva ovih dana dolazi iz Splita. U organizaciji umjetničkog kolektiva ROOM 100 od 10. do 13. rujna održava se prvo izdanje Festivala neobičnih obitelji koji donosi šest inovativnih, kritičkih i angažiranih predstava suvremenog cirkusa te bogat popratni program u kojem će se splitska publika moći pobliže upoznati s umjetničkim praksama, ali i uvjetima u kojima predstave nastaju.
O neobičnim obiteljima, ovogodišnjem programu i svemu što ga prati razgovarali smo s umjetničkom direktoricom Festivala, Antoniom Kuzmanić.
KP: Tko su neobične obitelji na koje se referira naziv Festivala? Čini se da su zaintrigirale širu javnost, pa je došlo i do nesporazuma prilikom oglašavanja događaja na društvenim mrežama. Što se dogodilo?
Festival nosi naziv Festival neobičnih obitelji referirajući se na kreativnu i složenu zajednicu cirkuskih umjetnika i njihove publike. Suvremena cirkuska umjetnost je puno više od same umjetničke forme. Specifični zahtjevi za fizičkom spremom, karakter interdisciplinarnosti između izvedbene i konceptualne umjetnosti, kao i uvjeti produkcije, često obilježavaju ne samo rad, nego i život cirkuskih umjetnika. Iz tih razloga nastaje energična, intimna i prisna suradnja među članovima kolektiva. Magija cirkusa nastaje kada se ta energija prenese na publiku. Cilj ovog festivala je stvoriti upravo taj efekt i razbiti barijere između publike i izvođača, grada i izvedbenog prostora (bio on klasično kazalište ili cirkuski šator), obitelji kao zajednice i nužnosti. Granice tijela i uma zajedničke su svima, cirkuski umjetnici samo pretvaraju te granice u kreativni proces izražavajući kroz njih metafore svakodnevnog života.
U drugom layeru objašnjenja naziva, ovaj Festival svojim imenom prepoznaje složenost i intimnost svakodnevnih ljudskih odnosa te želi otvoreno razgovarati o svim različitim aspektima životnih odabira koje na kraju od svih nas čine “cirkusante” u vlastitim okruženjima. Vjerojatno se zbog ove zadnje rečenice, naše programske, ali i ljudske politike, neki dušebrižnik s desne strane osjetio zabrinut pa nas je prijavio Facebooku koji nam je blokirao plaćene oglase na ovoj društvenoj mreži i Instagramu. Predali smo prigovor i račun nam je odblokiran tri dana kasnije nakon provjere.
KP: U najavi festivalskog programa ističu se hibridni formati u kojima se presjecaju različite umjetnosti, čak i animirani film. Čime ste se vodili u selekciji i što posjetitelji mogu očekivati?
U svom radu ROOM 100 vodi se programskom politikom koja u Split dovodi predstave suvremenog cirkusa koje su inovativne u korištenju novih rekvizita, formata i medija, te koje na sceni preispituju umjetničko, društveno, političko, ekonomsko i ekološko okruženje u kojem žive i rade. Na ovaj način želimo se odmaknuti od ostavštine tradicionalnog cirkusa s kojima su Splićani upoznati kroz npr. cirkus Morie Orfei, i educirati publiku da cirkus ne mora nužno biti zabavan, štoviše, ne treba to biti s obzirom na svijet u kojem živimo.
Prva edicija festivala tako donosi predstavu Instable koja se izvodi na raspadajućoj pozornici i neučvršćenoj kineskoj motki, predstavu Pelat čiji je jedini rekvizit jedno deblo dugo četiri metra (bez ikakvog svjetla, zvuka ili bilo koje druge tehnike), predstavu Linija koja spaja vertikalno uže i animacije… Predstava Bubble predstavlja dvije strane jedne osobe utjelovljene u dva različita karaktera na sceni, a u prikazu čitavog spektra osjećaja koji donose suživot i zajednički rad, savršeno odgovara konceptu Festivala kojeg zanima upravo energična, intimna i prisna suradnja među cirkuskim umjetnicima i prijenos te energije na publiku. Predstava Nos temeljena je na suživotu 12 studenata francuske cirkuske škole Piste d’Azur za vrijeme pandemijskog lockdowna, a Homenaje je posveta prerano preminulom bratu autorice.
KP: U povezivanju i širenju “neobičnih” suvremeno-cirkuskih obitelji značajno mjesto imaju rezidencijalni programi, koje i sami organizirate. Koliko je njihova provedba zahtjevna, posebno s obzirom na aktualne prilike? Prepoznajete li nakon kontinuiranog rada na tom polju neke pozitivne učinke na lokalnoj sceni?
Naš rezidencijski prostor HALU 100 od 2015. godine postepeno razvijamo prema prostoru za istraživanja i eksperimentiranje u suvremenoj cirkuskoj umjetnosti koji gostujućim umjetnicima pruža punu podršku u razvoju produkcija. Provedba rezidencijskih programa za nas nije posebno zahtjevna, osim ponekad financijski jer smo uveli praksu o ostanku minimalno dva tjedna na rezidencijama (što onda znači dva tjedna dnevnica za sve članove kolektiva i smještaj u poprilično skupom i turistički nastrojenom Splitu). Svaka od naših rezidencija završava prezentacijom predstave u nastavku i razgovorom s publikom kroz koje umjetnik/kolektiv testira izvedbeni materijal, dobiva komentare, prijedloge, kritike, nove uvide u vlastiti rad.
Upravo kroz program Q&A primjećujemo ogroman iskorak u znanju publike o suvremenom cirkusu i njihovoj zainteresiranosti za ovu vrstu umjetnosti. Pitanja koja postavljaju umjetnicima precizna su i promišljena i ove rasprave poslije izvedbi protegnu se i na 45 kvalitetnih i korisnih minuta. U Splitu, klasična kazališta nemaju ovakav produkcijski format u kojem se publiku pita za mišljenje u fazi rada i vidim da naša publika cijeni priliku da kaže što misli i da utječe na daljnji kreativni proces umjetnika. Zbog te involviranosti razvija se odnos i s umjetnikom/kolektivom i s nama i kada ponovno ugošćujemo istu predstavu, ali u njenoj završenoj fazi, publika se vraća jer ih zanima kakav je finalni produkt.
KP: Popratni program ovogodišnjeg festivala uključuje i tribinu o hrvatskoj suvremenoj cirkuskoj sceni i javnim kulturnim politikama. Što biste izdvojili kao ključne i specifične probleme domaćih suvremenih cirkuskih umjetnika i kolektiva?
Koronakriza pokazala nam je spektar problema s kojima se susrećemo jer suvremena cirkuska umjetnost nije priznata od strane Ministarstva kulture i medija kao vrsta izvedbene umjetnosti, što posljedično uzrokuje da suvremeni cirkuski umjetnici ne mogu do statusa samostalnih umjetnika i nemamo vlastitu strukovnu organizaciju. Na ovim pitanjima smo počeli aktivno raditi i oformljena je manja radna skupina čiji smo član.
Suvremeni cirkus slabo je prepoznat od strane kulturnih vijeća na lokalnim i regionalnim razinama gdje organizacije povlače često tragične iznose potpora. Naravno, kao u većini civilnog sektora ne može govoriti o sustavnoj, promišljenoj i planiranoj financijskoj potpori. Kao i za ostale izvedbene umjetnosti, cirkuski umjetnici muku muče s adekvatnim prostorima za rad – od onog za stvaranje novih predstava do prostora za trening tj. održavanje i usavršavanje cirkuskih vještina. Kolege u Samoboru i Rijeci nisu sigurni hoće li imati prostore za rad ove jeseni, ista stvar je i sa AKC Medikom. Mi smo u skupom komercijalnom prostoru jer nam korištenje nekog od brojnih gradskih prostora nije dozvoljeno. Prostori institucija u kulturi ostaju zatvoreni za suvremeni cirkus zbog toga što se naplaćuju visoki najmovi jer nema vizije o mogućnosti suradnje između dvije vrste umjetnosti. Puno je problema, ali je i puno entuzijazma među kolegama na sceni i scena raste… Samo je pitanje koliko dugo ćemo moći raditi na vlastitoj energiji i ludosti, a bez adekvatne potpore od strane nacionalnih, regionalnih i lokalnih institucija.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
