Kritika Agustina Arrillaga Vodanovich je redateljica i vizualna umjetnica iz Urugvaja koja se 2023. preselila u Hrvatsku, inspirirana svojom prabakom koja je emigrirala s Hvara 1920-ih. Sada Hrvatsku smatra svojim domom i radi na raznim projektima u Zagrebu, a u svojim radovima koristi isključivo analogne filmske tehnike.
Nedavno je u Blanku vodila dvodnevnu radionicu filma bez kamere, a 29. ožujka održava radionicu eksperimentalnog filma Landscapes Painted on Film u KUK-u. S njom smo razgovarali o jedinstvenosti analognog filma, obiteljskoj povijesti kao inspiraciji za umjetnost i recepciji eksperimentalnog filma u svijetu.
Kako je odrastanje u Urugvaju, stjecanje diplome i rad u lokalnoj filmskoj industriji oblikovalo tvoj odnos prema filmu te kako te je dolazak u Hrvatsku inspirirao u umjetničkom radu? Na koji se način tvoja umjetnička praksa promijenila od dolaska u Hrvatsku?
Za nekoga s umjetničkim sklonostima, odrastanje u Montevideu bilo je vrlo zanimljivo i zahvalna sam što sam baš tamo odrasla. U srednjoj sam školi obično odlazila u lokalnu kinoteku i sveučilišno kino u gradu, mnoge su kulturne ustanove imale besplatan ulaz za učenike i studente. Mislim da sam shvatila da bih mogla studirati film i biti dio tog svijeta nakon što sam od nekoga saznala kako su urugvajski studenti filma pronašli staru kopiju Nosferatua u boji u arhivu kinoteke. Mislim da je to jedini film koji me istinski plaši i imala sam veliko poštovanje prema njemu i prije nego što sam ga pogledala.
Uvijek me zanimala povijest filma i velika sam obožavateljica nijemih filmova. Filmski arhivi u Urugvaju (Cine Sodre) čuvaju mnoge kopije nijemog filma koje su kasnije pomogle u restauraciji i oporavku nekih filmova, posebno Kabineta doktora Caligarija, jednog od mojih omiljenih filmova. Još uvijek se sjećam kada sam ga prvi put gledala na lošem DVD primjerku u Montevideu. Nisam ni slutila da ću se kasnije i ja odlučiti za studij arhivistike. Gledanje Caligarija i općenito istraživanje njemačkih ekspresionističkih filmova bilo je vrlo formativno za mene, nakon toga sam se ozbiljno upustila u film.
Studiranje i rad u filmskoj industriji doista su me naučili više o životu nego što sam očekivala. Možda zvuči šašavo, ali naučila sam biti timska igračica kako bih stvorila nešto veće od nas, a nakon što sam to shvatila, pomislila sam da se općenito tako treba živjeti. Sad kad radim na svojim filmovima, obično to radim sama, budući da u potpunosti koristim analogne tehnike, pa čak i film bez kamere, ali uvijek se rado povezujem i surađujem s drugima, mnogi su moji filmovi napravljeni na taj način.
Jedan od posljednjih filmova koje sam snimila prije dolaska u Hrvatsku bio je Bok! (2022). Osmišljen je kao filmski performans koji je bio moguć jer sam bila pozvana na sudjelovanje u filmskim performansima s Urugvajskim filmskim laboratorijem (Laboratorio de cine FAC). Cijeli proces stvaranja ovog filma i njegove projekcije na tri projektora na neki su me način doveli do ovoga gdje sam danas. Ovaj film je vizualno putovanje o pismu koje je moja prabaka Ana poslala prije nego što je dvadesetih godina prošlog stoljeća s Hvara otišla u Urugvaj. U to sam vrijeme puno inspiracije za svoj rad nalazila u svojim korijenima.
Još uvijek djelujem vrlo biografski, iako su djela koja stvaram pomalo apstraktna. Sada, kako sam prihvatila suprotno putovanje od mojih predaka, osjećam to još snažnije. Planiram snimiti novi film o odnosu sa svojim korijenima i ponovnom povezivanju s njima.
U svom radu često koristiš 8 mm kamere, arhivske snimke, stvaraš filmove bez kamere te kažeš da se prije baviš vizualnom umjetnošću nego običnim filmom. Što te privlači analognoj tehnici u digitalnom dobu?
Mislim da mi vrijeme i postupak analognog filma sada više odgovaraju. Sada svatko može napraviti film ili fotografiju svojim telefonom i mislim da je to nevjerojatno, to je svojevrsna demokratizacija umjetnosti. No, uhvatim se kako fotografiram nekoliko puta istu stvar iz 300 različitih kutova samo zato što mogu, a na kraju se te slike izgube u oblaku i nemaju pravog sadržaja. Kad radite s filmom, možete proučavati ili birati što ćete vidjeti, mislim da je to važna vježba za svakoga koga zanima fotografija ili vizualna umjetnost.
Prvo, film košta i imate ograničen broj snimaka, a morate ga i razviti. Dakle, u osnovi, imate proces koji vas tjera da prvo dobro razmislite, zatim djelujete i onda pustite da stoji. Za mene je to najbolji način da to doživim, ali ovo je bio i način da učim.
Kao i mnoge, zanimala me ulična fotografija dok sam studirala, ali nisam imala pristup digitalnom fotoaparatu. Uspjela sam nabaviti filmsku kameru i njome doživjeti grad. Mislim da je to jedno od najboljih učenja koje sam mogla dobiti. Kada “kradete” fotografije na ulici s filmom morate biti vrlo brzi i vrlo precizni jer ne možete dobiti kontinuirani način snimanja. Ironično, svoje sam fotografije iz tog vremena vidjela godinama kasnije, jer dugo nisam imala novca za razvijanje, ali gledajući ih nakon toliko dugo jako me razveselilo i dalo mi prekrasnu perspektivu onoga na što sam u to vrijeme “bacila oko”.
Sada biram film i rad s arhivama kao neku vrstu otpora prema društvu brze potrošnje i “instantnosti” u kojem živimo. Filmske kamere, filmski projektori, film općenito još uvijek funkcionira i osjećam da ima dušu u sebi, možete ga dodirnuti i doživjeti drugačije. Trenutno radim na filmu bez kamere, ponovno koristim stare komercijalne Super 8 filmove za slikanje i vođenje radionica s njima. Pomoću njih se mogu stvarati animacije, ali mogu biti i potpuno apstraktni.
Na taj je način moj rad više vezan uz vizualnu umjetnost. Koristeći film kao medij, nemate narativ ili zaplet, imate samo slike stvorene bojom i svjetlom. I na kraju, svjesna sam i da je snimanje s filmom privilegija, jer je film sada skup, ali mislim da je to zato što postoji i nova potražnja, pa se nadam da će cijene uskoro pasti.
Eksperimentalni film često je izvan mainstreama filmske industrije. Koji su najveći izazovi, ali i prednosti s kojima se susrećeš kao autorica na različitim festivalima?
Najveći izazov bi bila ekonomska podrška (smijeh). Postoji mnogo festivala i mnogo ljudi koji stvaraju i cijene analogne tehnike, i mislim da postoji prekrasna zajednica diljem svijeta. Nažalost, budući da nije dio velike industrije, nema mnogo financijske potpore (ili čak nikakve u nekim slučajevima). No, baš zbog toga, eksperimentalni film dobiva potpunu slobodu. Ne postoje pravila o eksperimentalnom snimanju filmova, nitko vam ne može reći da je ono što ste učinili pogrešno, to je vaš proces. Možda se rad ljudima ne sviđa, ali to ne znači da ne vrijedi, ne morate nikome polagati račune.
Kakvu budućnost vidiš za eksperimentalni film u Hrvatskoj, posebice u kontekstu novih tehnologija i načina arhiviranja sjećanja?
U Hrvatskoj i u svijetu postoji zanimljiva scena i zajednica unutar eksperimentalnog filma. Kako nas nema puno, povezani smo, dijelimo filmove i znanje na sve strane. Mislim da zajednica raste jer mnogi trebaju novu perspektivu, novi način gledanja na stvari. Također, javlja se i demokratizacija arhiva i oni poprimaju novo značenje, što znači da digitalizacijom mnogi mogu dobiti pristup stvarima i iskustvima koji su u prošlosti bili namijenjeni samo nekima.
Moji filmovi, iako su snimljeni na filmu, obično se prikazuju u digitalnom obliku zbog očitog razloga pristupačnosti. Kad radim i stvaram filmove kroz arhive, nastojim osigurati integritet originalnog filma. Imam mnogo filmova snimljenih s pronađenim snimkama različitih anonimnih obiteljskih arhiva koje sam pronašla u Urugvaju kao Insouciance (2023) i Dani čekanja. Dani arhiva. (2025). Montirala sam i kreirala filmove na temelju digitalizacija koje imam jer ne želim oštetiti originale. To nije slučaj s filmom Arapske noći (2024), u kojem sam koristila i montirala kolekciju starih erotskih filmova i eksperimentirala s izvornom filmskom podlogom, što je također način rada s arhivskim sadržajem.
U Zagrebu vodiš filmske radionice za djecu i odrasle. Što ti donosi ovaj pedagoški rad i kako različite generacije reagiraju na analogni film?
Jako sam zahvalna što imam priliku ovdje podijeliti ono što znam i što se nikada ne prestajem diviti procesima drugih ljudi. Ono u čemu jako uživam je to što bez obzira na godine, djeca i odrasli ponekad imaju iste reakcije. Snimanje filmova bez kamere može biti vrlo apstraktan pojam pa se ljudi u nekim slučajevima pridružuju događajima bez ikakvih očekivanja, a kada vide rezultat onoga što su napravili, zapanjeni su vlastitim radom i žele više. Jedan od meni najdražih filmova nastalih na radionici napravilo je dijete dok sam s prijateljicom i kolegicom Paulom Skelin vodila radionicu u Osnovnoj školi Fran Galović. Napravio je kratku animaciju šume i mora. Mislim da smo bile više oduševljene od njega kada smo to vidjele.
Krajem ožujka vodit ću jednodnevnu radionicu u KUK Art Klubu gdje ćemo raditi s 35 mm slajdovima i kreirati super 8 film. Prethodna radionica koju sam radila bila je za odrasle, dvodnevna radionica u Blanku gdje smo prvo prikazivali različite filmove i tehnike, a zatim je svaki sudionik napravio dva Super 8 filma. Nakon svake radionice svakom polazniku šaljem digitalizaciju filmova.
U svojim radovima koristiš arhivsku građu i pronađene snimke. Kakav je tvoj odnos prema prošlosti i kako biraš dijelove koje koristiš u svojim filmovima?
Osjećam da je potrebno razumjeti kako se nositi s prošlošću jer ona još uvijek utječe na nas u sadašnjosti, a to je vrlo važno jer bi uvijek trebala biti prisutna za izgradnju budućnosti. Dok radim s obiteljskim arhivima, nakon što se obavi potpuna vizualizacija arhiva, obično izaberem ono s čime smatram da se najbolje povezuje – temom ili poezijom o kojoj će film biti. Surađivala sam sa spisateljicom Anaïssom Ali Mogné-Mali, a ubacujem i svoje tekstove. Rad s obiteljskim arhivima je lijep jer obitelji uvijek bilježe vedre trenutke. Ovo me podsjeća na stih moje pjesme iz filma Dani čekanja. Dani arhiva. “Kao kadrovi iz filma Super 8, moji dani su bili. Dani kada se uvijek čini ljeto i ljudi su sretni.”
Objavljeno
